{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Komunikacijske barijere tri naroda u BiH

S
9.12.2009. u 08:00
0
0
Komunikacijske barijere tri naroda u BiH
0
Komunikacijske barijere tri naroda u BiH
Bosna i Hercegovina je pogodno mjesto za komunikativne barijere. U pitanju je država sa dva entiteta i tri konstituivna naroda, koji ne pokušavaju pretjerano da se razumiju. Tačnije, pokušavaju tu razumljivost da svedu na minimum, jer im se ne dopada da budu kao “oni tamo”.
Danas na svijetu postoji između 5000 i 10000 jezika. Samo u Indiji, koja ima preko milijardu stanovnika, postoji nekoliko stotina jezika. U 19. vijeku u Brazilu je postojalo oko 1000 indijanskih jezika. Ovi podaci su jedinstven pokazatelj koliko je raznolik svijet u kojem živimo, jer je jezik osnova jedne kulture i osnova svakog čovjeka.
Nakon rođenja, mi usvajamo jezik kojim govore naši roditelji, porodica i okolina. Mala djeca, do određenog perioda života, imaju sposobnost da raspoznaju fine razlike u jezicima i njihovi govorni aparati su prilagođeni tako da mogu da nauče bilo koji. Međutim, vremenom, njihovi govorni aparati se mijenjaju i prilagođavaju jeziku koji im je maternji. Zbog toga imaju problema sa usvajanjem nekih jezika, ako požele da ih uče kasnije u životu.

Jezik predstavlja sredstvo pomoću kojeg komuniciramo, ali jezik nije samo to. On oblikuje cijelu kulturu jednog naroda, a mi kao pojedinci pomoću njega oblikujemo mišljenje. Tačnije, jezik oblikuje naše mišljenje, a u pitanju je jedinstvena i sporo promjenljiva forma, pa tako ako nemamo načina da izrazimo nešto na maternjem jeziku bivamo ograničeni. Isto tako je i sa prevodima sa jednog jezika na drugi. Mogući su, ali nikada ne mogu do kraja da prenesu misao izrečenu na originalnom jeziku na kojem je pisano.

Često se nalazimo u situaciji da nas neko loše razumije, da nekoga loše razumijemo i sl. Neki od faktora koji utiču na to mogu biti pol, godine, socijalni i ekonomski status, politička i vjerska opredjeljenja, itd. Bosna i Hercegovina je pogodno mjesto za komunikativne barijere. U pitanju je država sa dva entiteta i tri konstituivna naroda, koji ne pokušavaju pretjerano da se razumiju. Tačnije, pokušavaju tu razumljivost da svedu na minimum, jer im se ne dopada da budu kao “oni tamo”. Ova nerazumljivost najbolje može da se uoči kada je javni diskurs u pitanju.

Prije svega, jezik na ovim prostorima je nestalna i neprirodna tvorevina. Njega ne mijenjaju ljudi koji ga najviše koriste, već oni koji imaju ovlaštenja da urade tako nešto. Primjer za to nalazimo u devedesetih kada su djeca u školama prisiljavana da pišu ekavicu, čak je postojala ideja da se i imena nekih gradova poput Prijedora ne izgovaraju na ijekavici. Ovako jezik postaje političko oruđe, a ne sredstvo komuniciranja. Reklo bi se da su se danas stvari promijenile, ali ne. Danas imamo situaciju gdje lingvisti preporučuju da je ispravnije govoriti teLEvizija umjesto teleVIzija, iako drugu verziju koristi većina stanovništva. Ovakav naglasak forsira se u medijima, koji predstavljaju važan faktor uticaja, tako da građani ostaju zbunjeni i ne znaju koju verziju više da koriste.

Još jedan od razloga koji prouzrokuje nesklad u komunikaciji su gramatička pravila. Naš jezik (bio to bosanski, srpski ili hrvatski) se više temelji na pravilima, nego na načinu na koji ga “obični” ljudi upotrebljavaju. Zbog toga imamo situaciju da je ljudima neugodno da govore i pišu iz razloga što se boje da će pogriješiti. Riječ “greška” i “maternji jezik” zaista ne stoje dobro jedna pored druge. Da se razumijemo, ti ljudi i imaju čega da se boje. Velika je šansa da će naići na nekoga ko će ih u određenom trenutku ispraviti. Ove gramatičke naciste možete prepoznati po tome što im je bitnije kako se nešto kaže, umjesto šta se zapravo pokušava reći.

Obrazovni sistem Bosne i Hercegovine je sistem koji uči ljude da ćute. Tačnije, da ćute dok im neko ne dozvoli da progovore. Kroz cijelu osnovnu i srednju školu, pa i fakultet, susrećemo se sa gomilom informacija koje treba da zapamtimo i čekamo trenutak kad će nam neko reći da ih reprodukujemo. Kroz ovakav sistem učenicima se daje da uče, a ne da samostalno razmišljaju. Svi oni koji su prošli taj sistem vjerovatno se sjećaju bar jedne situacije u kojoj im je izričito naređeno da ćute. Pitanje je koliko se njih u tom trenutku zapitalo zašto treba to da rade. Razgovor ne predstavlja prijetnju saznanju. U pitanju je to što treba da naučimo kako da razgovaramo. Prosvjetni radnici ne mogu da se nose sa učenicima, pa im naređuju da ćute, a ovi uče da razgovaraju van škole, što je apsurdno.

Zatim neki počnu da učestvuju u javnom diskursu. Kada se to desi, ne mogu prestati da pričaju. Interesantna promjena. Međutim, iako ne mogu prestati da pričaju, ne trude se da razgovaraju. Tako je javni diskurs Bosne i Hercegovine jedan dugački monolog, što glasniji to bolji. Ovo možemo da posmatramo kao direktnu posljedicu BH obrazovnog sistema. Jer, po svemu sudeći, kada uzmemo nastavnike kao primjer (ili recimo roditelje), onaj koji ima priliku da priča je i onaj koji je važan, koji ima moć. Sagovornika ćete nadmašiti ako uspijete da ga nadglasate. U ovo se možete uvjeriti ako pogledate bilo koju sjednicu Skupštine ili bilo koju emisiju na televiziji.

Kada premijer jednog entiteta u svakoj prilici psuje i bahato se ponaša prema novinarima, to ne govori samo o ličnosti tog premijera, već i o građanima koji su zaslužni što se on nalazi na pomenutoj poziciji. Građani Bosne i Hercegovine treba da shvate da za lidere svoje države ne biraju klovnove koji će zabavljati javnost ispadima, već lidere koji će predstavljati njihove interese i interese cijele države. Ovo se ne odnosi samo na predizborni period kada se obećanjem referenduma i sličnih stvari ljudi animiraju da glasaju. Interesi građana Bosne i Hercegovine nisu sadržani u nekoliko kilometara asfaltiranog puta u predizbornoj kampanji ili koncertu najnovije folk zvijezde.

Rješavanje aktuelnih problema trebalo bi započeti prije svega adekvatnim obrazovanjem. Povećavanje kvaliteta obrazovnog sistema pokazalo se kao dobar model u velikom broju razvijenih zemalja, prije svega Skandinaviji. U našoj državi mnogo ljudi je funkcionalno nepismeno. Pa i ovi koji su obrazovani ne smatraju jezik svojom tvorevinom, već pravilima koje im nameće određeni broj ljudi. Zbog toga ljudi i ne vole da koriste sopstveni jezik, pa sve više ubacuju stranih riječi koje zvuče “cool”, umjesto da prave nove. Nove riječi se prave samo onda kada treba da se razlikujemo od susjeda (ili da kažem komšija), a govorimo oprezno da ne bismo možda iskoristili neku “zapadnu varijantu”.
Ono sto treba da uradimo prije svega jeste da njegujemo kulturu dijaloga i da naučimo da slušamo jedni druge. Ove promjene će se zasigurno odraziti i na javni diskurs. Dugo vremena živimo u atmosferi nadglasavanja koja je doprinijela da bitne stvari za razvoj ove države stagniraju. Ovakva situacija, naravno, odgovara pojedincima koji držeći javnost u neznanju ostvaruju sopstvene interese.

Građani Bosne i Hercegovine živjeli su u periodu u kojem nisu poštovana njihova osnovna ljudska prava. Posmatrajući trenutno stanje čini se kao da se situacija nije mnogo promijenila. Ovih dana istočnoevropske zemlje su slavile 20 godina od pada komunizma. Na tim proslavama završetak devedesetih se spominje kao kraj perioda tranzicije. U 2009. godini Bosna i Hercegovina je i dalje zemlja koja se nalazi u tom procesu. Već dvadeset godina. Počinjemo da ličimo na glavnog lika filma Terminal koji ostaje zarobljen na aerodromu, bez mogućnosti da stupi na teritoriju bilo koje zemlje. Na isti način je i BH društvo zarobljeno u tranziciji. Niti nazaduje, niti napreduje.

Bitno je da ljudi prije svega budu informisani koja su njihova prava, da bi ta prava mogli i iskoristiti. Što ljudi posjeduju više informacija manja je vjerovatnoća da će biti obmanjeni. Kvalitetno obrazovanje ne predstavlja samo put do stalnih primanja ili statusa. Nije poenta školovati se 16 godina da bismo dobili komad papira i onda odustali. Isto tako, nije dovoljno naučiti nekoliko gramatičkih pravila u osnovnoj školi, već jezik treba koristiti i razvijati. Obrazovanje treba da omogući ljudima da budu nosilac društva onakvog kakvo oni žele. Samo na taj način moguće je vratiti nam dostojanstvo koje smo izgubili prije toliko godina i konačno se riješiti prošlosti. U suprotnom, čeka nas još besmislenog tranzicijskog lutanja. Ako budemo čekali od vlasti da naprave nešto sa našim životima, vjerovatno ćemo samo dobiti još jednu zgradu Vlade, dok naša djeca budu sjedila u školama puneći glavu besmislenim informacijama.

www.6yka.com

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: