{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


FOTO
/
Ljudske priče iz vreća s posmrtnim ostacima žrtava

5.2.2013. u 10:02
0
0
Ljudske priče iz vreća s posmrtnim ostacima žrtava
0
Kosti mladića starog oko dvadeset godina položene su na metalni stol u prostorijama Međunarodne komisije za nestale osobe, ICMP, u Tuzli. On još uvijek nema ime, ali se ICMP nada da će njegovi ostaci uskoro biti identifikovani. Skeletni ostaci ovog mladića pronađeni su u tri različite grobnice u blizini Srebrenice. Zbog različitih svojstava zemljišta na te tri lokacije, njegove kosti su poprimile tri različite nijanse smeđe boje.

On je jedan od 7.000 ljudi, uglavnom odraslih muškaraca i dječaka, koji su ubijeni na području Srebrenice u julu 1995, nakon što su ovaj grad zauzele snage bosanskih Srba.

Kako je baš ovaj muškarac ubijen još uvijek je nepoznanica. Veći dio njegove lobanje još nije pronađen, a stručnjaci kažu da je vrlo moguće da je vidljivo oštećenje njegove karlice uzrokovano teškom mašinerijom kojom su tijela iskopavana i prenošena u druge grobnice.

Nakon masovnih ubistava, tijela su ubacivana u masovne grobnice na lokacijama izvan Srebrenice. Ali kako su vijesti o masakru i drugim zločinima počele curiti u javnost, snage bosanskih Srba počele su buldožerima iskopavati tijela, te ih prebacivati u sekundarne, čak i tercijarne grobnice s namjerom da prikriju tragove zločina. Oko Srebrenice, kao i širom Bosne i Hercegovine, pojavile su se brojne grobnice, čineći novi, jezivi pejzaž. Počinioci ovih zločina nadali su se da nikada neće biti otkriveni i da tijela nikada neće biti pronađena.

Ali pronađena su, i to ne samo tijela žrtava masakra u Srebrenici, nego i tijela žrtava zločina počinjenih u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Od kada je osnovan 1996. godine, ICMP je pomogao u pronalasku skoro 70% od preko 40.000 osoba koje su nestale u sukobima u regiji.

U grobnicama su otkrivena tijela različite starosti, spola, nacionalnosti i etničke pripadnosti, a stepen njihove očuvanosti razlikovao se od grobnice do grobnice. Ipak, postoji nada da će, zahvaljujući forenzici i dodatnim istraživanjima, biti otkrivene strašne tajne svakog od njih.

Priče ubijenih ljudi

ICMP, zajedno s drugim regionalnim organizacijama i istražiteljima, pokušava ispričati priče ovih ljudi najbolje što može, koristeći pritom DNK mapiranje i druge tehnike. Hiljade žrtava je identifikovano, a oni su vraćeni porodicama koje su godinama čekale da saznaju nešto o njihovoj sudbini.

Postupak identifikacije svakog seta ostataka vrlo je kompleksan i predstavlja fizičko i emocionalno putovanje koje je postalo moguće samo zahvaljujući naprednim naučnim metodama.

Sjedište ICMP-a u Sarajevu je skromno, zavučeno pored jednog nadvožnjaka. Ovaj dio grada, kao i mnogi drugi, pun je pasa lutalica. Ali, ako dignete glavu, dočekat će vas izvanredan pogled na maglovita brda koja okružuju grad.

Šta je ICMP?

Temelji ICMP-a postavljeni su na samitu G7 1996. godine, koji je vodio predsjednik Bill Clinton. ICMP je počeo svoj rad u bivšoj Jugoslaviji, a fokus njegovog djelovanja i dalje je primarno u ovom regionu. Međutim, američki sekretar za odbranu Colin Powell kasnije se obratio ovoj instituciji s pitanjem da li bi se njen rad mogao proširiti i na druge regije. Od tada ICMP djeluje u Južnoj Americi, Africi i Iraku, nudeći pomoć i nakon prirodnih katastrofa poput cunamija na Tajlandu 2004. i uragana Katrina u SAD-u 2005.

"Naš pristup bazira se na vladavini zakona", kaže generalna direktorica ICMP-a Kathryne Bomberger za IWPR. "Sve se svodi na to da vlade trebaju preuzeti odgovornost u ovakvim slučajevima."

Taj pristup podrazumijeva komplikacije koje proizilaze ne samo iz sporog reagovanja vlada u postkonfliktnim područjima, nego i iz činjenice da su navodni kršitelji ljudskih prava često još uvijek na vlasti.

Na Balkanu je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, ICTY, u Den Hagu odigrao ključnu ulogu u primoravanju vlada u regionu da prihvate odgovornost.

"U potpunosti se slažemo sa stavom da zločinci treba da odgovaraju", kaže Bomberger.

Porodice žrtava imaju svoja prava

Daleko od međunarodne pozornice, ICMP usko sarađuje s porodicama žrtava koje su često najvažniji akteri u predmetima koji se tiču nestalih osoba.

"Rad s porodicama je od ključnog značaja", kaže Bomberger. "Oni možda nisu stručnjaci, ali imaju pravo da učestvuju… To također gradi povjerenje između ljudi koji su žrtve prethodnog režima i nove države."

Bosna i Hercegovina je usvojila zakone koji omogućavaju porodicama žrtava da koriste svoja prava. Takav je, recimo, sporazum kojim je ustanovljen Institut za nestale osobe, MPI. Uz ICMP koji kao krovna organizacija pruža nadzor, MPI provodi ekshumacije na terenu u BiH.

"Zakonom je uspostavljena institucija (MPI) koja radi na ovim slučajevima", objašnjava Bomberger. "To također omogućava porodicama nestalih da koriste svoje pravo da saznaju šta se desilo s njihovim najbližim."

Nakon skoro dvije decenije rada, ICMP je pomogao da se zatvori skoro 17.000 predmeta, od kojih se 14.000 odnosi na BiH.

Prelijepi predjeli kriju mračne tajne

ICMP provodi mnogo vremena analizirajući kako podatke tako i sam teren. Bivša Jugoslavija nudi prelijepe prizore zabačenih sela ušuškanih u planinske doline kroz koje teku potoci i kristalno čiste rijeke, ali isti taj pejzaž krije mračne tajne. Vjeruje se da je skoro 40.000 ljudi nestalo tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji devedesetih godina prošlog vijeka. Blizu 30.000 ih je nestalo u BiH.


Bomberger kaže da će biti teško zatvoriti one predmete u kojima nestale osobe još nisu pronađene.

"Još uvijek nalazimo ljude koji su nestali u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Imali smo nekoliko slučajeva kada su ljudi tražili svoju djecu nestalu u posljednjem sukobu, a našli smo njihove očeve koji su nestali u Drugom svjetskom ratu"

Informacijama do (ne)pronalaska grobnica

Informacije koje pruže očevici pomažu u lociranju grobnica, ali mogu predstavljati i problem.

Ian Handon, zamjenik direktora forenzičkih nauka u arheologiji i antropologiji pri ICMP-u, sjeća se jedne grobnice u kojoj su pronađene njemačke identifikacijske pločice i predmeti stari 50 godina, koji, jasno, nisu iz bosanskog rata.

"Vjerovatno se desilo to da su radnici koji su vršili rekonstrukciju puta prije nekih 30-ak godina naišli na grobnicu iz Drugog svjetskog rata i buldožerom su samo sklonili te ostatke u stranu", kaže Hanson. "Neko spomene neke kosti na određenoj lokaciji i to nas odvede do nekog drugog. Nekad informacije očevidaca jednostavno nisu tačne."

Tokom borbenih dejstava na području Srebrenice, američka vojska je pomoću aviona za izviđanje U2 konstantno pravila fotografije terena. Kao američki delegat u Ujedinjenim narodima, a kasnije državni sekretar, Madeleine Albright je koristila ove fotografije kao dokaz kako bi uvjerila međunarodnu zajednicu u to da snage bosanskih Srba drže zarobljenike i kopaju nešto što liči na masovne grobnice.

"Prekopano tlo bolje reflektuje svjetlost", objašnjava Hanson, pokazujući fotografije napravljene tokom rata. Oko područja na kojem je kopano i koje reflektuje sunčevu svjetlost više nego druga, vidljivi su tragovi teške mašinerije.

Fotografije iz zraka kao pomoć

Dok su fotografije iz rata polučile najznačajnije rezultate, nove slike iz zraka mogu otkriti neobična svojstva tla koja su prvi put propuštena ili su, uslijed promjena u izgledu terena, tek sad postala vidljiva.

Pronalazak masovnih grobnica, posebno u Srebrenici, pomogao je istražiteljima da identifikuju značajan broj nestalih osoba. Ali u većini grobnica u bivšoj Jugoslaviji nalazi se mnogo manje ostataka – nekad samo jedne do pet osoba.

Pronalazak ovih manjih grobnica je teži, ali ne i nemoguć zadatak. Jedna od metoda je traženje neobičnih bioloških svojstava tla.

"Neke vrste biljaka vole prekopano zemljište", kaže Hanson. "Tako nastane anomalija na jednom komadu zemljišta, vegetacija na tom komadu izgleda drugačije."

Iako se vegetacija vremenom mijenja, postojanje grobnice ipak se može uočiti.

"Vide se razlike, posebno na oranicama, jer grob mijenja svojstva zemljišta", kaže Hanson. "Može se desiti da je hranjivost zemljišta drugačija, pa da uslijed toga usjevi brže rastu."

Istraživački timovi prate relativne nivoe nitrogena i hlorofila u biljkama, a pomoću infracrvenih slika detektuju abnormalnosti. Potom koriste LIDAR – radarsko i lasersko skeniranje – kako bi potvrdili moguću lokaciju grobnice.

Pod budnim okom domaćih tužilaca, tim stručnjaka kreće u iskopavanje jedne lokacije. Ponekad se angažuju i demineri kako bi se područje očistilo od mina i drugih neeksplodiranih sredstava. Kada tim pronađe ljudske ostatke, prikuplja ih, pakuje i šalje u mrtvačnice. Potom stručnjaci pokušavaju sastaviti sliku o identitetu žrtava i načinu na koji su umrli.

Identifikacija u Tuzli

Ostaci iz Srebrenice šalju se u Tuzlu, grad udaljen dva sata vožnje od Sarajeva. Do njega vode vijugavi planinski putevi na kojima se vozači izlažu riziku pretičući sporije automobile, autobuse i natovarene kamione.

Iako ovaj put nudi prekrasan pogled na planine prekrivene borovom šumom, istovremeno pokazuje i ožiljke iz rata. Pristup u neke dijelove šume je zabranjen dok se granate i mine iz rata ne očiste, a na mnogim kućama u selima uz put vidljive su rupe nastale uslijed ratnih dejstava.

ICMP-jev Podrinje identifikacijski projekt, ili PIP, i njegov Odjel za koordinaciju identifikacije imaju urede u Tuzli. Sljedeća stanica za ostatke ekshumirane iz skrovite grobnice u blizini Srebrenice je PIP, koji je osnovan upravo s ciljem identifikacije žrtava masakra u Srebrenici.

Emina Kurtalić, projekt menadžer u PIP-u, stoji nasred mrtvačnice. Na brojnim redovima čvrstih drvenih polica nalaze se dijelovi tijela u plastičnim vrećama – ponekad je to samo lobanja ili jedan ud, veoma rijetko kompletno tijelo.

Temperatura u ovoj prostoriji nikad nije iznad četiri stepena Celzijusa. Ustajao miris zemlje i mesa prožima hladan zrak. Prije nego što je ova zgrada izgrađena, tijela su, kako bi se očuvala, bila pohranjivana u obližnje rudnike soli.

1.000 vreća s ostacima, ali ne i 1.000 osoba

"Kako su, u mjesecima nakon masakra iz 1995, primarne masovne grobnice ponovo iskopavane, a njihov sadržaj prebacivan na nove lokacije, dijelovi tijela jedne osobe mogu se naći u četiri, pa i više grobnica koje su kilometrima udaljene jedna od druge", kaže Kurtalić.

"Imamo približno 1000 vreća s ostacima", dodaje ona, "ali ne radi se o 1000 osoba. Moguće je da će mnogi od tih ostataka kasnije biti povezani. Postoji šansa je da jedna osoba na više mjesta u ovoj prostoriji."

Prije nego što se identifikacija na osnovu DNK uzorka počela primjenjivati u BiH 2001. godine, PIP-ovi stručnjaci uglavnom su se oslanjali na vizuelne dokaze.

"Počinjali smo sa ostacima koji su imali neka veoma jedinstvena obilježja", kaže Kurtalić. "Proteze, implantati, amputacije, bilo šta što bi članovi porodice sa sigurnošću prepoznali. Neke anomalije na tijelu."

Tokom ovog ranog perioda, ICMP je pomogao izdavanje dva "kataloga" sa fotografijama odjeće i ličnih predmeta pronađenih uz ljudske ostatke. Listanje ove knjige veoma je sumorno – zgužvane majice smeđe od zemlje, zahrđale toke kaiša i nakit, poluraspadnute cipele i skupljeni šeširi.

Katalog ljudskih ostatak - nada za porodice

"Više od 4000 porodica širom Bosne pregledalo je ove dvije knjige pokušavajući prepoznati bilo šta", kaže Kurtalić. "Pregledali su svaku stranicu."


Međutim, ova metoda ponekad je dovodila do grešaka u identifikaciji ostataka.

"U veoma kratkom vremenu, desila su se višestruka prepoznavanja istih predmeta", kaže Kurtalić. "Srebreničani su bili pod opsadom dvije godine. Nisu imali priliku mijenjati ili kupovati odjeću."

Identifikacija na osnovu lične karte također može biti nepouzdana. Moglo se desiti da očevi nose lične karte cijele svoje porodice, ili da neko koristi tuđu ličnu kartu kako bi sakrio svoj identitet.

Porodice su mogle prepoznati prepravke na ručno ušivanoj odjeći, ali ni to nije bila nikakva garancija, jer su ljudi u bijegu često uzimali odjeću s mrtvih.

Obuća koju su stanovništvu Srebrenice donirale humanitarne organizacije predstavljala je smetnju u prepoznavanju, jer su sve cipele bile iste. "Hiljade istih, potpuno identičnih cipela u dvije boje, crnoj i smeđoj", objašnjava Kurtalić.

Danas se odjeća žrtava iz Srebrenice nalazi u smeđim papirnim kesama na gornjoj polici u mrtvačnici.

Prekoputa mrtvačnice, patolozi i antropolozi ispituju tijelo po tijelo. Uobičajen uzrok smrti je pucanj iz vatrenog oružja, ali su česti i znaci premlaćivanja.

Iz ostataka, većih kostiju i zuba, uzimaju se uzorci. Stručnjaci su uzeli komadić bedrene kosti mladića čije su kosti na stolu u prostoriji ICMP-ja u Tuzli.

Uzorci se pakuju i šalju u Odjel za koordinaciju identifikacije, ili ICD, koji se nalazi u blizini.

DNK jedini siguran način

Kad biste slučajno ušli u prostorije ICD-a, nikad ne biste pomislili da se tu obavlja nešto važno. Ispred zgrade sjede tinejdžeri u kožnim jaknama, šalju SMS-ove ili se ljube na klupama. Unutrašnjost zgrade odzvanja od udaraca košarkaške lopte. Ovo je, zapravo, sportski centar čiji dio ICMP unajmljuje.

U ICD stižu uzorci kostiju žrtava i krvi njihovih živih srodnika koji se unose u bazu podataka. Tu je i mala laboratorija u kojoj se vrši priprema uzoraka kostiju. Tehničari ih dekontaminiraju, peru u dezinfekcijskom rastvoru i ispiru alkoholom i vodom.

Nakon što su uzorci dobro očišćeni, melju se u sitni prah i šalju u Sarajevo na sljedeći korak – ekstrakciju DNK.

"U prvoj godini primjene ove metode, analiza DNK se pokazala kao jedini siguran način da identifikujemo ostatke", kaže Kurtalić. Pokazuje grafikon u hodnika PIP-a koji pokazuje da je prije 2001. godine, kada je ICMP počeo koristiti analizu DNK u Bosni, napravljen veoma mali broj identifikacija. Nakon 2001. je došlo do naglog skoka.

Dosad su zvanično identifikovane 6.054 žrtve iz Srebrenice. Još 900 predmeta tek treba da bude zaključeno. Neke porodice čekaju da se pronađe više ostataka, ili čekaju juli 2013, kada će se na godišnjicu masakra obaviti sljedeći ukop žrtava iz Srebrenice.

U laboratorijama za analizu DNK u Sarajevu dnevno se može obraditi do 105 uzoraka kostiju. ICMP opisuje rad laboratorije kao rad na tvorničkoj traci.

"DNK je veoma demokratski alat" kaže Bomberger. "Ne radi se tu samo o tome da napravite laboratoriju. Riječ je o korištenju veoma napredne tehnologije, o naučnoj preciznosti, istinitosti i pouzdanosti."

Prikupljeno 90.000 uzoraka krvi srodnika 30.000 nestalih osoba

U laboratoriji, samljevene kosti podvrgnute su dvodnevnom procesu u kojem se prah demineralizuje, a njegove se ćelije raščlanjuju kako bi se oslobodila DNK. Ovaj se materijal koristi u pravljenju DNK profila preminulog.

"Stanje DNK koju nalazimo u kostima veoma varira", kaže Ana Bilić, zamjenica šefa laboratorije za analizu DNK u Sarajevu. "Nikad ne znamo koliko ćemo DNK uspjeti izvući."

Nakon što se DNK profil napravi, on se vraća ICD-u kako bi se uporedio s profilima srodnika nestale osobe, s nadom da će doći do podudaranja. DNK profil može pomoći naučnicima da utvrde da različiti dijelovi tijela pripadaju istoj osobi. Ovaj se proces naziva „reasocijacija“.

Srodnici nestalih osoba uzorke krvi za utvrđivanje DNK profila mogu dati direktno timovima Instituta za nestale osobe, a krv mogu izvaditi i sami pomoću naprave dostupne na tržištu koja izvlači krv iz prsta kao kod mjerenja šećera, te potom rezultate poslati elektronskom poštom.

Dosad je prikupljeno više od 90.000 uzoraka krvi srodnika 30.000 nestalih osoba.

Osnovna tehnika je "analiza srodstva", pokušaj da se nađe podudarnost između DNK preminulog i potencijalnog živog srodnika.

Nuklearna DNK, koja se nasljeđuje od oba roditelja, prvi je način identifikacije.

"Što je srodnik bliži, više nam podataka DNK daje", kaže Bilić. "Zato uzorke prvo tražimo od oca i majke nestale osobe, ili čak od njegove djece."

Ljudske priče iza vreća posmrtnih ostataka

Osoblje ICMP-a kaže da nikad ne zaboravlja ljudske priče iza svog naučnog rada. Nekad se oni koji rade na ekshumacijama ili analizama u laboratorijama veoma lično vežu za ljudsku tragediju.

"Često su to predmeti", Hanson objašnjava. "To su stvari koje potaknu ljude da se osvrnu na sebe i svoje lične odnose. To može biti lična karta ili datum rođenja žrtve koji je isti kao datum rođenja radnika koji radi na ekshumaciji. To može biti burma na kostima ruke. Predmeti su često ti koji daju oblik tijelu, a ne kosti."

Hanson se sjeća jednog slučaja kada je grobnica pronađena na dnu doline koja je tokom godina periodično bila pod vodom.

"Kada smo otišli da ekshumiramo tijela, vidjeli smo da su tako dobro očuvana da je bilo moguće prepoznati osobu", kaže Hanson. "Nečija tetovaža koju je još moguće pročitati, ili određeni položaj tijela u grobnici koji vam daje više informacija o tome kako je neko umro – to su stvari koje pamtite."

Na kraju, porodice su te koje odlučuju o potvrđivanju identifikacije. Ukoliko imaju samo dio ostataka, ruku ili nogu, mogu odlučiti da to nije dovoljno za zvaničnu sahranu.

Iako su prošle dvije decenije od sukoba na Balkanu, proces izlječenja jedva da je počeo.

Pomirenje kao krajnji cilj

"Mislim da sebi moramo postaviti mnogo pitanja u vezi s tim šta je tačno potrebno učiniti da se potakne oporavak društva", kaže Bomberger. "Doprinijeti pomirenju ljudi, pomoći u izgradnju mira i sigurnosti – to je naš krajnji cilj, mir i sigurnost".

"Cilj ovog što mi radimo nije držanje zemlje u prošlosti", kaže ona. "Mislim da im pomažemo da se pomire i izgrade zemlju na poštenom sučeljavanju sa onim što se desilo u prošlosti umjesto na iskrivljenoj slici koja se može pretvoriti u mit… i potom koristiti u političke svrhe. Bez iskrenog suočavanje s prošlošću nema napretka."

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: