{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Keith Doubt: Bosna je svijet u malom

S
9.11.2008. u 14:37
0
27
Keith Doubt: Bosna je svijet u malom
0
Keith Doubt: Bosna je svijet u malom
Šef Odsjeka sociologije sa Univerziteta Wittenberg u Springfieldu, Ohio, čvrsto vjeruje u bosansku paradigmu života i tvrdi da je ona više nego živa. I dok se tokom i nakon rata posvetio humanitarnom radu te organiziranjem konferencija o dešavanjima u našoj zemlji, posljednjih nekoliko godina stoji iza projekta naučnog online žurnala 'Spirit of Bosnia'. To je njegov nesebičan doprinos interdisciplinarnom naučnom istraživanju bosanske ideje.
Razgovarao: Asim Bešlija

Profesore Doubt, kao uvod, možete li nam reći šta je godinama prije privuklo vašu pažnju ka bosanskoj krizi i kako ste se uključili u cijelu priču?

1992.godine sam živio u Kirksvillu, Missouri, tri sata vožnje od Kansas Citya i četiri sata vožnje od St.Louisa, a predavao sam sociologiju na visokom i vrlo sleektivnom javnom liberalnom koledžu za umjetnost, na Truman State University. Moj grad je bio izoliran. Primao je The New York Times sa dva dana zakašnjenja ali svako jutro ja sam bio u biblioteci da bih čitao izvještaje iz Bosne. Pisanje Rogera Cohena je bilo posebno dokučivo i jasno. Nisam mogao razumjeti zašto se dešavalo nasilje ili zašto je dozvoljeno da se desi. Kupio sam kratkotalasni radio kako bih mogao slušati vijesti iz Istočne Evrope. Na mojim predavanjima, koristio bih ove događaje da objasnim i ponekad izazivam sociološke koncepte.

Moja uključenost u Bosnu je tako bila prvo sociološka, kao naučnog predavača.

Sadistički i neskrupulozni ratni zločini pojavljivali su se u Bosni sa ciljem kreiranja jedne zemlje aparthejda u Jugoistočnoj Evropi, i nisam mogao proniknuti zašto. Nisam mogao shvatiti povlađujuću ulogu međunarodne zajednice prema počiniocima nasilja i nemoralnu neutralnost Ujedinjenih nacija. To je bilo izluđujuće, i sve više i više sam se identificirao sa Bosancima, odnosno s time kako su se morali osjećati izdanima od strane svijeta. Ne idetificirati se sa Bosancima značilo je padanje na drugu stranu i dosluh sa negativnim snagama. Duboko sam se divio tome kako je mnogo Bosanaca u svakodnevnom životu pokazivalo moralne principe za koje je svijet sam za sebe tvrdio da želi. Kao sociolog, počeo sam organizirati sesije o tekućem ratu u Bosni na konferencijama u Kanadi i Sjedinjenim Državama.

Kada ste se sreli licem u lice sa posljedicama rata, vidjeli izbjeglice u Americi, jeste li imali ikakvu ideju o tome šta se, zapravo, dešava u toj dalekoj zemlji?

Moj prvi prijatelj iz Bosne, izbjeglica, bio je je jedan stariji čovjek po imenu Hajro. On je živio u Prijedoru i pobjegao je sa svojom ženom. Igrao je bridž kao i ja. Jednom sedmično išli smo u Centar za stare i bili smo partneri u bridžu. Poslije, kada sam ja živio u Sarajevu, Hajro je želio da bridž igram i tamo, ali nikada nisam pronašao klub za bridž. Također, postao sam prijatelj sa Eldinom, fizičarem. On je elokventno govorio na mom univerzitetu, i kad god posjetim Sarajevo, sretnem njegovu majku i oca koji su mi vrlo dragi. Upoznavanje ovih ljudi dalo mi je uvida u bol i okrutnost rata na individualce i porodice, kao i na zajednice.

Tokom rata, ono što me je zadržalo dobro informiranim oko događanja, s obzirom na moju izolaciju, bile su liste vijesti Bosnet i Justice Watch. Diskusije su bile izuzetno od pomoći za razumijevanje, i ja sam postavio nekoliko komentara, iako sam se osjetio nekvalificiranim. Nisam bio Slavista ili specijalista za Istočnu Evropu i imao sam malo znanja.

