{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Krivo srastanje

S
13.5.2011. u 18:24
0
18
Krivo srastanje
0
Krivo srastanje
Zašto je muzika najbolji kanal za razumijevanje društva i zašto su klinci iz Zaječara svoje gitare možda i prije trebali odsvirati negdje drugdje nego na koncertu Jelene Karleuše? Zato što na Balkanu ljudi rade stvari onima kojima to mogu, a ne kojima bi zaista trebali.
Za ovu priču se valja nekoliko puta vratiti u prošlost, ali neka ne bude teško, jer vrijedi. Elem, Gitarijada u srbijanskom gradu Zaječaru bio je jugoslovenski omladinski muzički festival na kojem su nastupale mlade grupe u potrazi za afirmacijom. Pobjednici su, kao i na većini festivala u nekadašnjoj državi, često bivali opskurni (spomenimo samo grupe Pauk iz Zavidovića 1981, zatim Dr. Steel iz Rijeke 1986, i Vrijeme nježnosti iz Splita 1988. godine), ali dosta je jugo bendova prvo potražilo mjesto pod suncem baš u tom malom srbijanskom gradiću. Neka vrsta pandana Zaječaru, na kojem su, i zbog vremena nastanka, uvijek preferirali teži, željezni zvuk, dakle heavy metal i hard rock, bio je zagrebački YURM, koji je nastao nešto kasnije i na kojem su se pojavili punkerski i novovalni bendovi nove generacije, značajni za odrastanje populacije rođene u šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća.

Jedan od bendova kojem je YURM poslužio kao odskočna daska je i legendarna Azra, trio pod vodstvom inteligentnog i duhovitog proroka, s jednom vrstom mesijanskog kompleksa - velikog među najvećima, Branimira Johnnyja Štulića.

Za razumijevanje karijere ovog pjesnika i gitariste, za čijim povratkom na binu i danas pate balkanske generacije, vrlo je važno hronološki poredati ono što je radio. Nakon prvog perioda, koji je trajao od kraja sedamdesetih do albuma Filigranski pločnici (1982.), najzrelije i osobno najdraže Johnnyjeve ploče, grupu je napustio basist Mišo Hrnjak, a Johhny je krenuo drugom stranom. Prvo je 1983. snimio minimalistički, "ljuti" i produkcijski nimalo uglancani "Kad fazani lete", na kojem su njegovi politički najangažiraniji tekstovi koji navješćuju jugoslovensku katastrofu, a onda je, godinu dana kasnije stigla i posljednja "prava" ploča Azre.

Johann, be good

Radi se o albumu "Krivo srastanje", pomalo rezigniranoj, publici teško probavljivoj ploči, na kojoj pjesnik iznosi svoje duboke intime, ali ne više onako buntovnički i snažno, nego govori poput prezrenog mudraca koji zna kakva bi se tragedija mogla dogoditi, ali shvaća i to da ga masa neće slušati. Pjesma "Flash" jedan od najboljih komada južnoslavenskog rokenrola uopće, je remek - djelo, nešto što se piše ne više od dva ili tri puta u životu. Crni oblaci su se nadvijali nad Jugoslavijom, jedinom domovinom koju je Johnny Štulić ikada imao. On je ponirao u svoje magle i njegove su ploče postajale sve mračnije i sve nezanimljivije za slušanje, dok konačno početkom devedesetih nije odjezdio u Holandiju u kojoj i danas živi, i tu i tamo pošalje duhovite, otrovne i blesave strelice raji koja ga je ostala željna. Tako je to: niko nije prorok u vlastitom selu ili nahiji, a ja se pribovajam Johnnyjevog comebacka mada bih oješice krenuo na koncert kad bih čuo da ga je zakazao bilo gdje u Evropi. Radi se o drugim energijama, drugom čovjeku i drugim kontekstima: ništa više nije isto, ni mi, ni Johnny.

Strah i iluzije često rađaju najnevjerovatnije teorije. Koliko puta smo mi rođeni rajem šezdesetih u samo predvečerje rata, 1990. i 1991. godine ubjeđivali druge i sami sebe da nema šanse da će početi rat u urbanim sredinama, da neće biti metaka i granata tamo dokle su doprle električne gitare. Starije kolege i prijatelji su nas podozrivo gledali, znajući da ćemo se i sami uvjeriti da je stoljetni zov gusala jači od najvećeg "Marshallovog" pojačala, a mi smo naivno vjerovali da se Vukovar, Mostar, Sarajevo, Srebrenica, ne mogu dogoditi nama koji smo vjerovali u to da su Dylan, Stonesi ili Clash važniji od nacionalnih književnih bardova koji su tada uglavnom drvili nešto o ugroženosti naroda. Nismo bili u pravu tada, a nismo nisad.

Šumadijski rokenrol

Ipak, tu i tamo pojavi se neka mala iskra utjehe nakon što čovjek pročita vijest da je pedesetak klinaca na koncertu turbo-folk dive Jelene Karleuše u Zaječaru, ometalo njen koncert svirajući svoje gitare i usklikujući "nećemo šund i kič, ovo je grad rokenrola"! Mislim, svaka čast, to je zaista originalan način da se iskaže protest, ali malo mi je krivo jer je Karleuša svojim kolumnama i zaštitom gay-populacije pokazala da ima najviše soli u glavi od svih turbo - folk zvijezda. S druge strane, pošto su narodnjaci često u blizini nacionalista i njihovih šatora, nigdje, recimo, nisam pročitao da je neko na Cecinom koncertu ikada išta ometao. Doduše, do kad nije pala u nemilost nove vlasti, Ceca je bio dio kriminalno-policijske strukture, tako da ste mogli loše završiti ako spriječavate njezin koncert, ali ona je, ipak, ostala neko ko se može nagoditi sa državom, i svoju slobodu platiti sa 1,5 milion eura. Karleuša je u toj priči samo inspirativan protivnik, neko protiv koga se može ići legitimnim sredstvima i to su one nijanse koje često zaboravljaju ljudi koji nisu s ovog prostora, a žele ga urediti. Karleuša je, naime, posljedica, njezin umjetnički put je određen zahtjevima tržišta i vremenom u kojem je nastajao.

Preskupi i razvikani DJ-evi koji uz plesačice pokazuju svoja torza i za to naplaćuju skupe pare, skoro su jednako zlo kao i karleušina muzika (ako ne i veće), ali na njihov nastup niko neće donijeti gitare i svirati, jer se oni smatraju urbanima i estetski opravdanijima, iako mnogi od njih, rekosmo, nisu manji turbo folk od Karleuše. S druge strane, oni prodaju tuđu muziku kao svoju istinu, a Karleuša stoji iza svoje muzike, ma kakva ona bila. Baš kao što je stajala i iza svojih koluni u kojima je branila ljude drukčije rodne i spolne orijentacije od nacionalnih čistunaca.

Tu negdje i završava priča o Krivom srastanju. Ovaj prostor je trajno osakaćen što ratom, što dozvolom da se ratne ideologije skoro bezbolno prebace u legitimne političke opcije. U tom smislu gitare opet ne mogu ništa puškama ispod sijena, ali, eto, valja zabilježiti da opet postoje suprotstavljene strane. Iako ni one više nisu iste. Stvari se ovdje mijenjaju prebrzo, ali opet, nekako, u krivom smjeru. Četvrti odozdo, kao i prije rata, kao što bi rekao besmrtni Johnny.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: