{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


INTERVJU
/
"Majke ratnih žrtava dobijale su kosti tuđe djece"

S
25.3.2010. u 16:19
0
2
"Majke ratnih žrtava dobijale su kosti tuđe djece"
0
"Majke ratnih žrtava dobijale su kosti tuđe djece"
Jasmin Odobašić
Jasmin Odobašić, dugogodišnji član Komisije za traganje za nestalim osobama u BiH, nedavno je objavio knjigu "Sjaj i bijeda ekshumacija". Promocija knjige će se održati u četvrtak u 18 sati u sarajevskom UNITIC-u. U razgovoru za Sarajevo-x.com Odobašić govori o svojoj knjizi, odnosno o sjaju i bijedi ekshumacija u BiH, ali i o tome ko su najveći krivci za odugovlačenje procesa identifikacije tijela nestalih u proteklom ratu.
Kada ste se počeli baviti poslom traganja za nestalim osobama?

Razmijenjen sam 7. jula 1994. godine i čim sam došao na slobodnu teritoriju počeo sam se baviti ovim poslom i to radim sve do danas. Ovo je najhumaniji posao u ovoj državi i najbitniji za pomirenje. Kroz komisije za razmjenu u ratu, a poslije toga od 1. aprila 1996. godine kroz Komisije za rad za traženje nestalih, od državne, federalne pa do sadašnjeg instituta, moj tim je otkopao oko 4.200 tijela u Bosanskoj Krajini i više od trećine grobnica ukupno otkopanih u BiH. Sve vrijeme sam ovaj posao radio iz patriotskih motiva. Tada nije bilo novca, materijalnih sredstava, iskustva, automobila, opreme, obuće, alata a postizali su se izvrsni rezultati. Samo deset godina kasnije ovaj projekat se pretvorio u svoju suprotnost. Rezultati su katastrofalni i što je najgore svaki dan je sve gore i gore.

Zbog čega tvrdite da je proces traženja nestalih danas pretvoren u suprotnost od onoga što bi trebao biti?

Bitno je spomenuti da ovo govorim kao Jasmin Odobašić. Naime, institucija koja bi trebala da radi i traži nestale je koncipirana tako da ne može postići rezultate jer od 51 uposlenika 19 radi direktno na poslovima traženja. Upravo zbog toga nije ni čudno što je prošle godine otkopano svega 218 tijela i ni to nije konačan broj jer je od tih 218 malo manje od polovine nepoznatog identiteta. U nekim regijama kao, naprimjer, u Bosanskoj Krajini gdje smo otkopavali po 500 tijela u posljednjih četiri ili pet godina, otkopa se do pet tijela godišnje. Ja sam pokušavao sve to da ispravim upozoravao sam moje šefove ali nailazio sam na gluhe uši.

Ko su glavni krivci za odugovlačenje procesa traženja nestalih?


ICMP je organizacija koja dovodi kadrove sumnjivog kvaliteta i stručnog i moralnog. Stranci odugovlače proces i gdje treba i gdje ne treba jer se kroz proces provlači određena količina novca. Moja želja da nestale pronađemo jučer sukobila se sa njihovim interesom da to traje što duže. Oni mi nisu dozvolili da tražim nestale iako tvrdim da spadam među najbolje u svijetu, što pokazuju i sami rezultati. Traganje za nestalim ja vidim kao patriotski zadatak, kao ljudski i humani. Jedini sam čovjek koji je otkopao i pronašao po nekoliko stotina tijela ostalih nacija, odnosno i Hrvata i Srba, ali i Bošnjaka.

Kažete da stranci koji dolaze u našu zemlju nemaju dovoljno znanja za posao koji obavljaju?

Priučeni ljekari Međunarodne zajednice, pa čak i neki naši, čast pojedincima, ekshumiraju tijela iz grobnice i valjda da povećaju broj i zarade više, ne prikazuju realno ono što vade iz grobnice. Ako se tijelo obilježi sa "B" ( međunarodna oznaka za body - tijelo) onda bi ono trebalo biti kompletno. Međutim, oni ne obilježavaju samo kompletna tijela sa "B" nego i nekompletna i mi imamo apsurdan slučaj da se zakopavaju nepotpuna tijela kao kompletna.

Problem je što nikada nijednom stranom ljekaru nije provjerena diploma kada dolazi u BiH. Siguran sam da dobri i kvalitetni stručnjaci ostaju u Ženevi, Haagu, Briselu i na svim onim dobrim destinacijama a nama dolaze avanturisti i kojekakvi griješnici da se ovdje rehabilituju i napišu naučne radove. Dolaze ovdje i uče od naših stručnjaka da bi sutra njegov rad važio kao naučni.

