Znate li nešto o filmu Hitler iz našeg sokaka? Film je jugoslovenski, snimljen 1975. godine, režirao ga je Vladimir Tadej, čovjek koji je uradio beznalo sve važnije scenografske i dosta kostimografskih radova u vremenu narastanja jugoslavenskog filma.
Priča je ideologizirana, i likovi su pomalo crno-bijeli (Srbi i Hrvati dobri, Nijemci loši, ostali kako koji, valja trpiti zulum), ali nije nezanimljiva. Radnja je smještena u vrijeme Drugog svjetskog rata, gdje s njemačkom okupacijom Vojvodine tamošnji stanovnici njemačkog porijekla, folksdojčeri, uglavnom prihvataju Hitlerovu vlast i prema dotadašnjim komšijama i prijateljima se počinju ponašati kao viša rasa. Film je bio razmjerno uspješan i izvezen je uglavnom u zemlje tadašnjeg Varšavskog pakta, od SSSR-a do Istočne Njemačke i nema nivo umjetničke vrijednosti kao, recimo, radovi Branka Bauera i Arsena Diklića na iste teme, besmrtne "Salaš u Malom Ritu" i "Zimovanje u Jakobsfeldu".
Ipak, jedna od stvari koje i danas 35 godina nakon prvog gledanja "Hitlera iz našeg sokaka" pamtim jeste kako obično biva tako da se na fašizam i njegove derivirane oblike najlakše primaju, jedenostavno rečeno, budale, koje svoj socijalni (politički, ekonomski, fizički) hendikep pokušavaju kompenzirati slijepim slijeđenjem "principa" nametnutih od "višeg" autoriteta.
Sve vrste ideologija najlakše se uvode preko rulje: onaj ko (prvi) formira paramilitarne organizacije silom – istina nakratko, ali efikasno – obično prvi "progura" svoju ideologiju.
Šta zna Latić šta je fašizam
Dosta upućenih u ovdašnje prilike, a dobronamjernih, u posljednje vrijeme opominje: "u bosanskim medijima prečesto se tekstovima spominje fašizam. Budite oprezni oko toga, znate li šta se sve treba dogoditi na bi se na Zapadu nešto tako okarakteriziralo, i kakve konsekvence na kraju mogu trpjeti mediji, ako nešto okarakteriziraju fašizmom, a procijeni se da je kvalifikacija pretjerana?" Ne znam baš, reklo bi se, nebesa me nisu pogledala da se svojim poslom bavim u uređenim društvima, ali znam čitati i nemalo sam ostao osupnut kad sam u ulici gdje stanujem na predizbonim plakatima s kojih se keze kandidati A-SDA, vidio slogan: "Džemaludin Latić: do konačnog rješenja bošnjačkog pitanja."
Čekaj malo: konačnog rješenja? Konačnog rješenja!!!???? Eto, dakle, i dotle smo došli. Neki ljudi moraju shvatiti da, govoreno uličnim jezikom, neke stvari nisu zajebancija. Još je veća tragedija da Latić, profesor i pjesnik, ne zna šta to može značiti i kako svojom neodgovornošću i "zajebancijom" cijeli jedan, u ovom slučaju svoj narod dovodi u anticivilizacijski položaj. Na stranu što takvim "gafovima", zapravo, otkriva suština ideologije koju neko predstavlja.
Dakle, Latić iz našeg sokaka bi morao znati da se termin "konačno rješenje", njemački "Die Endlösung der Judenfrage", pojavljuje nakon konferencije u Wannseeu, berlinski okrug, 20. januara 1942. godine. Tada je, po zadatku Heinricha Himmlera, uz asistenciju Hermanna Göringa, šef obezbjeđenja Trećeg Reicha i jedan od Hitlerovih najjačih operativaca, Reynhard Heidrich, vodio konferenciju koja je imala cilj donošenje dokumenta o "rješenju jevrejskog pitanja". Od tog trenutka kreće najmračnija i najkrvavija faza akcija sprovođenja u koncentracijske logore i masovnih egzekucija. Posljednji čin holokausta je, dakle, izveden pod parolom kojom se okitio kandidat A-SDA, pjesnik i profesor Džemaludin Latić. Konačno rješenje u značenjskom smislu i kolektivnoj memoriji svijeta znači istrebljenje, odnosno istjerivanje drugih!
Ja BiH ne bi samo s tobom
Elem, Džemo iz A-SDA ima i još jedan slogan na plakatu. Ispod piše: "Ja to mogu samo s tobom". Da nije tragično bilo bi smiješno. Jer, i to je nastavak stare Latićeve "teorije" da su djeca iz miješanih brakova – kopilad. Dakle, kandidat za Predsjedništvo istovremeno nudi "konačno rješenje" (koje bi, kad bi se on slušao stvarno završilo još masovnijom egzekucijom Bošnjaka), ali ima i alternativu. Ako "to" radite s njim, poručuje Džemo, povećat ćete natalitet, pa će Džemo ući u Predsjedništvo isključivo glasovima svoje djece (toliko će, valjda, faktički imati glasova), a sve Bošnjaka što bi stradalo njegovom politikom, obnovilo bi se. Tako bi, da parafraziramo narodnu mudrost, i Džemo bio predsjednik, a i džemat ostao na broju.
Uozbiljimo se malo: u ovakvim slučajevima čovjek ne zna šta je gore. Da, recimo, bilo ko odgovoran u ovoj zemlji objasni da se za predizbornu kampanju ne bi trebali koristiti izrazi i slogani koji podsjećaju na holokaust i jednostavno šutne Latića sa svih lista, što bi civilizacijski bilo najmanje što može učiniti. Tu trebaju raditi institucije za nadgledanje izbora: sa izbacivanjem sa lista i jedno 20.000 eura kazne koji bi se uložili u rad sa mlađim demokratskim kategorijama, Latić(i) bi razmišljali šta će i kako stavljati na plakat.
S druge strane, radi se o partiji otpaloj od SDA i nesretniku zatvaranom u komunizmu zbog nacionalizma. On će svako slovo protiv njegove gluposti iskoristiti da to predstavi kao svoju ugroženost, te da se današnji "demokratski" sistem, od nekadašnjeg, barem kad je on u pitanju - nimalo ne razlikuje. Ako ga se pusti da se naslikava i lupeta s plakata, rezultatima ćemo se uvjeriti da je njegova validnost nikakva, ali to još uvijek ne znači da smo se riješili pošasti nacionalnog mesijanstva. Odatle do fašizma, bez obzira na sve razlike, nema puno.
I još nešto: ako mislite da nakon svega što se dogodilo u protekloj epohi, nakon laži, prevare, razočarenja, nerada, korupcije, fašizam ili neki njegov oblik neće zakucati na naša vrata – varate se. Treba ga samo znati prepoznati, on jednako vreba sa bandere i iz mraka, kao i iza Facebookovog "lajkanja". Jer nemoguće je živjeti neko vrijeme, a izbjeći posljedice tog istog vremena. Pogotovo ako je ono bilo ovako regresivno kao dvije posljednje decenije u našem sokaku.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
