{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Mi, taoci i Bog na mukama

S
11.11.2010. u 18:05
0
21
Mi, taoci i Bog na mukama
0
Mi, taoci i Bog na mukama
Nije problem što su nam ovo sve uradili, nego što to, ako, čine u ime Boga i ostaju nekažnjeni.
U ponedjeljak, 8. novembra, objavljena je vijest da su građanima Bosne i Hercegovine konačno ukinute vize za putovanje u zemlje koje popularno zovemo šengenskim. Sva ona stajanja ispred ambasada, mrcvarenja vezana za dobijanja garantnih pisama i objašnjavanja zašto bi bilo važno da ta(j) i ta(j) od toga do toga dana trebaju ići tu i tamo, postaju prošlost. Sva ona poniženja i prezrivi pogledi koje su upućivali austrijski, slovenački, njemački, britanski (oni će još malo zadržati pravo da nas kinje) i mnogi drugi granični službenici svjetske porodice (policijskih) država, sve te muke svih nas, nadajmo se trajno, ostaju u koferu sjećanja, u pričama koje će generacijama koje dolaze biti nevažne.

I bolje je tako: vrijeme je da ova zemlja dobije generacije koje će nesmetano moći biti građani svijeta, onima koje svoje dragocjeno vrijeme neće trošiti na to da nekoga s one strane rampe ubijede da su ljudi baš kao i oni, i da i njima pripada komad zemaljskoga puta i nebeskog svoda. Sve to će se jednom zvati jučer, a naše jučer, eto, završava 15. decembra 2010. godine, kad ćemo s biometrijskim pasošima moći odjezditi prema nekoj evropskoj metropoli, ili selu, kako ko voli. Naravno da će u toj priči trebati paziti, prvenstveno zbog iskustava Romima i Albancima u Francuskoj, ili milionskog preseljenja Poljaka u Irsku ili Britaniju: Evropska unija će u skladu sa svojim regulama spriječiti bilo kakvu masovnu migraciju, a s druge strane, nije za očekivati veliki procenat eventualnog preseljavanja ljudi iz BiH. Što bi se reklo, ko je htio otići – uglavnom je otišao.

Ne fali kvadrata, ali zašto baš kardinal

Drugi detalj ove priče je slučaj deložacije dijela rezidencije vrhbosanskog kardinala, zbog kojeg je u javnosti proliveno mnogo mastila i žuči. Stvar je jednostavna: zakoni nisu dobri i nije pravedno, ali je legalno, da se stan u kojem stoluje monsinjor Puljić (ili jedan njegov dio) vrati predratnom nosiocu stanarskog prava. Ljudski rečeno, nisam za izbacivanje nikoga na ulicu, ali kardinal i njegova svita definitivno imaju gdje.

Vjerskim zajednicama i njihovim glavama (koje su često do bola šuplje i nepismene, pa i u ovom konkretnom slučaju) ne fali kvadrata. Ispada da su u društvima koja su ovdje postojala crkve gotovo uvijek bile bitnije od civilnih i socijalnih institucija. Naravno da u toj priči kontinuitet igra ulogu: no ono što je bitno jeste to da u ovoj zemlji skoro ništa nije moguće napraviti bez upliva religijskih zajednica. To je jedan od glavnih razloga regresije u kojoj smo, eto, već 20 godina. S druge strane, mantije i džube često kriju zapanjujući nivo neznanja i nepismenosti. Kad, recimo, čovjek pročita šta kardinal Puljić govori o bitnim temama Bosni (recimo, "ne razumijem zašto je Hrvatska toliko insistirala na ukidanju Herceg Bosne" ili "u cijeloj Evropi se uočava negativan stav prema svemu što je katoličko"), uvidi da se radi o duhu skromnih mogućnosti i spektra koju samo ukorijenjeno poštovanje prema svećenićkoj odori čuva da ga se ne smatra neodoraslim i nepametnim, da ne upotrebljavamo teške riječi. S druge strane Evropa je (ili bi trebala biti) i provođenje zakona: zašto se u zemlji gdje se ne provode pravne odluke, insistira baš na provođenju u slučaju kardinala Puljića?

Protiv "pagana" i "kopiladi"

O svemu ovome počeo sam intenzivnije misliti kad sam, iz novina koje je Samir Šestan duhovito nazvao "Dnevnim urlikom", saznao da je protiv firme Intersoft d.o.o., izdavača web-portala Sarajevo-x.com i njihovog saradnika, građanina Ahmeda Burića, tužbu podnio Džemaludin Latić (u dokumentu piše Đemal, što je, valjda, njegovo pravo ime). Profesor Fakulteta islamskih nauka i pjesnik smatra se vjerskim autoritetom. Dalje, on je neko ko se duboko uvrijedio zbog teksta "Hitlerčići iz našeg sokaka", objavljenom 23. septembra 2010. godine.

To što Latić tuži, nije problem. Neko Takav mora imati nešto protiv Nekog Ovakvog. Njegovi govori, tekstovi i intervjui, njegovi stavovi da mu je bliži musliman iz Malezije nego katolik iz Sarajeva, da su oni vojnici Armije BiH koji piju alkohol "pagani", da su djeca iz miješanih brakova "kopilad" – odavno ga diskvalificiraju kao javnu ličnost vrijednu uvažavanja. To je u posljednje vrijeme opća stvar, koja se može izmjeriti izbornim rezultatom. Kao kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva dobio je nekoliko stotina glasova, pa je jedan od mogućih razloga tužbe i izlazak iz turobne anonimnosti.

Lebensraum kroz gusto granje

No, ono što zapanjuje je da je taj i takav čovjek sve ove godine važio kao neosporan autoritet na sceni, neko koga bi se bez uvijanja moglo proglasiti jednim od ideologa bošnjačke politike. I da čovjek ne pogleda grandiozno nepismenu tužbu, koja je sročena tako da je može oboriti prosječno informiran građanin, a ne advokatski vuk, koji će se tim poslom pojaviti, zapanjuje nivo plitkosti koju Latić pokazuje u javnim istupima. Podsjetimo, on je na predizborni plakat stavio slogan "do konačnog rješenja". Ne izlazeći iz granica pristojnosti, pokušao sam objasniti da se taj termin pojavljuje u slučaju koji je završio najvećim genocidom 20. vijeka, holokaustom Jevreja kojih je oko šest miliona stradalo u koncentracionim logorima nacističke Njemačke za vrijeme Drugog svjetskog rata.

I, eto nas odmah natrag. U "Herceg Bosni". Naime, kad je današnji haaški optuženik Slobodan Praljak otvaranje logora za Bošnjake u Hercegovini pokušavao objasniti potrebom za "lebensraumom" (životnim prostorom, jednom od osnovnih ideja Adolfa Hitlera koja je zauvijek trebala "usrećiti" Nijemce), evropska javnost je ostala zgrožena, a general HVO-a je već tada dobio "vizu" za Den Haag.

U svijetu postoje stvari s kojima nema igranja. Jer, sa svakog nivoa se može uvidjeti zašto je Hrvatska toliko insistirala na ukidanju Herceg Bosne? Jer su se u njoj formirali koncentracioni logori, između ostalog. A to što Evropa "mrzi" sve katoličko (u Latićevom slučaju sve muslimansko) je , naprosto, nemogućnost razumijevanja činjenice da religija nigdje nije bitna kao kod nas.

Latić ne može shvatiti tako ordinarnu stvar jer je pripadao kliki kojoj je sve bilo dozvoljeno, koja je rigala vatru i mržnju, to dobro naplatila, i još ostala nekažnjena.

No, nije najveći problem što su nam sve to radili, nego što nas još uvijek pokušavaju uvjeriti da to rade za naše dobro i u božje ime. Ispalo je da smo bili zatočenici neznalica koji su se krili iza božijeg imena i duhovne prakse. Bog, da parafraziram naslov sjajne knjige koja je nedavno izašla u izdanju izdavačke kuće Synopsis, mora da je na mukama, kad vidi kakvi ga brane i šta zastupaju oni koji se kriju iza njegovog imena.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: