Klanjana dženaza Muhamedu Homorašu: Tuga i nevjerica u Ulici Braće Homoraša u Goraždu

"Teško je bilo šta reći u ovom trenutku. Ovo je tregadija za Goražde i državu u kojoj živimo. Borci to sigurno nisu zaslužili, jer ljudima poput našeg rahmetli Muhameda ova zemlja nije omogućila ni posao dostojan čovjeka. Nek se stide oni koji trebaju. Dragi prijatelju, komšija neka ti dragi Bog podari lijepi dženet, a porodici sabur. Vidimo se na nekom drugom ljepšem mjestu", poručuje ovaj mladić.

Tragedija koja je zadesila porodicu Homoraš, Goražde je bukvalno ostavila u šoku. Javnost je uzburkana i informacijama da je Muhamed uporno tražio posao, no da ga nije mogao dobiti, jer je uvijek bilo "prečih".

Muhamed Homoraš je 1992. godine izgubio brata Adema. Dobitnik je najvećeg ratnog priznanja, značke "Zlatni ljiljan". Iza Adema je ostalo troje djece, Nermin je poginuo iste godine kad i njegov otac Adem. Imao je 13 godina a poginuo je u dvorištu kuće 22. oktobra od eksplozije granate. Poginula su i Muhamedova braća Adil i Abdulah, iza Adila su također ostala maloljetna djeca, dok je Abdulah bio neoženjen.

Ulica Braće Homoraša

Za zasluge u odbrani domovine i Goražda, grad se odužio dajući ime ulici u kojoj su živjeli, Ulica Braće Homoraša. Toliko je zauzvrat Homorašima dala država i grad heroj za kojeg nisu žalili živote.

Brat Ekrem Homoraš preminuo je prije 40 dana od karcinoma. Saznajemo da niti jedno od djece Homoraša koji su ostali iza svojih očeva nije zaposleno u nekim državnim ili drugim institucijama. S druge strane jedini koji su zaposlili Homoraše, bili su Bekto Precisa gdje rade djeca Adema Homoraša, Ekremova kćerka Amela i supruga nesretnog Muhameda Homoraša dok je u firmi Okac zaposlen sin Adila Homoraša.

"Sram da vas bude političari. Neka se stide svi koji su ovom doprinijeli", poruke su upućene na društvenim mrežama nakon tragičnog samoubistva Muhameda Homoraša.

U kući porodice Homoraš u naselju Budići šok, tuga i nevjerica. Muhamedova bratična Elvedina Homoraš nastoji koliko toliko biti podrška nesretnoj porodici. Ogorčena je zbog svega što se desilo, zbog nebrige i nemara kivna zbog amidžine smrti.

"On je tražio posao odavno, bilo je sve biće nekad. Dok je amidža rahmetli Ekrem bio bolestan oko njega se brinuo, a poslije njegove smrti se povukao u sebe. Mi nismo mogli pretpostaviti da će on uraditi nešto ovako. Znao je dnevno po tri, četri puta ići tražiti posao, molio je da radi bilo šta, ali da je opet dostojan posao. Jedan ministar mu je obećao mjesto kurira-vozača, znam da je podnio molbu 25. 12. 2015. Dobio je odbijenicu da nema svojeručnog potpisa. Zar je moguće to da neko ko traži posao ne potpiše taj papir? Otišao je u Sarajevo na dva dana da neki posao proba pronaći, i vratio se na poziv iz Općine, gdje su mu dali rokovnik i olovku. To je bilo tog kobnog dana, u taj rokovnik je zapisao zadnje riječi", ispričala je Elvedina.

Elvedina je za Klix.ba kazala da je nesretnog dana, nakon što su mu rekli u Kantonu da mu je uplaćena jednokratna novčana pomoć od 250 KM, nazvao najstarijeg sina Abdulaha koji studira u Sarajevu kako bi mu to rekao.

"Abdulah mi je ispričao da mu je na telefon rekao 'Sine uplatili su jednokratnu pomoć' a da mu je on odgovorio 'Dobro babo, doći ću ja danas pa ćemo pričati'. Samo mu je na to rekao 'Slušaj mamu sine'. To je Abdulahu bilo čudno i samo je razmišljao o tome, to mu je ostalo u glavi stalno. Dok je putovao prema gradu otac mu se ubio. Moj brat je otišao po njega na stanicu a uvijek su to bili mama ili babo. Teško je, jako je teško. Abdulah samo šuti. Tragedija je velika. Bože podari nam sabur svima", kaže Elvedina.