{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Kultura duhovne praznine

S
17.3.2009. u 20:59
0
7
Kultura duhovne praznine
0
Kultura duhovne praznine
Foto: Sarajevo-x.com
Umjesto produkcije, većina teritorije Bosna i Hercegovine natjerana je na reprodukciju kulture. Nije bitno stvarati novo i originalno, već njegovati i vrtjeti u krug ono što već imamo te oživljavati prošlost koja je umrlo davno a u koju nas se stalno gura. Iako nam treba, svježeg zraka, svedeni smo na ustajalost, a sve što nedostaje, uveze se – sa Istoka ili Zapada. Autentični bh. izraz modernog i novog ima se zahvaliti samo nekolicini urbanih enklava koje čuvaju vezu sa onim što se dešava u svijetu.
Piše: Asim Bešlija

Ako bismo domaću kulturnu produkciju gledali u njenom totalitetu, onda bi se onda mogla svesti na čisti folklor. Naime, dominacijom vjere i politike na javnoj sceni, i intenzivnim razvijanjem osjećanja za nacionalno kod ovdašnjih naroda, prigodne manifestacije, kao po pravilu, otvaraju se i zatvaraju nastupom folklornih grupa. Tako 'naše' kulturno-umjetničko društvo odigra jedno ili dva kola, obraduje okupljenu masu a dobro ugojenim političarima stvori zaštitnički osjećaj zadovoljstva što se eto i oni brinu za tradiciju čak i prilikom otvaranja nove dionice puta ili neke poslovnice nečega.

Folklor je postao antipod kulture u njenom najširem znančenju ako se već ne pribjegne nekim horovima koji izvode duhovnu muziku. I tu bi se nekako, u našoj zemlji, priča oko kulture i njenog opsega mogla i završiti. Jer gdje se god makne po desetinama malih mjesta po Bosni i Hercegovini, priča je slična i zvanične strukture imaju sluha za folklorne grupe poput bijeljinske 'Srbadije' više nego za Umjetničku galeriju BiH koja je svedena na svojevrsnu komercijalnu prodavnicu koja uz to ima zadatak štiti ugled države koja joj ne pomaže. Primjera ovih dana ima i sa drugim kulturnim institucijama koje kubure sa pukim preživljavanjem i koje su od interesa za sve narode, ali je eto tamo neki službenik Sredoje odlučio da one nisu baš konstitutivne.

Koliko narodâ, toliko kulturâ

Uz njegovanje tradicije odnosno izvlačenja svega što je starije da bi se napravilo boljim i novijim, proizvodnja modernog izraza i uključivanja u recentne tokove postala je incidentna stvar, pa je stoga i uspjeh koji pojedinci postižu širom svijeta uistinu samo njihov. Takve primjere možete nabrojati na prste dvije ruke, i to uglavnom zahvaljujući postojanju glavnog grada BiH koji je opet izrodio generaciju novih talenata koji postaju velika imena. Da nisu tako talentovani, pametni, snalažljivi, ne bi se ko imao za čim osvrnuti u ovoj zemlji u pogledu aktivnog kulturnog duha i u dokazivanju da smo mi stariji od Evrope te eto baštinimo korijene supertalenata koji imaju nešto ponuditi svijetu.

Inače, sve ostalo može se podvesti pod kulturu konstitutivnih naroda – jedna iz tri dijela. Ili možda, jedna, a dvije iz uvoza.

Ma koliko nekome zvučalo da ovdje postoje bilo kakve primjese nacionalizma ili mrženje prema drugom i drugačijem, očito je da se jedini autentični kulturni proizvod pravi samo u Sarajevu i još nekolicini probosanski orijentiranih gradova, koji kao enklave plutaju u moru duhovne pustinje. Ostatak je teritorija koja samo konzumira, koja je svedena na upijača nečeg serviranog i koja se nije odmakla od drmanja kola i onoga što televizija kaže. A, televizija kaže da je originalna kultura Srba u BiH sve ono što dolazi iz Srbije, makar to ne imalo nikakve veze sa njima, ili da je originalna kultura Hrvata svaka iskrica koja se prikaže u Hrvatskoj. Dakle, oni imaju samo slušati, gledati i prihvatati kao svoje rođeno. Političari će srediti sve ostalo. Tako dva dijela teritorije BiH sa takozvanim većinskim narodima žive na jednom tlu, koje malo osjećaju svojim, a na neki virtuelni način proživljavaju kulturu susjednih država u kojima možda nikad nisu bili, živjeli, imali doticaja, ili bilo koga od rodbine. Bitno je da se žele isto zvati.

Ti i takvi uvezli su u našu zemlju dvije susjedne kulture koje uz masmedijski teror pokušavaju naći svoj korijen ovdje, počevši sa smiješnim varijantama što boljeg učenja tamošnjih narječja kako bi izgledali što originalniji Srbi ili Hrvati. Za televiziju barem.

Kako se zove tvoja kultura?

Otkada smo započeli roviti po prošlosti, kao po nekoj prašnjavoj vreći zabačenoj na tavanu, tako su počela iskakati i kojekakva društva, udruženja, sekcije, horovi, koji su nekad postojali. Uglavnom je li, zbog dušmana ove ili one vrste koji su upravo protiv našeg naroda učinili zulum i i poželjeli nas svakako zatrti. Međutim, kako je demokracija, došlo je vrijeme da sve te stare arhive, kao na filmu, oživimo i sačuvamo našu zaboravljenu tradiciju tako što ćemo je aktivno živjeti, zaboravljajući u kojem stoljeću živimo i šta se to dešava oko nas. No, hajde, nije ni važno.

Tako se iz one stare vreće osim nacionalizma, mržnje, nipodaštavanja jednih prema drugima, izvuklo i dosta kulturne baštine koja nam je svojom starošću pokazala put u prošlost kao jedini način da iskažemo svoje vrijednosti, kolektivnu samosvjesnost i potvrdu da smo ipak najstariji na ovim prostorima. Nema dalje.

Možda neće proći još puno pa da vidimo ljude kako hodaju u turskim čakširama, ili četnike na konjima ko one prave koji su samo branili narod i nepravedno bili žrtve, ili da dokažemo blagodeti koje je hrvatska endehaovska kultura donosila u prosvjećivanju naroda ove napaćene zemlje.

Današnji standardni zahvaćeni epidemijom folklora, na pijedestal su postavili baš ovo – mješavinu svega i svačega kako bi se proces duhovne obnove završio u što originalnijem obliku, dakle, kao onda 'kako su to nekad naši stari radili'. Stoga je rehabilitacija svakakvih historijskih pojava koje se proglašavaju autentičnima danas općeprihvaćena pod sloganom 'za budućnost nudimo prošlost'.

Oprostite, koji je voz za Evropu?

No, ključnom se ovdje čini konzerviranost bh. teritorija koji usljed raznoraznih ograničenja ostaje izvan domašaja miješanja sa drugim kulturama Evrope i barem takvog načina integriranja sa heterogenom mješavinom koja već decenijama obitava na Starom kontinentu. Izuzmemo li Sarajevo kao stjecište festivalske groznice, u drugim dijelovima zemlje uglavnom ima ponešto ili ništa. Protok informacija, razmjena, fluentnost, gledanje na svijet otvorenih očiju, smanjenje predrasuda, samo su neke od stvari koje nam tako nedostaju i koje bivaju sve više daleke cementiranjem politički promoviranih kulturnih uzusa. Ali s obzirom da smo zemlja koja nema svoju kulturnu politiku već fragmente lokalnih pobuda, to i nije čudno.
Dok vrijeme u kojem ćemo i mi biti dio 'toka' ne dođe, ostaje da se divimo ljudima koji su uspjeli ime naše zemlje predstaviti svjetskoj javnosti svojim mukotrpnim radom koji se vrednuje jednim pismom pohvale odnosno tapšanjem po ramenu.

Mimo toga, sami i svoji, zatvoreni i zaštićeni plaštom tradicije, možemo do mile volje rovariti po arhivama, otkopavati davno zakopano i pokušavati ga reanimirati u nešto što će živjeti novi život.

Kola, teferiči, folk ostaće naša matrica ponašanja, a kafanski odnos prema svemu što nas okružuje izraz nekog novog moderniteta kojeg malo ko izvana uspijeva shvatiti.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: