{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Maloljetni borci Armije RBiH: Da se ponovi rat, sve bismo opet isto uradili

A
6.4.2014. u 09:38
191
211
Maloljetni borci Armije RBiH: Da se ponovi rat, sve bismo opet isto uradili
191
Kemal, Admir i Sanel su danas ozbiljni, porodični ljudi koji brinu svakodnevne brige, pokušavaju sebi i svojoj porodici osigurati egzistenciju. Prije 22 godine, prvih mjeseci rata u Bosni i Hercegovini, svoje prve ljubavi, školske knjige, maturske ispite i ekskurzije zamijenili su puškama. Kao maloljetnici su se pridružili oružanim snagama na početku agresije na BiH, tokom koje su bili na nekim od najtežih sarajevskih ratišta.

Kemal Šalaka (Foto: Anadolija)
Kemal Šalaka (Foto: Anadolija)


Oni su sada organizovani u Udruženje Maloljetnih boraca Armije RBiH, čiji je predsjednik Kemal Šalaka. On je imao 16,5 godina kada se priključio Specijalnim jedinicama MUP-a BiH pod komandom Jusufa Juke Prazine.

Za Anadolu Agency je rekao kako nije donio odluku da ide u rat već da je to bio logičan slijed događaja i vrijeme kada čovjek bira kako želi da pogine, kao civil na cesti ili borac u akciji. Šalaka je već imao osiguran let vojnim avionom za Skoplje u aprilu 1992. godine, ali je doskočica njegovog najboljeg prijatelja, koji se već priključio vojsci, bila dovoljan razlog da ostane u Sarajevu i postane vojnik.

Majčine suze i očeva prijetnja



"Otišao sam do štaba i uzeo pušku. Vratio sam se kući, i kad me mama ugledala počela je da plače. Otac je rekao da je bolje da me on rani, nego da idem na liniju. Ali mi to nisu mogli zabraniti. Tako je propala prilika da odemo iz BiH i do kraja rata smo svi, moji roditelji i sestra, ostali u Sarajevu", rekao je Šalaka.

Tokom rata je bio na brojnim linijama na sarajevskom ratištu, od Azića, preko Nedžarića, Trebevića do Poljina. Vojsku je napustio 18. marta 1995. godine. Kazao je da je tražio otpust jer je obolio od depresije i žutice. Bez obzira na sve, rado se sjeća tog perioda.

"Meni je rat bio najbolji dio života. Malo sam se osjetio živim i tokom posljednjih demonstracija. Osjetio sam priliku za promjenu", rekao je Šalaka.

Sličnu ratnu sudbinu dijelio je i Admir Kapo, koji je svoj 17. rođendan, 7. aprila 1992. godine, proslavio kao pripadnik Teritorijalne odbrane BiH. Ni za njega nije bilo dileme da li se prijaviti za odlazak u rat.

"Nije bilo druge mogućnosti. Nema drugog načina da branite život svoje porodice, osim da se suprotstavite tom fašistoidnom projektu koji je na kraju završio genocidom", rekao je Kapo, koji je praktično živio na prvoj liniji, na Vojničkom Polju, gdje je proveo i dio rata kao vojnik.

Admir Kapo (Foto: Anadolija)
Admir Kapo (Foto: Anadolija)


Bez obzira na godine, njegov status u odnosu na starije saborce je bio ravnopravan. U tim trenucima, svačiji život visi o koncu pa se svi zbliže i postanu prijatelji, svaki život postane važan, prisjeća se Kapo svojih ratnih dana. Kazao je kako nikada nije razmišljao o posljedicama svoje odluke, bilo mu je jedino bitno da se odbrani svaki pedalj zemlje. Vojnik je bio sve do 5. decembra, kada je otpušten. 

Pitali smo ga šta je pomislio kada se probudio 6. decembra.

"Uvijek smo mislili da ćemo vojnički osloboditi grad i da će nakon toga krenuti normalan život. Dayton je presjekao i tada su nastale neke nove brige. Krenuo je mirnodopski život i problemi koje je imala svaka druga porodica", prisjetio se Kapo.

Mirnodopska borba



On je danas uspješan poslovan čovjek. Predsjednik je Udruženja „Kupujmo domaće“, koje afirmiše domaće proizvođače.

"Uvijek sam volio da radim. Završio sam školu, završio sam fakultet i sada sam pri kraju postidiplomskog studija. Kroz posao se borimo da ljudi rade i žive od svog rada. To je sada mirnodopska borba", rekao je Kapo, koji kaže da je sve napravio sam, a da je jedina pomoć koju je dobio od države prozorska stakla koja je stavio umjesto folije.

Na pitanje da li se borio za ovakvu BiH, Kapo je kazao kako je važno razdvojiti zemlju od političke strukture.

"Borio sam se za Bosnu i za nju bih se opet borio. Nema dileme da bih ponovo sve napravio isto. Ovo je jedna od najljepših zemalja na svijetu i vrijedi se boriti za nju. Nismo se nikad borili za privilegije, jer nismo znali ni hoćemo li opstati", kazao je Kapo.

Bježanje od stvarnosti



Sanel Kruščica je rat dočekao dijelom i spreman jer je bio pitomac Srednje vojne škole u tadašnjoj kasarni "Maršal Tito". Pripreme za rat su ga zatekle u trećem razredu škole. Kazao je kako se i prije zvaničnog početka rata priključio Zelenim beretkama i učestvovao u organizovanju odbrane. Svoju poziciju pitomca koristio je svakom prilikom kako bi iz kasarne iznio metke i dinamit.

"To je bio moj način da se priključim pokretu otpora. Nekoliko dana prije početka rata su saznali za to i uhapsili su me. Poslije nekoliko dana ispitivanja, porodica je isposlovala da me puste. U petak, dva dana prije početka rata, pustili su me iz kasarne i odmah sam se prijavio. Na početku sam bio u linijskoj jedinici na Čolinoj kapi, a kasnije sam bio protivoklopnjak. Obišao sam sva sarajevska ratišta, a dva su bila posebno upečatljiva: Stup zbog velikog broja oklopnih vozila i Žuć zbog strašnih borbi", rekao je Kruščica.

Sanel Kruščica  (Foto: Anadolija)
Sanel Kruščica (Foto: Anadolija)


Ni on nema nikakvih dilema šta uraditi ako bi se ponovo desio isti scenario. Kazao je da je borba jedina opcija. Mogao je i 1992. godine napustiti zemlju, ali smatra da bi to bilo van pameti, bježanje od stvarnosti. Rat pamti kao period kada su ljudi bili bliži jedni drugima te da je pokazao jednu stvar.

"Pokazao je da smo neuništivi. Kao pitomac sam znao protiv čega se borimo i kakva je njihova vojna moć i bilo je van svake pameti da se odbranimo", rekao je Kruščica.

Za njega su problemi nastali odmah nakon rata. Prijavio se na tek formiranu vojno-oficirsku školu, ali je dobio odbijenicu bez obzira na prethodno obrazovanje i ratno iskustvo. Rekao je kako je očekivao da će se poslije rata pojaviti neko ko će uvesti red te da će zaslužni biti adekvatno nagrađeni. Suprotno od toga, zavladao je potpuni haos. Pitali smo ga šta radi danas.

"Ništa, snalazim se", rekao je Kruščica.  

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: