{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Klin se klinom ne izbija!

S
7.3.2009. u 12:00
0
32
Klin se klinom ne izbija!
0
Klin se klinom ne izbija!
U drugom dijelu teksta o medijskim slobodama, odgovornosti javne riječi i faktografiji, direktorica Centra za kulturu dijaloga iz Sarajeva prof. Sanja Vlaisavljević, osvrće se na jedan očiti nedostatak tzv. istraživačkog novinarstva u Bosni i Hercegovini a to su činjenice. Uz ovo, profesorica Vlaisavljević skreće pažnju da se trend javnog omalovažavanja i nipodaštavanja mora zaustaviti ukoliko mediji iole žele mijenjati stvari i biti pokretač promjena, ponajprije u javnoj komunikaciji.
Piše: prof. Sanja Vlaisavljević

Treba razumjeti da ima «nepismenih, bijesnih i zatucanih građana i političara u BiH», što novinari nerijetko ističu, ali kako ih domestificirati, opismeniti, trgnuti iz «dogmatskog drijemeža»? Kako ih pretvoriti u građane vrijedne poštovanja? Da li tako što u javnosti treba neukom reći da je glup ili stoka neuka, onome koji je dogmatski fasciniran da je zatucani i iz nekog prošlog vijeka, da je osumnjičeni i prije izricanja sudske presude pedofil ili ratni zločinac, da je neistomišljenik hulja kojoj treba spočitati javno svu privatnost i pomiješati je sa njegovim/njenim javnim djelovanjem, da je drugačije mišljenje dovoljno da se pretvori u revolucionarni ustanak protiv takve osobe, da svatko tko javno ne izrekne osudu ili pak presudu nije ništa drugo nego korumpirani nacionalistički plaćenik kojemu se vrata slobodnih medija u pravilu onda i zatvaraju…

Da li je, dakle ispravno govoriti istinu i u čemu je problem sa slobodom govora posebno u medijima?

Da, istinu uvijek treba govoriti, pa o tome roditelji uče svoju djecu od kako ih počnu odgajati. O tome djeca uče i u vjeronauci i etici.

Da li slobodno treba istraživati sve probleme u BiH, ukazivati na njih novinarski precizno, vrijednosno neutralno, sučeljavati suprotstavljene strane?

Da, svakako, pa nije li to uvjet slobodnog novinarstva i jedno od temeljnih demokratskih načela.

U čemu je onda problem?

Drskost i neuljudnost su problem

Problem očigledno leži ne u hrabrosti već drskosti i neuljudnosti koja je sve prisutnija na javnoj sceni u BiH, a posebno u medijima.. Da, nažalost da, treba sve dok netko nije osuđen govoriti osumnjičeni. Da, makar da je riječ i o Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Naseru Oriću, o ma kome da je riječ. Na to javno upozorava u ime sudija BiH i gospodin Izo Tankić, predsjednik Udruženja sudija BiH koji kaže u dopisu FTV-u: «Javni medij ima obavezu da o kontroverznim pitanjima organizuje dijalog u kome će se problemi rasvijetliti iz svih uglova i čuti sva relevantna mišljenja. Kultura dijaloga na javnom mediju je od ključne važnosti za razvijanje opšte kulture i za povjerenje u javni medij… Grubo vrijeđanje i kleveta sudaca od strane novinara i urednika tvrdnjama da su nesposobni i korumpirani šalje građanima poruku da se u ovoj zemlji svako može bez ikakve odgovornosti javno vrijeđati. Duboko smo uvjereni da se na taj način ne štite ciljevi koje treba u demokratskom društvu ispunjavati javni medij i slobodno novinarstvo.»

Ili u obraćanju Regulatornoj agenciji za komunikacije od 18.2.2009. godine: «Duže vrijeme smo suočeni sa neprimjerenim komentarisanjem sudskih odluka i kompetentnosti sudija. Smatramo da se to čini grubim kršenjem kodeksa i zloupotrebom prava na iznošenje vrednosnih stavova…Sloboda medija ne bi smjela podrivati nezavisnost pravosuđa, niti bi nezavisno pravosuđe smjelo sputavati ili ograničavati slobodu medija. I sloboda medija i nezavisnost, razumije se, ne podrazumijevaju neodgovornost.»

Da li je i ovaj dopis svrstavanje? Da li su se i suci svrstali? Čudi činjenica da ova dva dopisa koja su kružila e-mail adresama nisu dospjela i do građanskih, istini okrenutim medijima naprosto zbog valjane informiranosti javnosti, jer sve što novinari rade, rade zbog građana i za njihovo dobro. Ako pretpostavimo da su i suci građani, posebno oni koji su javno diskreditirani i kojima se pravi javni medijski linč zbog, recimo, naziva njihovog sela iz kojeg potječu, a koji se direktno dovodi u vezu sa sudijskim angažmanom, kao što je slučaj sa sucem Brankom Perićem, onda i suci treba da imaju osiguran javni prostor, a posebno njihova reagiranja treba da imaju taj prostor.

Ako hutbe reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića mogu zauzimati dvostruki prostor u novinama ne samo kao transkript hutbe već i gotovo obavezni komentar o hutbi, nije li Udruženje sudaca trebalo dobiti medijski prostor, posebno imajući u vidu činjenicu da govori o slobodi medija u svojim obraćanjima!

I konačno da li uljudnost podrazumijeva zataškavanje i svrstavanje? Da li poziv na civilizirano uspostavljanje dijaloga umanjuje jačinu slučaja koji se istražuje? Možda da je više istraživanja u medijima koji počivaju na traganju za svim izvorima podataka, više sučeljavanja strana koje zastupaju različita mišljenja, više osluškivanja bila cijele BiH, možda bi bilo manje spektakla i senzacija, možda bi građani ipak postali pismeniji pa objašnjenja njima namijenjena ne bi trebala počinjati sa al' šta zna stoka, možda bi baš tada novinari bili uzor javne riječi!

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: