{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Kolumna: Mir, mir, mir – niko nije kriv!

S
10.5.2008. u 18:57
0
0
Kolumna: Mir, mir, mir – niko nije kriv!
0
Kolumna: Mir, mir, mir – niko nije kriv!
Gdje to ima? Spališ staricu naočigled sviju, pa te država pomiluje i stavi pod 'specijalni nadzor'. Ili ubiješ dječaka u tramvaju, pa se hladnokrvno izjasniš kako – nisi kriv. U Bosni i Hercegovini, naravno. I, ko je kriv? Niko!
Piše: Asim Bešlija

Jedna mlada britanska studentica, radeći istraživanje o efektima međunarodne pomoći u BiH, pričala je novinarima u Sarajevu koje je, među ostalima, intervjuirala kako dolazi iz malog engleskog gradića gdje ljudi bivaju ubijeni svakodnevno. Ljudi puno piju i očito su zbog toga agresivniji, puno je nasilja i ubistava, kazala je ta studentica. Pa, joj je bilo čudno što se zbog jednog strašnog ubistva koje se desilo u Sarajevu, ljudi boje. Bilo je to netom nakon ubistva dječaka Denisa Mrnjavca u tramvaju.

Čudili su se mnogi kako to da je dječak napadnut a da su građani u tramvaju mirno sjedili i promatrali. Čudili su se mnogi i kako je jedna starica mogla biti polivena benzinom i zapaljena usljed gusto naseljenog naselja kakvo je Hrasno u Sarajevu. I danas se svi čude. Neki se čude, neki protestuju. Pa, kad su se gradsko-kantonalnim poglavarima ko biva zadrmale stolice, poduzete su mjere. Neki su maloljetnici uhapšeni pa su evo rekli da nisu krivi, a drugi su pod tzv. 'specijalnim mjerama nadzora' što zvuči pomalo kao neka mjera prevaspitavanja djece u vrtiću. Ljudi se i dalje čude jer očito da niko još nije kažnjen pa su se onda opet neki osilili i dječaka zboli nožem kod jedne sarajevske gimnazije. I tako dalje.

Znači, nasilje se nastavlja. Nastavlja se i sapunica zvana bh. pravosudni sistem koji monstrume i kriminalce tretira po najvišim EU standardima. Pa nam je i mentalni sklop postao takav da su nam ovakve stvari normalne. Opljačkaj, ubij, premlati, pregazi, uništi. Teško da ćeš biti kažnjen. Nasilje nam je postalo dio mentalnog koda. Ne reagujemo jer je to, zaboga, kod nas normalna stvar!

Pitanje je – smiješ li ikome išta prigovoriti jer ko zna šta će se desiti – ako komšiji pozvoniš na vrata i žališ se na buku, ako sviraš izbrijanoj glavi koja je zaustavila mercedesa na sred ulice i priča sa jaranom, ili ako se nađeš u kakvom renomiranom kafiću gdje oružje uvijek može zazveckati. Strah je postao dominanta, letargija nas opasala i možemo samo slijegati ramenima i kloniti se nevolje.

Nove generacije kriminalnih umova se odgajaju a uzora za to ima napretek. Denisove i Ljubicine ubice samo su primjeri koji su uspjeli isplivati. Masa je takvih. Oni koji počinju sa krađom mobitela, preko napada nožem dok se ne domognu svoga prvog pištolja. Iznad svega, mi smo naoružana nacija. Čuvamo se za neke nove (virtuelne?) ratove, čuvamo kalašnjikove, bombe, pištolje. Za ne daj bože. Oružje daje moć, pa bio to i nož, nad onima koji su slabiji. Pokojni Denis imao je nesreću da je takav. Njegove ubice kažu da se ne osjećaju krivim. Možda su odgojeni tako, ili vidjeli od drugih, kako je to u redu. Ubij. To je normalno. Život je ionako jeftin. Opljačkaj. Znaš da će te pustiti jer dokaza, kao po pravilu, nema. A, ljudi se i dalje čude. I strahuju. Kako vam izgledaju oni koji se voze u prekrcatom gradskom prijevozu? Sretno? Zadovoljno? Spokojno? Možda se i oni samo čude. I to tome - kako to da niko nije kriv i da smo uopšte normalni ljudi?

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: