Tim povodom reagovalao je Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, koje je osim svoje reakcije medijima poslalo i tekst koji je objavila francuska spisateljica Sylvie Matton. Ovaj tekst posvećen je okolnostima sramotnog i kukavičkog ponašanja holandskog bataljona UN-a, koji je svoj zadatak čuvanja «zaštićene zone» Srebrenica pretvorio u najgoru vrstu kolaboracije s izvršiteljima genocida.
U tekstu koji je objavio pariski sedmičnik Liberation francuska spisateljica podsjeća na ono što su svi znali: da su međunarodni zvaničnici znali da Slobodan Milošević, Radovan Karadžić i Ratko Mladić organiziraju napad na Srebrenicu i da će tamo uslijediti pokolj velikih razmjera, da su o tome govorili, ali da nisu ništa učinili da se to spriječi.
"Prisustvovati genocidu, a ne poduzeti ništa da se spriječi jeste saučesništvo u njemu. Odlikovati takvo ponašanje jeste uvreda ne samo za žrtve genocida nego i za svakog pripadnika vojnog zanata, ma gdje on bio. Jedan veliki Evropljanin, Tukidid, napisao je kako je zločin i onoga koji znajući za njega nije ništa učinio da se spriječi. Tim je riječima prije dvadesetak i više stoljeća on dao i pravi izvještaj o srebreničkom zločinu" navodi se u saopćenju koje potpisuje predsjednik Udruženja Mustafa Polutjak.
U tekstu "Medalja srama za Srebrenicu" Sylvie Matton ističe da ovo odlikovanje bivših holandskih vojnika, upućenih da štite bosansku enklavu, smatra nečasnim.
Dutchbat, holandski bataljon stacioniran u Srebrenici 1995., koji bi trebao dobiti medalju kako navodi spisateljica nije ispalio nijedan hitac.
"Pretpostavlja se da bi to odličje trebalo pomoći 'veteranima Srebrenice' da prevladaju sindrom 'posttraumatskog stresa' od kojeg pate od jula 1995. Sigurno je da prisustvovati početku jednog genocida, a ne poduzeti ništa da mu se suprotstavi, mora biti traumatizirajuće."
Kako navodi Matton odgovorni oficir je 11. jula dopustio da u bazu uđe između 4.000 i 5.000 izbjeglica, prije nego što naredi zatvaranje ograde, osuđujući 10.000 izbjeglica da se smjeste pod vedrim nebom, na milost krvnika.
Francuska spisateljica ističe da su oficiri holandskog bataljona Karremans i Franknen jednako odgovorni s generalom Couzyjem, komandantom glavnog štaba holandske kopnene vojske, za zakon šutnje koji je uslijedio: niko nije čuo brojne hice iza kuće gdje su ljudi nestajali zauvijek, ni novorođenče zaklano u naručju svoje majke, ili desetine leševa ubijenih hicem u potiljak na putu, ili sedam tijela zaklanih ili bez glave duž rijeke...
"Osim rijetkih ljudi koji su protestirali protiv saradnje njihovog bataljona s krvnicima, Dulchbat zaslužuje samo medalju sramote. Dodijeliti im ikakvu drugu jeste uvreda sjećanju na mrtve i preživjele žrtve Srebrenice" ističe u svom tekstu Sylvie Matton.
