Maloljetni borci su nevidljivi za državu: Školske klupe zamijenili rovovima, a olovke puškama
Ifet Klapuh imao je 17 godina kada je ušao u Armiju RBiH. Ušao je, kako kaže, da bi odbranio sebe, svoju porodicu, naselje, grad i državu.
"Imao sam lovačku pušku i šest metaka. Vremenom sam došao i do automata, te sam se osjećao kao glavni (smijeh). O strahu nisam razmišljao jer da jesam, vjerovatno ne bih išao i radio to što jesam", rekao nam je Ifet Klapuh, predsjednik Udruženja maloljetnih boraca Armije RBiH Novi Grad Sarajevo.
Otac mu je umro 1992. godine, a u ratu je ostao i bez jednog brata dok je drugi dva puta ranjen i preminuo je nakon rata. I sam je teško ranjen 1993. godine kada je ostao bez noge.
"Majka je plakala kada je čula da idem u vojsku. Sjećam se da sam na početku bio pripadnik prvog samostalnog bataljona. Komandant Brzi me otjerao jer je vidio da sam dijete i bio sam ljut na njega (smijeh). Ne znam ni kako, ali ušao sam u kamion i ostao u vojsci", kazao je Klapuh.
U borbu je krenuo od svog naselja, a potom u Sokolju, Stupu, na Žuč i druge dijelove grada.
"U mojoj jedinici nas je bilo 10 mladih i komandanti su imali problem s nama jer smo mislili da mi sami možemo ući u kasarnu Nedžarići i rastjerati neprijatelje. Tada su nas razdvojili", prisjetio se.
Zvaničnih podataka o broju maloljetnih boraca nema jer, kako kaže Klapuh, ne daju im. Pozivaju se na Zakon o zaštiti ličnih podataka. Prema nezvaničnim podacima, na području općine Novi Grad bilo je 420 maloljetnih boraca. Poginulo ih je 46.
"Kada smo osnovali udruženje raspitivali smo se međusobno ko koga zna i ko je s kim bio u jedinci i tako se udružili. Teška je situacija jer mnogi maloljetni demobilisani borci nemaju ništa. Školske klupe smo zamijenili rovovima, a olovke puškama. Nismo bili dužni, ali mi smo primjer patriotizma. Bilo je starijih ljudi koji su se krili po podrumima ili otišli vani, vratili se i kupili radna mjesta. Naš maloljetni borac ne može da bude ni smetljar. Jedan nam je radio dva mjeseca u KJKP Rad i nisu mu produžili ugovor. Bila je to nemoguća misija", rekao je predsjednik udruženja.
Nažalost, dosta je momaka koji nisu završili školu nakon rata jer su se u miru borili za egzistenciju. Udruženje radi prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, ali pitaju se koliko je isplativo s obzirom da jedna godina srednje škole košta između 1.000 i 1.500 KM, a nakon što je završe opet nemaju posla.
"Svi su nas tapšali po ramenu u ratu i sada isto rade, a neki naši ljudi su gladni. Borimo se za naše članove. Mnogi su oboljeli. Jedan od njih je i Ramo Salić, maloljetni borac koji je obolio od raka. Liječi se već sedam mjeseci, a liječenje košta preko 20.000 KM. Pomoć su obećali Muharem Fišo i Amela Dautbašić. Ramo ima jednogodišnjeg sina. I otac mu je obolio. Imao je 16 godina kada je ušao u vojsku. Bio je diverzant. Tuga je ono što nam se dešava u 40-im godinama. Visok pritisak, srčani i moždani udari, oboljenja. Sve su to posljedice rata. Ko preživi 50. pričat će", kazao je tužno.
Udruženje se trenutno s ostalim ovakvim udruženjima bori da se izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica sistemski riješi njihovo pitanje. Traže da se osnuje jedinstven registar maloljetnih boraca, te da se formira fond za rehabilitaciju, osposobljavanje i zapošljavanje maloljetnih boraca Armije RBiH.
Utrka hibridnih superautomobila: Lamborghini Revuelto, Ferrari SF90 ili Porsche 918?
