{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Kriza non-stop

S
29.6.2009. u 11:23
0
32
Kriza non-stop
0
Kriza non-stop
U pravu su oni koji kažu kako trenutna globalna kriza kod nas, zapravo, nema šanse. Šta bi ta kriza uopšte tražila ovdje? Zar može gore od ovoga što jeste? I zar mi nismo u krizi već posljednjih 17 godina? Možda bi krizu kod nas mogli nazvati neko stanje u kojem bi se sve sadašnje aktivnosti zaustavile, sve pozatvaralo i prepustilo zubu vremena, a naš život još primitivnijim odnosima koji bi nas direktno svrstali u istinski primitivna društva.
Ako ne računamo napredak koji je u našoj zemlji ostvaren presipanjem iz šupljeg u prazno i stalnim uzimanjem kredita da bi se pokrio neki prethodni, onda je naš život sveden samo na životarenje od danas do sutra i čekanje bolje budućnosti koja nikako da stigne. Ako nije tako, osvrnite se malo na vlastite živote nakon rata i pogledajte kako ste ih to unaprijedili, odnosno kakve vam je blagodeti donio razvoj koji se ovdje desio. Ne računajući nekolicinu gradova u kojima se nešto i dešava, gotovo da se malo odmaklo od one izvorne krize koja je nastala ratom i koja na ovaj ili onaj način obitava u svakodnevnici.

Rat koji još odjekuje u našim životima u novonastalim okolnostima možemo slobodno nazvati krizom. Onim stanjem koje se u našem slučaju ogleda kao statičnost većine ljude, i nemogućnost da se osim pukog preživljavanja, pomakne sa mjesta i ostvari barem malo više, na primjer, materijalnog blagostanja. Dakle, kriza za nas nije neka novost jer je živimo neprestano i godinama nakon rata, i jer ne znamo šta je to, zapravo, normalan život, kako se to ljudi odnose normalno jedni prema drugima, kako se i gdje parkiraju atuomobili, zašto se poštuje mir u zgradama kolektivnog stanovanja, zašto je ok biti drugačije nacionalnosti ili čak rase, te kako to izgleda kada plaćate račune a nemate osjećaj da vas kradu svakog puta, a nemate načina da to promijenite.

Kriza je kod nas i što smo se zaboravili voziti u normalnom gradskom prijevozu, što su nam društveni uzori ljudi 'sumnjivog morala', što nam je miješanje vjere i države sasvim normalna stvar, što šačice onih koji imaju političku podršku mogu blokirati što god žele, i što smo kolektivno žrtve sistema u kojem nema šanse da bude bilo kakvog razvoja jer nam omiljeni političari glasove ranjivih kategorija kupuju novcem iz budžeta umjesto da na jedan civliziran način riješe njihovu situaciju. Sve je ovo naša kriza i vrišteća slika sa naših TV ekrana svakog dana, neka vrsta dopinga bez kojeg ne bi mogli živjeti u virtuelnoj stvarnosti u kojoj nam je teško razlikovati istinu od laži jer nam se čini da je većina stvari koju oni kažu samo još jedna – laž.

Ima kod nas i previše mjesta u kojima ne treba puno da shvatite kako su ljudi prevareni i zavedeni i kako o nekim zlatnim kašikama i viljuškama, mogu samo sanjati, onda kad im previše krči u želucu. Jedan takav primjer, gdje se i sami možete uvjeriti u sav jad i bijedu ove Bosne i Hercegovine, jeste mali istočnobosanski gradić Rudo koji je, na prvi pogled, na samom kraju svijeta. Zabačen na nekoj planini, odsječen, jedva da televizijski signal dopire, ubijen u pojam, bez nade i perspektive, sa ljudima koji besposleni stoje po ulicama i zvjeraju unaokolo ne bi li vidjeli neku slamku spasa.

U tom gradiću malo ko radi, a oni koji rade odavno su negdje preselili, bilo u Srbiju ili neku drugu zemlju, i svoje rodno mjesto kao turisti posjećuju tokom ljeta i raduju se što su uspjeli izvući živu glavu. Doslovno. Jer tuga koja se može iščitati na svakom koraku u Rudom, govori mnogo više od svih silnih obećanja koja se serviraju pred svake izbore i koja ljude, poput Ruđana, tjeraju da traže sunce tuđeg neba. A, Rudo je, kao što rekosmo, samo jedan od primjera. Ko se još interesuje za mjesta koja nisu ili Sarajevo ili Banjaluka, Mostar ili Tuzla? Malo ko. To su oni dijelovi zemlje koji polako odumiru i gdje svojevrsna demografska pustinja polako uzima danak. I to je ta naša kriza.

A, ako ipak zažmirite ili vas priča o malim bosanskim mjestima i krizi koja traje već godinama uopšte ne interesuje, onda neka vam sablazan bude činjenica da je mnogo manje kupaca u sarajevskim šoping centrima ili da će manje ljudi ove godine na godišnji odmor na more. To su ionako stvari koje se kod nas dešavaju nekako na jedvite jade, najjeftinija ljetovanja i kupovine na kredit da bi se preživjelo, a ne odraz standarda koji nam omogućava komotan život i ponekad šansu da nekom drugom pomognemo.

Takve priče u Bosni i Hercegovini, nažalost, nema odavno. Zato je nama kriza koja se odmilja zove recesijom, jedno sasvim prirodno stanje. Jer neki postaju još bogatiji, mali dio njih, a ostatak nas će brinuti kako da otplati kredite za hranu, komad namještaja, liječenje ili nagomilane račune. Kriza je ta naša drugarica koja nas evo već godinama uči da smo kao predodređeni za težak život i da nam mimo toga nema boljeg. Kriza nam je i to što smo se zaboravili smijati i što nas i neke male stvari ne mogu učiniti sretnim odnosno zbog kojih se ne možemo radovati.

Kriza je kod nas sve ovo i mnogo više, ali možda i najpogubnije kao osjećaj da nam niko neće pomoći ako sebi ne pomognemo sami. Jer država zbog koje bismo se trebali osjećati ponosnim građanima, ovdje je već odavno postala nešto daleko i strano. Baš poput zvijezde na nebu koja nam se uz teleskop čini tako blizu i nadohvat ruke.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: