Opet kao nakon „prudskog“ sastanka svako ima svoju verziju tijeka događaja, rečenog, ponuđenog i dogovorenog. Dodik nonšalantno izjavljuje da su mu Amerikanci ponudili „dobar ručak“, sprdajući se u svom stilu sa novinarima, očigledno nesvjestan da milioni ljudi sa zebnjom i nestrpljenjem očekuju od njega, za promjenu, riječi razuma, ozbiljnosti, spremnosti na dogovor, kompromis i normalnost.
Silajdžić, vjerovatno u sebi duboko nesretan što nije davne 2006 godine prihvatio „aprilski paket“, izjavljuje da je razočaran što nije razgovarano o ukidanju entitetskog glasanja. Opet maksimalistički zahtjevi na koje, protivno zdravom razumu, Silajdžić istrajava sve od one svoje čuvene parole - „100% BiH“.
Kad je nedavno u SAD-u umro poznati senator Ted Kennedy, brat pokojnog predsjednika JFK-a i Roberta Keneddyja, njegov sin je govorio na komemorativnom skupu i nakon, za te prilike, uobičajene patetike o dobroti i savršentvu preminulog, rekao je nekoliko stvari koje su me zainteresovale, pa sam na CNN-u gledao i nastavak govora.
Rekli su da mu je životna krilatica bila - „Don't let the perfect be the enemy of the good“, ili „ne dozvoli da savršeno bude neprijatelj dobrog“. Misli se na rješenja, odluke, zakone. Tako je pokojni Ted Keneddy, među najstarijim i najzagriženijim demokratama radio i sarađivao u Senatu sa najomraženijim američkim predsjednikom u novijoj istoriji George W. Bushom, samo zato što je i ovaj, u svoj svojoj gluposti i haosu koji je izazivao po svijetu, imao i neka rijetka dobra rješenja i prijedloge zakona u Americi tipa „no child left behind“ ili „da se ni jedno dijete ne izostavi“ (radilo se o obrazovanju).
Ali pokojni Ted Kennedy je znao da civilno društvo u Americi za „strahovlade“ G.W. Busha, može napredovati samo malim koracima. Zato je i učestvovao u kreiranju nekih zakona zajedno sa Bushevom administracijom. Da je tražio implementaciju zdravstvene reforme u SAD-u, kako je vide demokrati, ili neka druga rješenja tipična za „demokratsku stranku“, nikada ne bi ništa postigao za 8 godina vladavine G.W. Busha.
A, postigao je pokojni senator dosta, isključivo zahvaljujuci pristupu „step by step“, ili „korak po korak“. Prihvatao je postepene promjene zakona, znajući da je i najmanja promjena ipak promjena. Isto tako, u svoj svojoj mudrosti, za razliku od naših političara, znao je da će promjena na vrhu doći kad-tad, i da će biti zdravih i normalnih snaga i iza njega da završe posao. Vizija mu se ispunila i predsjednik Obama je prvi američki predsjednik koji ima velike šanse reformisati skoro pa u cijelosti nepravedan i diskriminatoran američki zdravsveni sistem, između ostalog. Sve je postignuto pristupom korak po korak, i onom uzrečicom pokojnog Teda Kennedyja - „Ne dozvoli da savrseno bude neprijatelj dobrog“.
Zato Silajdžić griješi kad ide „uz nos“ Dodiku svojim maksimalističkim i nerealnim zahtjevima. Dodik sa druge strane je posebna priča. Njegov odnos prema razjedinjenoj i razvodnjenoj međunarodnoj zajednici me podsjeća na odnos Idi Amina, bivšeg predsjednika Ugande prema Britancima sredinom 60-tih godina 20-tog vijeka.
Prvo se predstavljao kao najveći prijatelj Britanaca (koji su ga na početku podržavali), a zatim je svojim nedjelima i zločinima stalno testirao i pomjerao granice stpljivosti i podnošljivosti Britanaca, a kada je u stilu Hitlera protjerao 40 000 Azijata iz Ugande, sa obrazloženjem da muzu ekonomiju Ugande, već je bilo prekasno za diplomatiju. Slijedi talačka kriza sa izraelskim avioprijevoznikom, kada je bukvalno pozvao otmičare da slete u njegovu zemlju, i na kraju rat sa Tanzanijom kojim je konačno okončao svoje predsjednikovanje i strahovladu. 2003 godine umire u izgnanstvu nakon raskošnog života u Saudijskoj Arabiji.
Dodik isto kao Idi Amin, testira krajnje granice strpljenja međunarodne zajednice. Na početku karijere bio im je najbolji prijatelj. Dobijao je i novac i političku podršku. U međuvremenu je uspio „zaraditi“ vilu na Dedinju, nekoliko stanova u RS i Srbiji, podijelio rodbini nekoliko miliona državnih para (od toga samo svom sinu 3 miliona), što je sasvim dovoljan razlog za rat u svrhu odbrane zarađenog, a ne kako on to predstavlja „ugroženosti srpskog naroda“.
Samim aktom insistiranja na odlasku stranih tužilaca i sudija, pokazuje da ih se boji, a svi, pa i onaj bezdušni Carl Bildt, znaju zašto. Hajde što naš narod (posebno srpski) ćuti o tome. Zašto ćute i zašto ništa ne urade Amerikanci? Bosna je njihovo čedo. Mi smo jedini „uspjeh“ američke mirovne politike u istoriji, gdje je jedna od strana u sukobu bila muslimanske vjeroispovjesti.
Pa, zar će jedna velika Amerika dopustiti jednom balkanskom kabadahiji da joj ugrozi strateški interes pomirenja sa milijardu i po Muslimana na svijetu, i istovremeno joj pomrsi račune na Balkanu? Ima li, uzevši u obzir pasivnost Amerike i Evrope, mjesta teorijama zavjere po kojima će se Dodiku dopustiti da „dokaže“ nefunkcionalnost, nezrelost, nemogućnost održivosti države BiH, i samim tim omogućiti „tobože zarad mira“ mirna kompenzacija Srbiji za Kosovo.
Razjedinjeni, nespremni, nesposobni bošnjački političari, koji su tako olako protraćili kredit koji smo imali kao očigledna žrtva zadnjeg rata, će se usput potkupiti, ignorisati i natjerati da prihvate gotovo rješenje kao bezbroj puta u prošlosti.
P.S. Jednom sam pročitao nešto što mi se duboko urezalo u pamćenje - “ Narod koji nije sposoban i spreman da se sam brani, ne treba ni da postoji.“ Molio bih naše političare da nam ne govore da rata neće biti. Više će nas preživjeti u sljedećem.
Napišite i vi tekst vama zanimljive tematike i pošaljite ga na našu adresu [email protected].
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
