{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Kamerman Almir Alić već mjesecima putuje sa izbjeglicama i bilježi njihove priče

22.10.2015. u 21:34
222
49
Kamerman Almir Alić već mjesecima putuje sa izbjeglicama i bilježi njihove priče
222
Almir Alić je freelance kamerman agencije Associated Press (AP) koja od početka izbjegličke krize na Balkanu izvještava sa terena. Sa izbjeglicama je od 22. augusta do danas, a kada će kući još ne zna. Sve ono što čeka izbjeglice, kaže da čeka i ekipe novinara, fotografa i kamermana koji se nalaze na terenu u Srbiji, Hrvatskoj, Mađarskoj i Sloveniji.
Alić baš kao i drugi novinari, fotografi i kamermani svjetskih novinskih agencija, ali i regionalnih medija, više od dva mjeseca putuje i izvještava o situaciji u državama kroz koje prolaze stotine hiljada izbjeglica. U razgovoru za Klix.ba, on je izjavio da se nagledao svega, ali da mu najteže pada način na koji se ophode vladajuće strukture prema izbjeglicama.

"Najteže mi pada način na koji se odnose prema izbjeglicama, bez obzira koja je država u pitanju i zbog čegas e to dešava. Sve rade, ali niko nije odabrao najjednostavniji način, a to je da ih puste gdje su i krenuli. Iz države u državu ih zadržavaju zbog nekih razloga, popisivanja, izmišljaju dosta izgovora, a to pravi haos. Njih je previše i oni ne mogu i ne žele biti na jednom mjestu", govori Alić na početku razgovora za naš portal.

Sjećanje na rat u BiH i izbjeglištvo olakšava rad



Kada je prvi put došao izvještavati o izbjegličkoj krizi bilo mu je teško. Sjećanje na svoju porodicu i ono što se prošlo u ratu vraća slike, ali donekle i olakšava situaciju da se posao uradi objektivno i profesionalno.

"Gdje god dođete, prvih dana bude vam loše i sjetite se svoje porodice i ono kroz šta ste vi prolazili u ratu. Kasnije, to se pretvori u svakodnevnicu i ne znam kako opisati, ali niste toliko osjećajni jer morate raditi. Kasnije gledate samo dobru sliku, dobar kadar, a kada dođete kući, onda vaša porodica ispašta. Emocije ne nestaju, ali jednostavno ne smijete dozvoliti da vas savladaju", dodaje Alić.

Kada se kamere ugase, stvaraju se prijateljstva



Kada se kamere ugase, oni koji svakodnevno izvještavaju sa terena, ne idu kući. Ostaju sa izbjeglicama gdje razgovaraju, upoznaju se, druže i pomažu jedni drugima.

"U Mađarsku kada smo došli nije bilo nikakvih humanitaraca, već smo bili mi i druge kolege. U Đevđeliji ste ljude gledali na plus 40 stepeni u poljani gdje nema vode, a niko im nije htio kupiti vodu. Oni imaju pare, ali niko to nije htio uraditi. Mi smo u Makedoniji i Mađarskoj s njima prošli više stotina kilometara, kada ne radimo, išli smo kupovati im vodu i krekere. To je nešto što vas ne može zaobići, bili novinar ili rudar", priča Alić te dodaje da je veliko zadovoljstvo kada mogu pomoći izbjeglicama.

Naš sagovornik je još dodao da je protekle noći oko 23 sata do njega dotrčala curica koja je imala 16 godina te molila da je ugrije nekako, a potom su u pomoć došli i humanitarci koji su je obukli.

"Nakon što su je oni obukli i ugrijali, mi smo se odvezli 30-ak kilometara dalje od tog mjesta do najbliže benzinske gdje smo joj kupili toplu čokoladu, sendviče i vratili se da joj to damo. Jednostavno, morate pomoći...", dodaje Alić.

Novinari su često na terenima svjedočili ne tako prijatnim situacijama, od fizičkog zlostavljanja izbjeglica od policije upotrebom vodenih topova, suzavaca, korištenjem pendreka, do zadržavanja na otvorenom na niskim temperaturama.

"Shvatite kasnije da sve ovo što rade vlade i stariji imigranti, koji se znaju potuči iz nekih njihovih razloga je bezveze kada vidite djecu koja se smiju i mašu vam. To su normalni ljudi, imate neki osjećaj da su 'čudni', ali oni uopće nisu drugačiji od drugih. Djeca su neiskvarena, smiješe se, igraju, šalju vam poljupce, a do vas je hoćete li uzvratiti. Ako uzvratite još uvijek znate da ste normalni, a ako ne, postajete luđak", govori Alić.

Daleko od porodica izbjeglice i novinare čekaju loši uslovi



Sve to i njega, ali i druge novinare, vrati na trenutak u sjećanje na njihove porodice koje su stotine kilometara dalje od njih. Ipak, stotinama kilometara dalje od kuće i oni i izbjeglice proživljavaju isto.

"Novinare čeka isto što i izbjeglice. Snijeg i sve gori i gori uslovi. Ovo neće prestati, niti neko ima osjećaj da bi to nekad moglo prestati. Oni samo dolaze, nisu navikli na hladnoće i snjegove, a ovdje je snijeg nešto najjače što može biti. Bojimo se i teško je, što su gori uslovi, to je teže raditi, a teže je i njima. Nama odmah na um padnu dobre slike izbjeglica u snijegu, ali i mi ćemo kroz to morati proći i moramo tako izvještavati", dodaje naš sagovornik.

Na kraju razgovora, Alić je kazao kako se njegovim odlaskom van kuće sve promijenilo.

"U mom slučaju je jednostavno, ja njih poželim, ali sve se u mojoj porodici promijenilo mojim odlaskom. Sve naopako, moraju se naučiti bez mene. Dijete kada vidi zvijezdu padalicu poželi da se vratim. Ovo nije lijepo, ali moramo raditi", zaključio je Alić u razgovoru za Klix.ba

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: