Prošli su, eto, i 11. književni susreti Meša Selimović. Skromnije nego prošlih godina – kriza je svugdje u svijetu, a pogotovo za literaturu, za nju, valjda, nikad nije ni prolazila – okupila se nekolicina ljudi, da, eto, podijeli nagradu nazvanu po velikom piscu. Nagradu koja je zajedničkom govornom području postala činjenica, jer nijedna druga nije do te mjere prihvatila sve ono što se u toku jedne godine u romanesknoj literaturi dogodi u roku od godine dana.
Osobno, ne držim previše do nagrada: povijest književnosti nam pokazuje da su (najbolji) bili oni koji za svoj rad nisu dobili, ili nisu mogli dobiti nagradu, oni izgnani, ostavljeni na margini, oni koje iz nekog razloga nije ni bilo moguće nagraditi. Ko je i kako mogao nagraditi Homera, Cervantesa, Rabelaisa, Kafku? Literatura je bila njihova najveća nagrada i kazna, ono što su nosili sobom ispisivali su kao vlastiti testament, ali i kao ostavštinu Svijetu. Dobro kaže veliki J.L. Borges - čovjek cijeli život nešto piše da bi potkraj života shvatio da je crtao autobiografiju.
Važnu stvar na dodjeli nagrade rekao je ovogodišnji laureat Ludwig Bauer. Njegov roman Zavičaj, zaborav je klasicistički, govori o sudbini podunavskih Nijemaca i prema obrazloženju žirija, “uči nas kako se piše roman”. Bauer, čije se pismo, kolokvijalno rečeno, smatra “austrougarskim”, i koji je čitaniji pisac u Evropi, pogotovo na njemačkom govornom području nego u vlastitoj zemlji (živi u Hrvatskoj) zahvalio se na nagradi dirljivim govorom. Rekao je da je hodajući Tuzlom vidio zgradu sa svim elementima secesijske arhitekture, a do nje vitku, lijepu munaru s jedne od džamija.
Negdje, u predvečerje rata 1991., Bauer je bio blizu dviju tada važnih književnih regionalnih nagrada – Goranove u Hrvatskoj i NIN-ove u Srbiji. Nije ih dobio, jer nije bilo primjereno da u Srbiji nagradu dobije neko ko nije Srbin, a u Hrvatskoj neko ko, etničkim porijeklom, nije Hrvat. “Tuzla je tako pokazala da je u većoj mjeri evropski grad od Zagreba u kojem živim”, završio je pisac. I još jednom potvrdio da je bosanski identitet primarno evropski, bez obzira što se neki drugi identiteti – koji nesumnjivo postoje, ali se stalno “serviraju” uz neprimjeren pritisak i silu – stalno nameću kao dominantni. Tu se, naravno, prvenstveno radi o religiji, i njenim mutacijama koje prepoznajemo kao etnonacionalnu politiku.
Egzistencijalizam i kompromis
Roman je umjetnost pričanja priče i jedan od žanrova koje je iznjedrila zapadnoevropska kultura, jedan od najvažnijih proizvoda reformacije i žanr koji će, svakako, preživjeti i u stoljeću u kojem živimo. Nagrada koja se dodjeljuje u Tuzli, zove se imenom jednog od najvažnijih romanopisaca 20. stoljeća, čiji grad je skupio nešto malo snage i sredstava da pokaže kako nije zaboravio na temelje evropske kulture i pismenosti. Prostor ovog teksta – i svih tekstova ove vrste nedovoljan je za opserviranje Selimovićevog djela – ali ovom prilikom, dok se šetamo ulicama njegovog rodnog grada, treba podijeliti neka razmišljanja o ovom velikom piscu.
Njegovo djelo, primarno “naslonjeno” na francuski egzistencijalizam i stalno ispitivanje granica (be)smisla izranja iz biografije duboko uronjene u vrijeme u kojem je živio. Partizanski oficir, komunistički vjernik obilježen dubokom traumom stradanja brata od od strane zastave pod čijim je stijegom uvjerenjem duboko stajao, Selimović još uvijek ostaje jedna od najvećih enigmi naše literature. Osobno, od njegove dvije najpoznatije knjige “Derviš i smrt” i “Tvrđave”, uvijek sam preferirao ovu drugu: ona je žanrovski očišćenija, u njoj je manje pokušaja objašnjavanja svijeta preko teozofskih rasprava, a više “prave” literature, intrige, zapleta i, najvažnijeg od svega, likova. Naš današnji svijet je u dobroj mjeri Mešina Tvrđava, omeđena nevidljivom žicom, granicom koja odvaja svjetove vlasti i podanika. Ta granica se, počesto i briše svakodnevnim potrebama i kompromisima koje svakodnevni život nameće, ali je uvijek tu, kao podsjećanje na nikada dovršeni (prokleti) identitet o kojem sam pisac tvrdi:
"Mi nismo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. K’o rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. (…) Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Nesreća je sto smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa nećemo iz nje, a sve se plaća, pa i ta ljubav".”
Tvrđava, mjesto susreta
Tu ljubav i tu dilemu Meša Selimović pokušao je razriješiti odlaskom u Beograd, što je tada bilo logično rješenje, a uvijek je pitanje ljudskog izbora. Njegovi savremenici do čijih misli treba držati prikazivali su taj dio njegova života kao stalnu borbu za socijalno opredmećenje, u kojoj se kao pratioci pojavljuju kasniji prononsirani (srpski) nacionalisti. Nemajući mogućnost priklanjanja vlastitoj naciji, Meša se je našao u onoj većinskoj, brojno i kulturološki dominantnoj u bivšoj državi, pokušavajući stalno očuvati nukleus iz kojeg je ponikao, nukleus Bosne i muslimanskoga svijeta, koji je tako precizno opisao u svojim knjigama. Ovdje, na ovom mjestu, na njegovim ulicama i pored spomenika sagrađenog njemu u čast, nemoguće se ne upitati kakav bi danas bio diskurs Meše Selimovića, u kojem bi pravcu gledao, i kakve bi zaključke polučio.
Živimo u doba u kojem se kao primaran stav nameće vjerski intoniran socio- sihološki diskurs koji od cijelog naroda - koji je napadnut i stradao – hoće napraviti model žrtve. U javnim raspravama, na stranicama dnevnih novena (tamo pogotovo) servira se i brani svijet isključivo iz perspektive božje objave, laički diskurs potjeran je na mali broj slobodnih mjesta koji nam je ostavljen kao rezultat tehnološkog napretka. Pišemo na internetu, jer nema novina do kojih bi mogli doprijeti, njih su zauzeli ili privatni korporacijski interesi ili oni “mislioci” koji su lik Vođe zamijenili bogom, a Partiju – vjerom.
Naša je budućnost neizvjesna, našli smo se između loše vlasti koja nas gura u prošlost i loših susjeda koji nam otežavaju sadašnjost. Svijet gledan iz vizure vjerskoga ni po čemu nije bolji i napredniji od svijeta koji je nastao iz Velikog praska, ali naše najmudrije glave kao da to ne razumiju. Mi smo razapeti između Korporacija i Vjerskih zajednica koje su nas zatočile u vrijeme u kojem skoro da nema nikakve nade, vrijeme koje će se pamtiti po težinama nepravdi koje su nam nanesene. Bahatošću vlasti i našom mentalnom nezainteresovanošću. Mi smo u Tvrđavi.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