Osim krize i rata kroz koje je Bosna i Hercegovina morala proći, šta je zadržalo vaš interes za ovu malu Balkansku zemlju, šta ste još vidjeli tamo?

Prvi put sam posjetio Bosnu u ljeto 1996.godine, prisustvujući konferenciji u Konjicu. Upoznao sam i sprijateljio se sa nekoliko ljudi, i Bosanaca i prijatelja Bosne. Ovo iskustvo se ponovilo kada sam prisustvovao konferenciji o bosanskoj paradigmi u Sarajevu u jesen 1996.godine. Ova konferencija je također bila jedna vrsta oblikovanja za mene. Ona me je povezala sa posvećenom zajednicom i informiranom publikom za koju ću kasnije pisati i angažovati se kroz naučno istraživanje.

Moj interes za Bosnu je prvo bio sociološki. Da li je sociologija mogla objasniti iskustva ljudi u Bosni i pogrešno usmjeren odgovor svijeta na ova iskustva? Na neki način, sociologija nije mogla, što otkriva limite sociologije. Kasnije, razvio sam interes za historiju i književnost u Bosni, za stećke i postratnu kinematografiju. Sada razvijam interes za antropologiju u Bosni, proučavajući radove Williama Lockwooda i Tone Bringe. Bosna je tema koja zahtijeva interdisciplinarni pristup; pristupiti Bosni kroz samo jednu disciplinarnu perspektivu je redukcionistički.

Prije nekoliko godina vi ste započeli jedan interesantan projekat, online žurnal nazvan 'Duh Bosne' kao oruđe za plasiranje naučnih istraživanja i pisanja koja se tiču Bosne i Hercegovine. Prije svega, da li ovo ime ' Duh Bosne' ima neki dublji odraz?

Bilo je teško naći pravo ime za žurnal. Razgovarao sam sa ljudima u Sarajevu. Jedna opcija je bila 'Oporavak Bosne'. Na bosanskom, međutim, to ime je zvučalo čudno, sugerirajući da je Bosna sama bolesna, pacijent. Naslov 'Duh Bosne' je predložen; ovaj naslov se ima zahvaliti poznatom eseju Muhameda Filipovića o bosanskoj književnosti kao različitom kanonu, posebno o pisanju Maka Dizdara. 'Duh Bosne' pokušava da bude nešto kao online 'New Yorker' za i o Bosni, objavljujući mješavinu modernog i klasičnog pisanja, kratkih priča, pjesama, eseja i političkih komentara. Politička misija je da prikaže nepodobne činjenice i da dokumentira spletkaroške događaje kojima se bore nacionalističke partijske linije, i socijalne predrasude protiv Bosne, bilo izvana ili iznutra.

Drugi cilj je da bude svjedok ne toga šta je Bosna bila nego šta je Bosna sada, iako današnje političke strukture ne odražavaju ono šta to ona jeste. Tragedija Bosne nakon rata jeste da ona ima trans-etničku historiju i kulturu, ali danas postoji svega nekoliko funkcionalnih trans-etničkih institucija za podršku, poštovanje i održanje njenih tradicija i kulture. Međunarodni agenti koji rade u Bosni bez oglašavanja pretpostavljaju plitak, instrumentalan i formulaški odnos prema Bosni, što teškim čini za nju kao društvo da ponovo uspostavi trans-etničke institucije koje treba. Rezultat je da su bosanske trans-etničke tradicije, kulture i historije pod rizikom.

Imate jasnu ideju o tome da se bogato bosansko nasljeđe treba sačuvati , ali iako naučnici rade najviše što mogu, čini se to nemogućim u tekućoj političkoj situaciji u zemlji. Nasljeđe je postalo pitanje parcijalnog nacionalnog pripadanja a ne državnosti Bosne. Je li teško vjerovati u bosansku ideju danas?

Sa datim političkim realnostima, može biti teško vjerovati u Bosnu danas; međutim, imajući moralne istine, teže je i bolnije ne vjerovati u Bosnu. Ne vjerovati u Bosnu znači predavanje beživotnom cinizmu i parijaškom dubokom fatalizmu.

Za neke, može zvučati čudno da je projekat koji promovira bosanske vrijednosti, dobio podršku od Univerziteta Wittenberg i Episkopske eparhije Južnog Ohaja. Zašto su odlučili to uraditi?

'Duh Bosne' aplicira za neprofitan status u Sjedinjenim Državama tako da može do donacija za žurnal doći putem Googlea. Ove donacije bi platile prevodioce i rad i istraživanje komisije. U prošlosti su institucije i grupe osigurale početni novac za žurnal zbog poštovanja prema njegovoj misiji, koja glasi:

'Duh Bosne/Spirit of Bosnia' promovira naučna istraživanja i pisanje o historiji, politici i književnosti Bosne i Hercegovine da proslavi i zaštiti dugotrajnne tradicije društvenog i civilnog reda koje su kreirale bosansko nasljeđe'. Wittenberg univerzitet u Sprignfieldu, Ohio, gdje ja vodim Odsjek sociologije, osigurao je značajnu podršku kroz različite grantove za putovanje i istraživanje.'

Kakvo je vaše znanje o tome što se trenutno dešava u BiH i šta mislite, koliko je ozbiljna situacija?

Iako postoji nekoliko dobrih online medija za regiju, kao na primjer, Balkan Insight i Institute for War and Peace Reporting, važno je posjetiti Bosnu i razgovarati sa kolegama i prijateljima lično da bi se razumjelo šta se dešava u Bosni danas. Prema mome mišljenju, ozbiljan problem danas je način na koji je retorika premijera Republike Srpske Milorada Dodika 'ozbiljno neozbiljna'. Dejtonski mirovni sporazum omogućava i osnažuje političare poput Dodika da se ponašaju neodgovorno, protiv interesa Bosne kao države. Dodikov politički diskurs je ciničan. Uzmite u obzir nešto što je Jean-Paul Sartre pisao a što je značajno utjecalo na esej Danila Kiša 'O nacionalizmu':

'Oni znaju da su njihove primjedbe beznačajne, otvorene izazovu. Ali oni zabavljaju sami sebe, dok je njihov protivnik obavezan da koristi riječi odgovorno jer on vjeruje u riječi...Oni vole da se igraju čak i sa diskursom , navodeći smiješne razloge, diskreditirajući ozbiljnost njihovih sagovornika. Oni uživaju djelujući u lošoj vjeri, jer ne traže da ubijede zdravim argumentom nego da intimiziraju i uznemire. Ako ih pritisnete preblizu, oni će naglo postati mirni, gordo naznačujući nekom frazom da je vrijeme argumenta prošlost'.

Sartrov opis podesno opisuje Dodikove političke performanse kao premijera Republike Srpske, a međunarodna zajednica igra naivnu ulogu protivnika koji je obavezan da koristi riječi odgovorno i ozbiljno, jer vjeruje u riječi. Međunarodna zajednica i posvećeni Bosanci trebaju naći bolji način da se suprotstave negativnoj Dodikovoj politici.

U kojem obimu vjerujete da tzv. Bosanska paradigma može pomoći ponovnoj izgradnji države i njenom preživljavanju, i da li biste radije bili optimista ili pesimista u pogledu budućnosti zemlje?

Bosanska paradigma je ključ prema kojem se treba rekonstruirati i ponovo uspostaviti Bosna. Utilitarizam i pragmatizam, s druge strane, potiskuju ovaj truizam. Postoji razlog za optimizam. Bosanci, posebno oni mladi, nakon života u inozemstvu odlučuju da se vrate u Bosnu, posebno Sarajevo. Za njih, Sarajevo je više poželjno mjesto za život od Beča ili Čikaga. Ova povratna migracija pokazuje da je bosanska paradigma ne samo živa nego i moćan magnet koji pokreće i inspirira ljude. Bosanska paradigma, koja može biti pronađena na još nekim mjestima na Balkanu i čak u Sjedinjenim Državama, rezonuje sa svijetom-životom i socijalnim etosom starih Grka. Mak Dizdar, na primjer, je duboko i temeljito pod utjecajem pjesnika Homera. Pogledajte Dizdarove pjesme 'Kirka', 'Penelopa', Polifema' i 'Kalipsa' u Modroj rijeci. Ove pjesme su gorka posveta Homerovom radu, i vjerovatno više govore i više su intimne od rada bilo kojeg drugog modernog pjesnika. Poenta je u tome da bosanska paradigma nije nešto parohalno; to je svjetsko. Svijet (kada vidi) može vidjeti sebe u Bosni, odnosno, svijet može vidjeti šta želi biti kao istinska refleksija humanosti i svojih temeljnih vrijednosti.

Naučni žurnal 'Duh Bosne' možete čitati na www.spiritofbosnia.org.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: