Kurban-bajram u Šahmanima u Željeznom Polju: Žalosno je živjeti u selu bez stanovnika
U većini sela Željeznog Polja, koja su nekada bila bogati krajevi, poznati po uzgoju malina i kupina, radišnim stanovnicima, danas dominiraju tišina i pustoš, urušene i oštećene kuće, putevi. Šahmani su jedno od njih. Samo nekoliko mjeseci prije, selom je dominirao smijeh velikog broja djece, sretnih roditelja koji su radeći u svojim poljima obezbjeđivali egzistenciju porodicama. Selo je sada potpuno uništeno.
U Šahmanima trenutno živi samo Halida Čizmić sa suprugom i djecom.
Posljedice poplava i klizišta vidljive su cijelim putem do Šahmana. Stanovnici sela koja se nalaze prije Šahmana i danas saniraju štete koje su pretrpjeli u maju ove godine. Međutim, većina kuća je napuštena…
Kurban-bajram koji će muslimani širom svijeta obilježiti, bio je jedan od povoda posjete ekipe Anadolije Šahmanima u danima pred Kurban-bajram.
Halida Čizmić: Ovo je tužno i žalosno
U Šahmanima nas je dočekala tišina... Neko je u ovom selu planirao budućnost, život, proveo sretno djetinjstvo, a sada je to sve nestalo. Nestalo je, kako kažu stanovnici Šahmana, u jednoj sekundi. Dok hodamo kroz razorene Šahmane čujemo glas djece. Nestvarno, ali istinito…
Dvoje maloljetne djece Halide Čizmić igraju se u dvorištu. Oko njih su porušene komšijske kuće.
Halida nam priča o komšijama, koje ih i danas znaju posjetiti. Kako kaže, dođu na pola sata da vide svoje kuće, plaču i vrate se u privremene smještaje. Prisjeća se bajrama od ranijih godina. Provodili su ih zajedno, sa osmijehom i srećom na licu, a sada je tu samo tuga.
Halida je jedina u selu. Ne planira nikuda ići, jer i ne zna ni gdje bi.
“Od 36 kuća, ovdje je ostala samo moja porodica. Ovdje sam sama ja i muž sa četvero djece”, ispričala je Halida za Anadoliju.
Priča i gleda u kuće oko sebe. Prva kuća do njene, kako kaže, kada pada kiša, škripi, pomjera se…Pojašnjava da je žalosno živjeti u selu u kojem je samo njena porodica.
“Nismo imali ni struju, ali sam sada uspjela da je dovedem od komšije. Faktički, sama živiš, nemaš komšija, nema nikoga. Tužno je i žalosno”, nastavlja Halida priču o životu u Šahmanima.
Međutim, ne planira niikuda ići, a i djecu je ove školske godine upisala u školu u Željeznom Polju.
“Ja ću ovdje biti dok nam ne naprave nešto. Ovdje se niko od stanovnika nema gdje vratiti, jedino mi živimo u svojoj kući, ali i ona je ispucala”, pojasnila je Halida.
Tokom zime Šahmani će ostati potpuno pusti i napušteni, jer i Halida u tom periodu neće biti u svojoj kući. Prezimitće negdje drugo, jer kaže nema hrabrosti sa djecom ostati u svojoj od posljedica klizišta ispucanoj kući.
“Zimi neću smjeti ostati ovdje. Morat ću se skloniti odavde na dva-tri mjeseca”, ispričala je ona.
Za Kurban-bajram očekuje da će ih posjetiti bivše komšije, ali to više nije isto.
“Dođu nam neke komšije u posjetu na pola sata i vrate se u grad. Mi ostajemo opet sami. Bajram u Šahmanima će biti kao prije, bit će tužan. Ovdje nema nikoga, žive duše. Nema nikoga osim životinja - mačaka, pasa, miševa…”, kazala je Halida. Bajram će provesti u krugu porodice, sami i bez komšija.
Ni onim stanovnicima sela iz Željeznog Polja koji su izbjegli i trenutno žive u privremenom smještaju, nije mnogo bolje. Neizvjesnost koliko će tu ostati i hoće li se ikad vratiti svojim kućama je najgora.
Bajram dočekuju u privremenom smještaju
Hatidža Nadarović se sa sinom Sulejmanom već četiri mjeseca nalazi u kući u Žepču. Međutim, vlasnica kuće im je saopćila da je moraju napustiti ubrzo. U Šahmane se ne mogu vratiti, ali se nadaju da će neko nešto poduzeti.
“Nemam gdje. Moja kuća u Šahmanima je uništena, nemam se gdje vratiti”, ispričala je Hazidža
Kurban-bajram za Hatidžu i njenog sina neće biti isti kao prethodnih godina.
“Voljela bih da imam svoju kućicu, pa kakva god da je. Teško je što nisam kod kuće. Muž mi je umro u ovoj kući prije dva mjeseca”, priča Hatidža i plače.
Seada Čizmića (1976) sa suprugom Šehidom i dvoje maloljetne djece Eldarom i Ajlom smo zatekli ispred zgrade Općine Žepče. Od maja su bili na nekoliko lokacija, kod nekoliko ljudi, a od jula su ispred zgrade Općine.
“Ovdje spavam sa porodicom, pod šatorom. Nemam gdje. Kuća u Šahmanima je uništena. Što se tiče opštine, nema nikakve pomoći”, kazao je Sead.
Za njega i njegovu porodicu svaki dan je borba za opstanak.
“Do zime vidim da neće ništa biti. Možda ćemo početi graditi sami sebi, gdje mi odlučimo, nećemo više nikoga pitati”, pojasnio je Sead, čija porodica spada u one koji su nezadovoljni dosadašnjim ponudama općinskih vlasti, jer ih smatraju privremenim, a trajnim rješenjima.
“Teško je što nismo kod svojih kuća. Sve komšije su u Žepču i u drugim gradovima. U Šahmanima bi opet bio sam. Za nas Bajram nije kao prije”, ispričao je Sead.
Član Upravnog odbora Udruženja “Opstanak” Erdin Hibović pojašnjava da je situacija u Željeznom Polju ista već četiri mjeseca.
“Ništa se nije promijenilo, sve su bila pusta obećanja koja niko nije ispunio. Ljudi još uvijek nemaju zemljište, nemaju kuće koje su se mogle napraviti za ova četiri mjeseca da je bilo volje vlasti, od mjesne zajednice do vrha”, ispričao je Hibović za Anadoliju.
Kako kaže, ljudi su se snalazili, neko je kod rodbine, neko je u kućama za koje plaćaju kirije, ali uglavnom su ljudi prepušteni sami sebi.
Humanitarna pomoć stiže, ali placevima nisu zadovoljni
Humanitarna pomoć za stanovnike Željeznog Polja i dalje stiže u vidu novčanih sredstava za građevinski materijal, u vidu građevinskog materijala, ali i prehrambenih artikala.
“Trenutno ima uplaćeno oko 150.000 konvertibilnih maraka za građevinski materijal, ali to sada stoji i čeka. Daju nam nehumana zemljišta gdje neće biti moguće uspostaviti normalan život”, pojasnio je Hibović.