Najužasnija je činjenica da se od porodica počelo kriti da su pojedine majke dobile tuđu djecu. Išlo se toliko daleko da sam ja godinama molio svoje šefove da se te greške isprave. Ljekare na koje sam ja ukazao da su napravili greške ostavili su i dalje da na naš račun zarađuju i da se bogate bez ikakve odgovornosti. Nakon tri godine vapaja da se to ispravi naišao sam na gluhe uši i objavio sam sve u medijima. Rezultat je bio da je samo u Prijedoru tada ekshumirano više od 260 već ukopanih ljudi. Ja sam istog dana počeo da pišem knjigu da bih jednostavno iz moralnih razloga otvorio oči ljudima koji treba da vide šta se u ovom procesu radi.

"Sjaj i bijeda ekshumacija" je naziv Vaše knjige. Tu su sabrana Vaša iskustva prilikom ekshumacija na više lokacija u Bosni i Hercegovini. Zar postoji sjaj ekshumacije?

Sjaj je naša borba da ublažimo bol porodica i da nađemo nestale, da proganjamo zločince jer samo na osnovu naših iskopavanja u Bosanskoj Krajini 23 zločinca su završila u Haagu. Sjaj je to što u traženju nestalih pomažu osobe kojima niko nije nestao. Dolaze pomoći kopaju, dovode bagere... Sjaj je i to što smo ekshumirali žrtve svih konfesija i nacionalnosti. Također, sjaj je to što nam na grobnice ukažu ljudi druge nacionalnosti.

No, bijeda je to što dolaze nekvalitetni kadrovi avanturisti, špijuni, karijeristi, ljudi koji su vršili eksperimente na kostima naših ljudi. Najveći dio novca koji su humani ljudi obezbijedili vraćao se kroz katastrofalan rad amatera koji dođu, naprave greške, debelo ih naplate i odu. Bitna je činjenica da ni do danas proces DNA analize nije ustupljen domaćim stručnjacima jer mnogo novca prođe kroz taj proces i neko želi da to traje što duže.

Najgora bijeda je što se pokušavaju prikriti činjenice da su majke dobile tuđu djecu, bijeda je kad se godinama zna za neke greške i ne želi da se izvrši reekshumacija. Bijeda je i držanje grobnice otvorenom dok se ne vrate političari s puta da bi se fotografisali. Velika je bijeda otkopati kaurske ili bogumilske kosti stare nekoliko stotina godina i do danas ih držati u našim prosekturama. Bijeda je i voziti automobile Instituta u privatne svrhe, kao i da na čelu institucije za traženje nestalih pet godina bude volonter.

To su stvari koje su me i navele da napišem knjigu i ako nakon nje barem jedna osoba "progleda", ja ću znati da sam uspio.

Postoji li rješenje za sve to što se dešava u procesu traganja za nestalim?

Rješenje je da se, naprimjer, kada se dobije informacija o pronalasku grobnice najprije sjedne u kancelariju, pozovu jedinice koje su radile na tom području, da se potraže svjedoci i da se ide tragom te informacije i tek onda da se izađe na teren. Također, treba one ljekare koje su radili u prosekturama odstraniti i formirati neutralnu ljekarsku ekipu koja će pregledati kosti. Potrebno je obnoviti DNA baze, dovesti ljude koji znaju raditi, a one koji sprečavaju da se proces završi otkloniti.

Vi ste pronašli tijelo generala Avde Palića. Tijelo je osam godina stajalo u prosekturi i sada se zbog toga optužuje Amor Mašović. Koji je Vaš komentar?

Amor Mašović nije mogao znati gdje je tijelo Avde Palića. On apsolutno nije kriv zbog toga što je tijelo osam godina bilo u prosekturi, jer on to nije znao. Mašović je kriv zbog toga što je savio kičmu pred strancima. On je trebao zajedno s nama stati pred ICMP i reći - nećete držati po 13 godina tijela u prosekturama, nećemo dozvoliti da naši ljudi po pet puta daju uzorke, jer uposlenici ICMP ih uništavaju na raznorazne načine. No, Mašović nije kriv što je tijelo generala Palića stajalo osam godina u prosekturi i ja ću posvjedočiti da tu nema njegove odgovornosti uz opasku da mi je mogao mnogo pomoći dok sam tražio Palića.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: