{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Marčelo o Perspektivi: Sablažnjavanje nas neće spasti

5.3.2015. u 21:48
1.097
54
Marčelo o Perspektivi: Sablažnjavanje nas neće spasti
1.097
Marčelo o Perspektivi: Sablažnjavanje nas neće spasti
Marčelo u emisiji "Perspektiva"
TV serijal "Perspektiva" o mladim ljudima na Balkanu i njihovom mišljenju o najosjetljivim društvenim temama privukao je veliku pažnju javnosti, a moderator emisija snimljenih u Mostaru Marko Šelić Marčelo dao je svoje viđenje "meteža glasova za i protiv" koji su uslijedili posebno nakon prve dvije epizode.
U kolumni na portalu Kliker.tv Marčelo se obratio onima koji su gledali "Perspektivu", a svoj komentar je ponudio čekajući, kako kaže, da se priča, pa valjda tako i zreo utisak o njoj, uobliči, "dok se malo svi zajedno dosjetimo da se bjesomučnom vikom ništa dobro neće postići".

Kolumnu objavljujemo u cijelosti:

"Slučaj Ante" najviše je zapalio internet, do mjere da se zaboravilo kako to nije slučaj, fiktivni lik iz šešira izmišljen tako da postane lice svega lošeg, nego dečko od krvi i mesa. Neizmjerno mi je žao što je taj momak, koji je makar izrekao svoj stav (koliko god stav pogrešan bio), osuđen prije no što se i stiglo do poente – do činjenice da je baš Ante pobijedio svoju predrasudu i prešao na drugu stranu grada.

Tako je onaj ko je živi primjer pobjede nad predubjeđenjima postao simbol upravo suprotnog: zadrtosti i slijepe mržnje. Baš on, koji je uradio ono što toliki među onima koji su ga osudili neće uraditi nikad. Problem je, naravno, što je njegova priča prikazana kroz dvije epizode, a ne kroz jednu – vjerujem da bi reakcije bile osjetno drugačije da je stvar viđena u komadu. U sanduče moje zvanične strane stiglo je svakakvih pisama i komentara: od podrške i svijesti zašto bi "Perspektiva" mogla biti važna do potpuno pogrešnog čitanja namjere, uključujući tu i moju. "Doprinio si zavadi u mom gradu” – kaže jedno od tih pisama.

Drugo kaže da je agenda emisije – dakle, moja – da hrvatsko stanovništvo ispadne rđavo. Sve je to veoma mučno primiti na znanje kad ste samo saradnik, narator emisije, a neko pomisli da je emisija vaša, da ste joj urednik ili montažer. Da neko ne pročita pogrešno, nipošto ovdje nije riječ o ograđivanju od projekta u kome sam čista srca učestvovao – nipošto.

Nalazim "Perspektivu" veoma, veoma potrebnom i bitnom, to je suočavanje sa problemima koji se tiču svih nas, bez obzira u kojoj tačno državi (ili dijelu grada) živimo. Samo se osjetiš potpuno bezvezno kad otputuješ bilo kuda s najboljom namjerom, a u bilo čijim očima ispadne da ti svađaš ljude. Moj je zadatak, osim naratorskog, i u Mostaru i u Novom Sadu bio taj da budem moderator razgovora sa ovim mladim ljudima, da napravim atmosferu u kojoj će oni jedni drugima na miran način kazati šta misle – kao što se vidjelo u četvrtoj epizodi; ne da im namećem bilo koji svoj stav, već samo da se pobrinem da oni razgovaraju, da čuju jedni druge.

Ne samo da prikažemo problem, već da se makar tanani duh rješenja ocrta u tom njihovom susretu. Jer, kad pregaziš tridesetu, sve više istine uviđaš u onoj čuvenoj frazi djeca nisu kriva – istina, svako od njih će u životu biti odgovoran za stavove koje nosi, ali krivica je druga stvar, jer se uvijek treba pitati čije to rečenice oni zapravo izgovaraju i gdje počinju ta djeca lično, a prestaje breme koje im je natovareno na leđa i koje izgovara sopstveni tekst. Bilo je u tim okupljanjima i ohrabrujućih rečenica, bilo je i onih strašnih. Bilo je poslije prikazivanja epizoda osuđujućih reakcija, bilo je i divnih: jedna gospođa ponudila je da svi učesnici "Perspektive" iz Mostara dođu u njen hotel, hostel, šta je već tačno, te da tu provedu nekoliko dana družeći se.

Emisiju je očigledno nemoguće gledati bez izvjesne ostrašćenosti – samo je važno kako ćemo tu ostrašćenost usmjeriti. Ne mogu spriječiti ljude da komentarišu svaku epizodu posebno, ali toplo preporučujem da serijal ipak sagledaju kao cjelinu i tada donesu svoj konačni sud. Ako bih svoj utisak sa oba putovanja (Novi Sad i Mostar) morao da sabijem u jednu riječ, ta bi riječ bila zbunjenost. Novi ljudi su zbunjeni, i to podjednako važi i za one među njima koji vam zvuče dobronamjerno, i za one koji vam tako ne zvuče uopšte. Balkan čeka još mnogo posla dok ne zacijelimo rane koje smo jedni drugima nanijeli. No, da li ima optimizma kad te nove ljude vidiš u istoj prostoriji? O da, još kako.

Ono što svi mi na Balkanu tako rijetko razumijemo jeste činjenica da mahom svi misle dobro svojoj zemlji. A mladi to nerijetko žele s mnogo više energije i strasti nego stariji. Svi bi da učine nešto dobro za svoj narod, ali je golemi upitnik nad time šta tačno činiti. Da smo sposobni(ji) da im pružimo bolje načine, ne bi se tako veliki broj njih okretao mržnji kao tobožnjem sredstvu da se odbrani svoje. U onim poplavama, recimo, moja je zemlja prilično postradala, i ogroman broj mladih ljudi uključio se u akcije pomaganja.

Poslije su me zvali na jednu tribinu, gdje se govorilo o tome kako su se, evo, mladi naprasno trgnuli, promijenili i slično, pa sad treba veličati taj preobražaj kao da je stvaran. Dočim je moj stav bio da nije. Nisu se ljudi promijenili, nego im je nemila okolnost donijela ono što nikad prije nisu imali: šansu da urade nešto nesumnjivo dobro za svoju zemlju, nešto što ne može da se izokrene u političku ili bilo koju drugu manipulaciju po principu "ti misliš da radiš ovo, a onda neko to izokrene u nešto sasvim drugo". Eto to je bilo izmijenjeno: okolnost.

Kada prikupljate garderobu i hranu, kad pomažete da se izgrade brane, nikakve sumnjive ideologije tu nije moglo biti: frka je stvarna, svima vidljiva, i svako ko je odabrao da ne sjedi skrštenih ruku zaista je pomogao svom bližnjem u nevolji. To ne možeš da mu oduzmeš i zakriviš nikakvim dodatnim tumačenjem. Ali takvu okolnost, nažalost, obezbijedila je katastrofa; kad katastrofe nema, šta se dešava sa tim istim elanom? On ne nestaje, nego nema kanal da se pokaže. U uobičajenoj stvarnosti tih mladih ljudi, sve je ispolitizovano, pokvareno, lišeno ideala, nemaju čemu da se priključe a da debelo ne posumnjaju da će biti izmanipulisani, iskorišteni za tuđe ciljeve i bitke.

Mi živimo na terenu gdje svako ko poštuje drugoga, po bilo čemu drugačijeg od sebe, rizikuje da bude nazvan izdajnikom. I nikad se suštinski ne zabrinemo nad time do koje mjere to zbunjuje klince. Gađamo se tom odvratnom riječju odvratno neopterećeni strahotom njenog stvarnog značenja. No, o tome ću u jednoj od sljedećih kolumni. Za ovu priliku, želim samo da kažem kako nas sablažnjavanje neće spasti. Čuditi se nad onim što djeca Balkana govore znači ozbiljno se praviti blesav pred stvarnošću. Ako ne postanemo spremni da čujemo jedni druge, ništa od nas neće biti.

Ništa, pa ni nas.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: