{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Maloljetni bh. vojnici odustajali su od snova da bi branili zemlju, a danas su prepušteni zaboravu

29.3.2013. u 18:58
1
1
Maloljetni bh. vojnici odustajali su od snova da bi branili zemlju, a danas su prepušteni zaboravu
1
Maloljetni bh. vojnici odustajali su od snova da bi branili zemlju, a danas su prepušteni zaboravu
Nedžad Hodžić
Mirsad Geko je imao nepunih 17 godina kada je odigrao posljednju hokejašku utakmicu pod reflektorima olimpijske dvorane Zetra u februaru 1992. U proljeće te godine počeo je rat u Bosni i Hercegovini i on je odustao od svog sna da postane hokejaš. Početkom maja odložio je hokejašku palicu i pridružio se Armiji BiH.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, od Zetre je ostao samo kostur. Ovaj nekadašnji simbol Zimskih olimpijskih igara održanih u Sarajevu 1984. godine potpuno je spaljen i uništen granatiranjem sa srpskih položaja oko opkoljenog grada.

Geko je bio premlad da bude regrutiran, ali je vojsci pristupio dobrovoljno. Postao je član specijalne jedinice policije koja je bila u sklopu oružanih snaga BiH.

"Kad sad mislim o tome, vjerujem da je tako moralo biti. Mislim da je vrijedilo", kaže danas Geko.

Iako tvrdi da ne žali što je tako mlad postao vojnik, Geko priznaje da to nije najbolji način da se provedu tinejdžerske godine.

"Bio sam u rovovima i rastavljao mine dok su negdje drugo u svijetu mladi poput mene išli u školu, zabavljali se i flertovali s djevojkama. Nisam imao matursku zabavu i nikad neću znati kako ona izgleda", kaže Geko.

Iznenađujuće je to što Geko o godinama provedenim u vojsci ipak govori kao o najboljem periodu svog života, vremenu kada se osjećao istinski živim.

Geko je bio jedan od nekoliko hiljada djece vojnika koji su se dobrovoljno pridružili vojsci i policiji na sve tri zaraćene strane u ratu u BiH početkom devedesetih. Tačan broj djece koja su se borila u ratu nije poznat ni dvije decenije nakon njegovog početka.

Udruženja bivših maloljetnih boraca u bivšoj Jugoslaviji procjenjuju da je približno 10.000 osoba mlađih od 18 godina (od kojih su neki imali jedva 10) učestvovalo u ratovima na Balkanu devedesetih.

Prema zakonu koji je tada vladao na području bivše Jugoslavije, osobe mlađe od 18 godina nisu mogle biti regrutirane u slučaju oružanog sukoba. Međutim, nije postojao zakon kojim bi se maloljetnicima zabranilo da se dobrovoljno pridruže vojsci.

Prema Konvenciji o pravima djece koju je UN usvojio 1989. godine, svaka osoba mlađa od 18 godina smatra se djetetom, ali je kao najniža granica za dobrovoljno učešće u oružanim sukobima postavljena starost od 15 godina. Dokument koji je usvojen 2002. godine, sedam godina nakon rata u BiH, obavezuje zemlje potpisnice da spriječe sve osobe mlađe od 18 godina da se priključe oružanim snagama i učestvuju u sukobima.

UNICEF djetetom vojnikom smatra svaku osobu mlađu od 18 godina koja pripada bilo kakvim oružanim snagama. Ova definicija ne obuhvaća samo one koji direktno učestvuju u sukobu, nego i kuhare, stražare, kurire i špijune.

Ne postoje zvanični podaci o tome koliko je maloljetnika učestvovalo u ratu u BiH, kao ni o njihovoj starosti i spolu. Ali, prema Istraživačko-dokumentacionom centru (IDC) iz Sarajeva, nevladinoj organizaciji koja prikuplja podatke u ljudskim gubicima u ratu u BiH, 661 maloljetni vojnik između 10 i 18 godina starosti ubijen je u ovom ratu.

Prekinuto djetinjstvo

UNICEF procjenjuje da približno 250.000 djece vojnika, od kojih neki imaju samo osam godina, trenutno učestvuje u više od 20 oružanih sukoba širom svijeta. Prema britanskoj organizaciji 'War Child', najviše djece vojnika ima u Africi, a 40% od ovih 250.000 čine djevojčice.

I za vrijeme rata u BiH, mnoge djevojke i djevojčice su u njemu aktivno učestvovale.

Ramiza Variz iz Sarajeva nije imala ni 16 godina kada se sa starijom sestrom priključila Armiji BiH. U vojsci je bila četiri godina, a bila je na raznim ratištima. Još ima ožiljak od ranjavanja 1993. godine.

"Ne žalim što sam se priključila vojsci", kaže Ramiza. "Žalim samo što nisam imala normalno djetinjstvo."

Variz je danas predsjednica Udruženja maloljetnih boraca Federacije BiH. Kaže da se vojsci pridružila iz straha za svoj i za živote članova svoje porodice.



Slični razlozi naveli su Nenada Bukvića da se priključi vojsci bosanskih Srba 1992. godine.

"Osjećao sam se veoma važnim. Imao sam uniformu i pušku, iako mi je bilo tek 17 godina", kaže Bukvić. "Mislio sam: 'Oni napadaju nas, moramo se braniti". Danas je Bukvić ratni vojni invalid.

Na pitanje da li bi opet uradio isto odgovara da bi, ali dodaje da nikad ne bi dopustio svom sinu da prođe kroz ratni užas kroz koji je on prošao.

"Ja nemam drugu domovinu i ako bih se morao ponovo braniti, učinio bih to. Ali ne bih dozvolio svom djetetu da uradi ono što sam ja uradio. Ni jednom djetetu ne želim da prođe kroz ono kroz šta sam ja prošao za vrijeme rata", kaže Bukvić.

Trajna trauma i zaborav

U izvještaju organizacije Amnesty International o djeci u oružanim sukobima u svijetu iz februara ove godine navodi se da se djeca vojnici, osim što propuštaju djetinjstvo i obrazovanje, izlažu opasnostima koje uzrokuju fizičke i mentalne traume.

Nedžad Hodžić iz Travnika imao je samo 15 godina kada je 1992. godine stupio u redove Armije BiH. U augustu iste godine teško je ranjen.

"Bio sam veoma mlad, premlad, kada se sve to desilo, i rat i moje ranjavanje. Niko ne bi trebao proći kroz to, posebno ne dijete", kaže Hodžić.

Dan kada je ranjen zauvijek je obilježio njegova sjećanja na rat.

"Kad sam se priključio vojsci, dodijeljen mi je zadatak dopremanja hrane u rovove na konju. 12. augusta, na putu ka rovovima, snajper me pogodio u glavu. Sedam ili osam dana bio sam u komi. To nije jedina trauma koju sam doživio u ratu, ali je sigurna najveća", kaže Hodžić.

Branko Matošin, predsjednik udruženja bosanskih Hrvata koji su služili kao djeca dobrovoljci, kaže da je život većine bivših maloljetnih vojnika danas težak. Većina je nezaposlena, a pomoć koju dobivaju kako bi se nosili sa svojim iskustvom je neznatna.

"Mnogi članovi našeg udruženja danas su u raznim zdravstvenim institucijama, uglavnom psihijatrijskim, i niko ne želi da im pomogne“, kaže Matošin, koji se i sam kao maloljetnik borio na strani bosanskih Hrvata.

"Društvo ne samo da ne cijeni naše učešće u ratu, nego nas uporno zanemaruje, kao da prikriva činjenicu da su se u ratu borila i djeca."

Oba bosanskohercegovačka entiteta, Federacija i Republika Srpska, zakonom su regulisala prava bivših vojnika. Ovi zakoni nemaju posebne odredbe za maloljetne borce, jer ih ne priznaju kao odvojenu kategoriju, pa oni imaju ista prava kao i drugi bivši borci. Na primjer, imaju pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, ortopedska pomagala za invalide, prednost pri zapošljavanju i rješavanju stambenog pitanja.

Bivši maloljetni vojnici kažu da se u praksi njihova prava često krše, posebno kada je riječ o zapošljavanju i zdravstvenoj zaštiti.

Geko će uskoro braniti magistarski rad iz sigurnosnih studija, ali ne može naći posao.

"Obrazovan sam, a ipak ne mogu naći posao za koji sam kvalificiran, iako bih trebao imati prioritet u odnosu na one koji se nisu borili u ratu", kaže Geko. "Ali to je tako samo na papiru."

Udruženja koja predstavljaju nekadašnje maloljetne vojnike u BiH vjeruju da bi im promjene u zakonu donijele veće priznanje i poboljšanje uvjeta života.

Kao i mnogi drugi, Kemal Šalaka, koji je na čelu udruženja bivših maloljetnih boraca u Kantonu Sarajevo, vojsci se pridružio iz straha za vlastiti život. Iako se ne kaje što je tako postupio, nezadovoljan je što ljudi poput njega nisu priznati kao posebna kategorija.

"Država nas tretira isto kao demobilizirane borce. Djeca vojnici koji su se dobrovoljno prijavili u vojsku imaju isti tretman kao mobilizirani borci. Mislimo da to nije pravedno. Zato želimo da nas zakonom priznaju kao posebnu kategoriju", kaže Šalaka.

Određene kategorije bivših vojnika, uključujući one koji su odlikovani u ratu i ratne vojne invalide, imaju pravo na mjesečnu naknadu kao kompenzaciju za vrijeme provedeno na ratištu. Bivši pripadnici snaga bosanskih Srba novac dobivaju od vlade Republike Srpske, a oni koji su služili u Armiji BiH i HVO-u, naknade dobivaju od vlasti Federacije BiH.

Službenici Federalnog ministarstva za pitanja boraca rekli su za IWPR da je trenutno nemoguće napraviti zakonske izmjene koje bivši maloljetni vojnici traže, ali da se pokušava pronaći zadovoljavajuće rješenje za ovu kategoriju bivših vojnika. Ni nakon niza upita, isto ministarstvo u Republici Srpskoj nije dalo svoj komentar na ovaj problem.

Geko kaže da, iako je razočaran tretmanom bivših maloljetnih boraca u bh. društvu, ne bi postupio drugačije nego što je učinio 1992.

"Iako nas društvo zanemaruje, i dalje sam ponosan na svaku sekundu koju sam proveo u vojsci. Opet bih isto postupio", kaže Geko.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: