{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Lisa Di Caprio: Konačna izdaja Srebrenice

S
1.12.2008. u 09:02
0
0
Lisa Di Caprio: Konačna izdaja Srebrenice
0
Lisa Di Caprio: Konačna izdaja Srebrenice
Foto: Paula Allen
Američka historičarka i aktivistkinja za ljudska prava profesorica Lisa Di Caprio već nekoliko godina po američkim gradovima i univerzitetima širi istinu o Srebrenici. Zajedno sa fotografkinjom Paulom Allen, autorica je izložbe 'Izdaja Srebrenice: komemoracija' kojom želi animirati javnost na živo sjećanje. Osim toga, tu je još dosta neodgovorenih pitanja oko izdaje Srebrenice, napominje prof. Di Caprio.
Razgovarao: Asim Bešlija

Profesorice Di Caprio, pretpostavljam da će mnogo ljudi u Bosni, posebno majke Srebrenice, biti zahvalno za vaš napor da pokažete težinu zločina počinjenog u ovom malom gradu. S druge strane, može se i pomisliti, zašto bi neko, hiljadama kilometara daleko, još uvijek mario za nešto što se desilo prije 13 godina?

Za ono što se desilo u Srebrenici zainteresirana sam kao historičarka, aktivistkinja za ljudska prava i američka državljanka. Sa ovom izložbom fotografija želim izraziti moju podršku za preživjele iz Srebrenice i da privučem pažnju na njihovu kampanju za istinu i pravdu. Glavna svrha ove izložbe je da naglasi potrebu provođenja svih aspekata Konvencije o genocidu UN-a iz 1948.godine – sprečavanje, suzbijanje i kažnjavanje. Tokom rata, grupe za podršku Bosni u Sjedinjenim Državama pozvale su Kongres i Klintonovu administraciju da podignu embargo na oružje i da intervenira vojno kako bi seodbranilo civilno stanovništvo u Bosni. Ove grupe su se protivile svim mirovnim planovima zasnovanim na podjeli i zahtijevale da vlada SAD-a ispuni svoje obaveze kao potpisnik Konvencije o genocidu.

Danas, nakon rata, važno je za ljude u SAD-u da razumiju posljedice propusta naše vlade da odbrani Bosnu i spriječi genocid u Srebrenici. Vidjeli smo u Bosni i Ruandi i sada u Darfuru da će Konvencija o genocidu jedino biti primjenjena ako postoji dovoljan međunarodni politički pritisak da natjera vlade da ispune svoje obaveze prema ovoj konvenciji. Kao što je Samantha Power, koja je prisustvovala komemoraciji desetogodišnjice, naglasila u svojoj studiji 'Problem iz pakla: Amerika i vrijeme genocida', vlade moraju znati da će platiti političku cijenu za njihove propuste da spriječe genocid. Kada smo suočeni sa kršenjem ljudskih prava, mi imamo izbor. Mi možemo stajati po strani. Ili, možemo zagovarati provođenje međunaordnih zakona i konvencija, koje osiguravaju zaštite i obaveze globalnog građanstva.

Putujuća izložba je uglavnom prikazivana na univerzitetima u SAD-u, a iz onoga što je neka vrsta reakcije, možete li reći da su ljudi uistinu razumjeli šta se dešavalo u Srebrenici?

Fotografije na izložbi prikazuju Sarajevo, Srebrenicu, preživjele iz Srebrenice, aktivnosti ICMP-a, i komemoraciju 11.jula. 2005, na deset godina od dešavanja u Srebrenici, kada je prisustvovalo više od 30.000 preživjelih i njihovih pristalica. Tekst donosi citate preživjelih, novinara, UN zvaničnika i političkih i vojnih dužnosnika bosanskih Srba. Izložba počinje sa fotografijom Aleje snajpera a tekst ispod objašnjava opsadu Sarajeva. Sumnjam da su posjetioci izložbe upoznati sa raspadom Jugoslavije i ratom u Bosni. U stvari, vrlo malo mojih studenata su bili informirani o ovom ratu. Želim takođe naglasiti da masakr u Srebrenici predstavlja kulminaciju politike etničkog čišćenja i genocida koji su karakterizirali rat od njegovog početka u aprilu 1992.godine.

Izložba služi kao fokusna tačka za edukacione aktivnosti. Prezentacija koju dajem na svaku noć otvaranja svake izložbe predočava historijsku pozadinu rata, izdaju Srebrenice, i kampanju za istinu i pravdu. Također, organiziram programe (filmovi i govornici) koji prate izložbu a koji su otvoreni generalnoj javnosti. Izložba i ovi edukacioni programi su objavljeni u novinama na kampusu i lokalnim medijima. Na predavanjima o historijskom razvoju ljudskih prava i međunarodne pravde, raspravljam o historiji Konvencije o genocidu UN-a i pridružujem im transkripte iz slučajeva iz ICTY-a o opsadi Sarajeva, suđenja Miloševiću, i genocidu u Srebrenici. Na ove načine, pokušavam povećati javno znanje u SAD-u o Srebrenici i njenom značaju.

Posjetioci izložbe sa kojima sam razgovarala bili su jasno emocionalno pogođeni fotografijama, koje jesu vizuelno prinuđavajuće, i bili su impresionirani patnjama i odlučnošću preživjelih. Bili su vrlo iznenađeni odbijanjem Zapada da odbrani Srebrenicu. Website izložbe www.betrayalofsrebrenicaphotoexhibit.net dozvoljava za više ljudi pristup fotografijama i informacijama koje su sadržane u tekstualnim panelima. Nakon hapšenja Radovana Karadžića, dodala sam novu sekciju, najnovije iz ICTY-a, u kojoj objašnjavam važnost suđenja Karadžiću i dajem linkove različitim obrazovnim resursima. Nadati se da će ljudi koji su vidjeli izložbu i/ili website, sada biti inspirirani da nauče više o ratu u Bosni i Srebrenici čitajući o ovom suđenju.

Do kojeg obima mislite da ljudi mogu biti motivirani da sačuvaju sjećanje i podrže završetak ove bolne priče o genocidu u Bosni? Koliko je za vas bilo teško da završite ovaj projekat?

Vjerujem da ljudi u Americi mogu biti motivirani da se prisjećaju genocida u Srebrenici. Kao historičarka, razvila sam i predavala časove o onome što nazivamo ' politika sjećanja'. Posebno sam zainteresirana za ulogu filma, memorijala, muzeja i fotografija u izazivanju 'zvanične priče', u otkrivanju historijskog osjećanja, i u pričanju historijskih događaja sada iz perspektive žrtava prije nego počinilaca zločina protiv čovječnosti. Jedno od centralnih pitanja ovog kursa jeste – kako se sjećamo i obilježavamo historijske događaje?

Fotografije na izložbi o Srebrenici suočavaju psojetioce sa realnošću za koju vjerujem da nisu sposobni da zaborave. Na primjer, slika žene koja dodiruje jedan od kovčega koji čeka na ukop predstavlja sve preživjele žene, i u svojoj samoći, ona osvjetljava magnitudu smrti obilježene 11.jula. Izložba je vizuelna naracija gubitka i nade, okončanja i očekivanja – okončanja predstavljenog u scenama ukopa i očekivanja pravde, kao djelimično realizirane, u organizaciji desetogodišnje komemoracije. Sa našom izložbom, mi odgovaramo na apel preživjelih da se nikada ne zaboravi ono što se desilo u Srebrenici u julu 1995.godine. Ovo je naš doprinos projektu sjećanja – afirmacija sjećanja i iskustava preživjelih, što je početna tačka svake pravde.

Podrška američkih institucija

Dobila sam podršku za ovaj projekat od nekoliko institucija i pojedinaca. Istraživački grant od Američke asocijacije historičara, glavne organizacije historičara u SAD-u, omogućio mi je da posjetim Bosnu i Srbiju po prvi put u julu 2003.godine. U Beogradu sam se srela sa članovima civilnog društva koji su bili aktivni u protivljenju srbijanskom nacionalizmu. Vratila sam se u Bosnu sa fotografkinjom za ljudska prava Paulom Allen u julu 2005-te kako bih dokumentirala komemoraciju desetogodišnjice. Prije toga smo sarađivale na izložbi njenih fotografija ' Cvijeće u pustinji: žene koje traže nestale, Calama, Chile' koja je prikazana u septembru i oktobru na Univerzitetu New York i februaru i martu 2005-te na Columbia univerzitetu u NYC.
Ja sam napravila izložbu o Srebrenici dok sam predavala na Washignton and Lee Univerzitetu u Virdžiniji, koji je osigurao inicijalne fondove i podršku za izložbu. Također sam dobila grant za fotografije od fondacije i podršku od koledža i univerziteta gdje sam prikazivala izložbu. Izložba je otvorena na Antioch koledžu u oktobru 2005-te, Univerzitetu Washington and Lee u januaru 2006-te, Wellesley koledžu u februaru 2007, i Boston koledžu u januaru 2008. Dvojezična verzija izložbe je prikazana u Sarajevu u julu 2007 na godišnjem sastanku Međunarodne asocijacije istraživača genocida.

Uloga ICTY-a je jedna važna tema na izložbi i vezanim programima. Za njenu ekspertizu o ICTY-u i pravnim pitanjima koja su povukli sučajevi vezani za Srebrenicu, želim da se zahvalim mojoj prijateljici Judith Armatta, advokatu za ljudska prava, koja je posmatrala suđenje Miloševiću tokom dvije godine. Njena knjiga 'Sumrak nekažnjivosti: suđenje za ratne zločine Slobodanu Miloševiću' biće objavljena kod Duke University Press. Dok sam bila u Bosni u julu 2005-te, primila sam neprocjenjivu pomoć od ICMP-a koji je organizirao posjete svojim objektima u Sarajevu, Tuzli i Lukavcu , i mogućnost da fotografiram ekshumaciju masovne grobnice Potočari . Moja prijateljica Manuela Dobos, historičarka Balkana koja je bila vrlo aktivna u bosanskim grupama za podršku u NYC-u tokom rata, prevodila je za mene tokom mojih posjeta Bosni 2003 i 2005. Srele smo se sa preživjelima Srebrenice, uključujući članove Majki enklava Srebrenica i Žepa u Sarajevu i Žena Srebrenice u Tuzli , koje su dogovorile naš boravak u Srebrenici.
Stigli smo u Srebrenicu 9.jula tako da smo mogli vidjeti dolazak četiri kamiona koji su dovukli 610 kovčega iz Sarajeva koji su trebali biti sahranjeni 11.jula. Za dijeljenje njihovih iskustava, zahvalna sam preživjelima Srebrenice koji sada žive u Sarajevu, Tuzli i Srebrenici. Ova izložba je posvećena njima.

Sada sa dovoljno detalja koje znamo o svemu što se desilo u Srebrenici u ljeto 1995.godine, vjerujete da postoji neka skrivena priča koju trebamo znati, nešto dobro skriveno, više od mjesta ubijanja i ukopa, i imena egzekutora?

Preživjeli, iznad svega, imaju pravo na punu istinu oko zauzimanja i izdaje Srebrenice. Istina nam je otkrivena na mnogo načina. Suđenja vezana za Srebrenicu na procesima u ICTY-u i Sudu BiH u Sarajevu su demonstrirala da su vojne snage bosanskih Srba izvršile neposredne i pedantno planirane masakre koji zadovoljavaju kriterije genocida kako je definirano Konvencijom o genocidu UN-a. Više dokaza o Srebrenici će se pojaviti tokom suđenja Radovanu Karadžiću koje će preispitati ključnu pomoć koju su nacionalistički bosanski Srbi primili od Slobodana Miloševića. Dok je ovo suđenje vođstvu, u kojem je Karadžić optužen za genocid, suđenje će podići kucijalno pravno pitanje - da li su ili ne vojne akcije bosanskih Srba ciljane na stvaranje jednog etnički čistog teritorijalnog luka koji se graniči sa Srbijom, činile genocid.

Karadžićevo suđenje i neodgovorena pitanja

Karadžićevo suđenje je posebno važno uzimajući u obzir presudu Međunarodnog suda pravde iz februara 2007, u slučaju BiH vs Srbija da se genocid pojavio jedino u Srebrenici. Kako je ovo moguće? Kako su kritičari ove odluke izjavili, deportacije i egzekucije u Srebrenici su bile većeg obima od vojnih operacija bosanskih Srba prije jula 1995.godine, ali su slijedile osnovni šablon ovih operacija tokom cijelog rata u Bosni.

Ova pitanje bi trebala biti u potpunosti odgovorena:

- Kakva je bila precizna odgovornost srbijanske vlade u genocidu u Srebrenici? Važni dokazi o srbijanskoj ulozi u ratu u Bosni se nalaze u zapisnicima Vrhovnog savjeta odbrane bivše Savezne Republike Jugoslavije. Tužilaštvo je uvelo zapisnike tokom suđenja Miloševiću. Međutim, oni nisu u potpunosti dostupni javnosti zbog povjerljivog statusa dodijeljenog dijelovima dokumenata od strane sudija ICTY-a u predmetu Milošević. Tvrdeći da će javno obznanjivanje ' naštetiti nacionalnim sigurnosnim interesima', srbijanska vlada je tražila povjerljivost kao preduslov za davanje dokumenata ICTY-u. Nažalost, Međunaordni sud pravde nije zahtijevao ove zapisnike od srbijanske vlade u slučaju BiH vs Srbija, iako je to bilo u potpunosti unutar njegove pravne moći da načini ovakav zahtjev.
- Priznanje krivice Momira Nikolića i Dragana Obrenovića pred ICTY-em u oktobru 2003, osiguralo je ključne dokaze o neposrednoj prirodi zauzimanja Srebrenice i tome kako su egzekucije bile planirane i izvedene. Međutim, mi još uvijek trebamo više detalja. Ko su bili svi pojedinci uključeni u planiranje vojnih operacija u Srebrenci? Kako su mobilizirani vojnici bosanskih Srba da bi ubijali bošnjačke muškarce i dječake a onda da sakriju dokaze genocida? Kako su civili bosanski Srbi regrutirani da sudjeluju u različitim operacijama povezanim sa genocidom i njegovim skrivanjem?
- Znamo da je genocid u Srebrenici iskorišten za mirovni plan koji je bio prihvatljiv za bosanske Srbe. Šta su UN i Zapad znali unaprijed o planovima bosanskih Srba da zauzmu Srebrenicu?
- Zašto je bosanska vlada naredila Naseru Oriću da napusti Srebrenicu u proljeće 1995?
- Zašto NATO nije uspio da izvede efektivne vojne napade, uprkos ponovljenim zahtjevima za ovim napadima od strane potpukovnika Thoma Karremansa, vođe Holandskog bataljona?
- Nakon pada Srebrenice, zašto su holandski mirovnjaci pomagali vojnicima bosanskih Srba u deportacijama Bošnjaka? Posebno, zašto su nasilno istjerali procijenjenih 5000 Bošnjaka koji su tražili zaštitu unutar holandske komande? Od koga su holandski mirovnjaci primili zapovijedi? Je li to bilo samo od UN-a ili također i od holandske vlade?

A, kad će odgovarati UN?

Ova pitanja su centralna za krivičnu aljkavost u predmetu koji su preživjeli iz Srebrenice podnijeli na holandskim civilnim sudovima protiv holandske vlade za njen propust da zaštiti njihove rođake. Preživjeli su izazvali vladin argument da su mirovnjaci bili u potpunosti pod komandom UN-a prezentiranjem dokaza da je holandska vlada donosila odluke neovisno o UN-u. 10.septembra 2008 sudije u okružnom sudu u Hagu su izdali presudu u predmetu koji je podnio Hasan Nuhanović u ime njegovog brata i roditelja, kao i Mehide, Alme i Damira Mustafića. (Mehida je izgubila muža u Srebrenici, što je njenoj sinu i kćerki oduzelo oca). Uprkos dokazima koje su osigurali preživjeli, sudije su prihvatile vladinu poziciju i odlučile da nemaju pravni slučaj protiv holandske vlade. Preživjeli sada podnose žalbu na odluku. Hasan osigurava proširene detalje oko aktivnosti holandskih mirovnjaka u svojoj studiji ' Pod zastavom UN-a: međunarodna zajednica i genocid u Srebrenici'. Moja izložba uključuje fotografiju Hasana sa kojim sam se srela u julu 2003 i 2005.
Također je važno primjetiti u BBC-ijevom dokumentarcu iz 1999.godine 'Srebrenica: krik iz grobnice', da Thom Karremans kaže:' Dobio sam instrukcije da zaštitim sigurnosnu zonu a ne da kući vraćam mrtvačke vreće'. Ovo je vrlo važno priznanje koje daje uvid u Karremansov nedostatak volje u julu 1995.godine da rizikuje živote bilo kojeg holandskog mirovnjaka kako bi zaštitio hiljade Bošnjaka koji su tražili zaštitu u Srebrenici. U istom dokumentarcu, Karremans daje otkrivajuću izjavu: ' Nikad nisam mislio da će Mladić osvojiti Srebrenicu jer je čitav svijet gledao' .

Sigurno je da je NATO odbio da Karremansu da podršku koju je tražio u julu 1995.godine. Međutim, zašto je Karremans vjerovao u nešto što je zvao 'opadanje zbog prisustva' , čime je mislio da će bosanski Srbi odustati od zauzimanja Srebrenice prisustvom holandskih mirovnjaka? Nakon svega, u proljeće 1993.godine kada je spriječen prvi pokušaj snaga bosanskih Srba da zauzmu Srebrenicu dogovorom o prekidu vatre i UN-ovim proglašavanjem Srebrenice 'zaštićenom zonom', Ratko Mladić je obećao da će se vratiti u Srebrenicu.

- Zašto je Radovan Karadžić uhapšen tek u julu ove godine i zašto Ratko Mladić ostaje na slobodi?
- I konačno, uprkos svim dokazima o genocidu, zašto toliko mnogo bosanskih Srba u Republici Srpskoj nastavlja da negira ono što se stvarno desilo u Srebrenici? Kako mogu biti uvjereni da prihvate istinu? Negiranjem genocida u Srebrenici, bosanski Srbi traže način da uskrate preživjele za legitimnost njihovih iskustava. Zbog toga je vrlo važno da istina bude u potpunosti otkrivena i zapisana za sadašnje i buduće generacije.

Kada kažete 'izdaja Srebenice', šta tačno mislite? Od koga su, prema vašem mišljenju, Srebrenica i njen narod izdani onda kada su očajnički trebali zaštitu?

Narod Srebrenice je izdan na tri glavna načina:

1. propuštanjem UN-a i Zapada da adekvatno osigura humanitarne potrebe hiljada ljudi koji su tražili zaštitu u Srebrenici slijedeći njeno kreiranje kao UN-ove 'zaštićene zone' u aprilu 1993.godine. U svome svjedočenju u ime tužilaštva, na suđenju Miloševiću 10.februara 2004, Diego E. Arria, bivši ambasador UN-a iz Venecuele, opisao je uslove koji su preovladavali u Srebrenici kao oblik 'usporenog genocida'. Ambasador Arria je predložio Vijeću sigurnosti UN-a kreiranje UN-ove 'zaštićene zone' u Srebrenici. On sada vjeruje da UN nikada nije namjeravao da brani Srebrenicu. Jedan od tekstualnih panela na izložbi prikazuje isječke svjedočenja ambasadora Arie.
2. Drugo, Srebrenica je izdana odbijanjem UN-a i Zapada da spriječi vojne snage bosanskih Srba u zauzimanju Srebrenice u julu 1995.godine i
3. Dejtonskim mirovnim sporazumom koji je završio rat u Bosni ali je locirao Srebrenicu u Republici Srpskoj. Ovo je bila konačna izdaja.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: