Piše: Asim Bešlija
Pobornici filozofije kako je 'sve super, sve za pet' vjerovatno će reći kako se pretjeruje i kad se bilo šta kaže o tome kako je u mnogim aspektima situacija u Sarajevu vrlo loša. Naime, nekim ljudima u glavi cvjetaju ruže pa od tog silnog grmlja ne mogu da vide šta se to dešava u stvarnom svijetu, na ulici. Tu ružičastu sliku, nažalost, u posljednje vrijeme ruši crvena boja krvi koja se ovih dana lije ulicama glavnog grada. Nekima je, dakle, normalno da kriminalne grupe teroriziraju ulice, usred dana upucaju 19-godišnjeg momka i da taj momak dan kasnije umre u bolnici. Nekima je normalno i to što se desilo od ubistva Denisa Mrnjavca u tramvaju pa do toga da je dijete u jednom sarajevskom naselju, dok se igralo ispred svoje kuće, pogođeno zalutalim metkom! Ako su ovo normalne stvari, onda o njima uistinu i ne treba razgovarati ali čini se da je problem metastazirao. Oni koji žive u Sarajevu mogu vam dosta pričati o tome.
Osim što se pištolji tek tako vade, puca u bilo koje vrijeme, više niste ni sigurni u kojoj kafani ili mondenom okupljalištu sarajevske elite može doći do pucnjave, i gdje, zapravo, možete postati nedužna žrtva. Za to vrijeme, baš nekako misteriozno, revolveraši ne ostaju u zatvoru, za njih nikad nema dovoljno dokaza, i oni su uz vas i mene, pošteni građani.
Tako da postoji jedna čitava klasa tih ljudi koji zahvaljujući krupnom kriminalu i nesebičnoj političkoj podršci predstavljaju ugledne članove društva, sa najboljim kućama, poslovnim prostorima i poslovima, automobilima, a njihova djeca u školi izazivaju ljubomoru i strahopoštovanje.
Danas je manje-više svima poznato ko su te glavne i ine kriminalne face ali do vlasti, policije i tužilaštva, dokazi nekako nikako da dođu. Svi nešto žmire na sve što se dešava. Sve je super, sve je za pet.
Evo, uzmite samo primjere obijanja kola po sarajevskim parkinzima i trotoarima. Policija će vam čak reći, bilo je dosta takvih primjera, da poznaje te sitnice kriminalce, skoro pa djecu, koji to rade ali da im ne može ništa. Takav je primjer sa parkingom preko puta sarajevske vijećnice gdje se kola obijaju na dnevnoj osnovi i policija dobro poznaje grupicu dječaka iz obližnje mahale koja to radi, ali jednostavno nema volje da se tome konačno stane u kraj. Zbog čega? Čija su to djeca da policija i tužilaštvo ne smiju ništa poduzeti?
Ovakve stvari postale su nam toliko svakodnevne, dio rutine, da se ne čini više potrebnim bilo šta kritikovati, ispravljati, buniti se jer se na kraju zna da od cijele priče neće biti ništa i da sistem neće regirati kako treba.
Zato ideja da se posjetiocima Sarajeva koji dolaze iz cijelog svijeta treba reći šta ih čeka ovdje, i nije loša. Teško da će neko biti kažnjen ako im neko obije kola, ili ako u nekoj pucnjavi vladara sarajevskih ulica budu ranjeni, ili čak izgube svoj život. Nasilje je ovdje dio našeg svakodnevnog života. Živjeti u strahu kao neki životni stil. Nikad ne znaš odakle vreba jer sve je okolo kao neka tempirana bomba, sve je pod tenzijom, pritiskom. Evo, prije neki dan u ulazu zgrade u kojoj živi autor ovih reda, lopovi su ukrali ogroman metalni poklopac sa otvora za vodovod. A, otvor se nalazi odmah ispred tastera za svjetlo. Tako da su prvi sretnici koji su naišli da upale svjetlo, mogli postati nesretne žrtve, jednostavnim upadanjem u otvorenu rupu. Danas na toj rupi stoje vrata od nečijeg regala pritisnuta sa dva kamena. I ko će odgovorati za ovo? Odgovor je – niko!
Navijači ismijavaju Riceovu djevojku zbog izgleda, slomljena je obrisala sve fotografije
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
