Piše: Asim Bešlija
Zapravo niz je interesantnih priča o tome ko sve naseljava pravi bastion koji sačinjavaju zvanične institucije naše zemlje i kakva je ta službenička armija koja bi nas svojim neumornim radom formalno trebala uvesti u Evropsku uniju. Po pitanju kvantiteta, tu smo zasigurno nenadmašni u hiperprodukciji funkcija koje su uglavnom same sebi svrha, ali u suštinskom dijelu, vjerovatno smo nenadmašni i u nekompetentnosti koja isplivava na svakom koraku. Zbog toga nam i budućnost izgleda kao nešto daleko, vrlo daleko, i rastegljivo.
Problem leži ne samo u organizaciji države nego i u činjenici da je kompletan sistem zasnovan na nepoštivanju pravila igre, izbjegavanju kriterija, nipodaštavanju znanja, stranačkoj pripadnosti i produkciji osrednjosti. Zato je i kalibar kadrova i u samom državnom vrhu rezultat neke nesretne igre sa životima ljudi u ovoj zemlji.
Možda najbolji primjer za to jeste državni premijer Nikola Špirić, čovjek koji nosi doktorsku titulu i koji je na početku svoga mandata bio ponesen optimizom i patriotizmom, da bi se, kako je vrijeme odmicalo, iz premijera pretvorio u nekog lokalnog apartčika koji trguje jeftinim etno nacionalizmom i svrstava se na jednu 'stranu'.
Dakle, ako uzmemo da se ljudi vode njegovim primjerom, onda ne možemo ni imati profesionalnu državnu administraciju koja bi bila nalik nekoj od onih u zemljama eurozone za kojima toliko čeznemo.
No, sve pojedinačne priče o 'slučajevima' u domaćim institucijama vlasti i službenicima koji predvode euro integracije imaju svoje tužne strane koje svjedoče o svakoj vrsti dna koja se ovdje svakodnevno dotiče. Jedna od njih dolazi iz samog vrha, iz oblasti ljudskih prava koja je prepuštena ljudima koji, prema nekim svjedočenjima, o tome ne znaju ama baš ništa.
Službenici nema ko da piše
Kako ljudska prava poput, na primjer, poljoprivrede predstavljaju jednu od ključnih oblasti u kojima se zahtijeva standardizacija i usvajanje direktiva EU kako bi se uopšte moglo govoriti o integracijama u uniju, tako i ova mala banalna priča svjedoči koliko su ozbiljne stvari kod nas shvaćene karikaturalno.
Naime, jedna srednjovječna gospođa u državnom ministarstvu dobila je ovlasti za brigu o ljudskim pravima, saradnji sa nevladinim sektorom i razvoju strategije promoviranja i zaštite ljudskih prava manjina u našoj zemlji. Radi se o osobi koja niti poznaje zakonodavstvo, niti je za taj posao istinski motivirana niti ima sluha za ulogu koju nevladine origanizacije igraju u svim normalno ustrojenim državama. Stoga, zbog svog hendikepa, nanosi više štete nego koristi svim procesima u kojima bi se Bosna i Herceovina trebala što brže afirmirati.
Radi se o oblasti koja ne trpi službeničko ponašanje i formalnosti koje su primjenjive, recimo, na bankovnim šalterima iako se u našim institucijama sve obaveze shvataju doslovno tako. Čast izuzecima. E, ta gospođa koja je zauzela takav stav administrativnog objekta za klimanje glavom i bespotrebno trošenje budžetskog novca, jedne se prilike, gotovo anegdotalno, izjadala jednoj aktivistici u domaćoj nevladinoj organizaciji o svojoj dosadi prilikom brojnih međunarodnih sastanaka na kojima po vokaciji svoga posla mora prisustvovati. Ta njena dosada potječe iz jedne proste činjenice – gospođa ne govori niti jedan strani jezik, a pogotovo ne engleski, kao jedan od jezika međunarodne diplomatije. Tako je prema vlastitom priznanju jedne prilike otputovala u Ženevu na neku međunarodnu konferenciju o ljudskim pravima gdje je svoje učešće svela na pristojno smijuljenje jer pored sebe nije imala prevodioca, a o bilo kakvom izlaganju situacije o bilo kojem aspektu stanja ljudskih prava kod nas, naravno, nije bilo ni govora. Dakle, između nje kao utjelovljenja Bosne i Hercegovine tamo negdje, i Evrope prema kojoj hitamo verbalnim korakom, ispružio se jedan golemi zid. Zid nijeme komunikacije i šaranja očiju po plafonu.
Zidanje zidova i buldožer revolucija
E, pomislite sada koliki je ovaj zid kada se nareda jedna velika zgrada spratova poput one nove na sarajevskom Marijin dvoru, i kada u nju strpate na desetine ovakvih primjera koji traće naše vrijeme, novac i živote. Vjerovatno ne možemo ni nazrijeti kako izgleda ta mreža svega i svačega koja se isplela u našoj državnoj administraciji koja je žedna reforme kako bismo stekli osjećaj da barem neko brine o nama a ne samo kako smo mi, ti jadni i mali građani, dužni hraniti nezasitu državu i njene dobro ugojene službenike.
Apsurda je pun sistem koji su opet, omogućili čelni ljudi kojima se kriterijske postavke temelje na tako sofisticiranim osnovama koje su važile u 19.stoljeću, za većinu svijeta pretpolitičkom vremenu, a koje naciju i nacionalizam tretiraju kao malo vode na dlanu.
Sam autor ovih redova jedne je prilike mogao svjedočiti kako je savjetnica za vanjsku politiku jednog od bivših premijera Bosne i Hercegovine, u sred bijela dana, dakle, radnog dana sa interneta skidala kojekakve video klipove kako bi se zabavljala. Vjerovatno se odmarala od napornog savjetovanja i studirala načine jednostavnog opuštanja.
Iako svi navedeni primjeri mogu biti i previše karikaturalni, oni jesu svjedoci tome šta se sve krije iza 'ledenog brijega' i kakve su se naslage nataložile tokom godina tavorenja jedne lijene države.
Bosna i Hercegovina je država koja očajnički treba reformu javne uprave, profesionalce, kozmopolite i ljude koji gledaju u budućnost koja doseže van dometa vlastitog punjenja džepova i guljenja države na svakom koraku. Bosna i Hercegovina je zemlja koja treba administraciju koja će pomoći svojim stanovnicima i učiniti ih sretnijima, riješiti njhove muke. Bosna i Hercegovina je i zemlja u kojoj ljudi konačno trebaju reći šta stvarno misle i odabrati one koji će ih odvesti u društvo zemalja u kojima se građani ne tretiraju kao stada ovaca. Možda već na prvim narednim izborima.
