On je, praveći usporedbu prvih izbora u BiH i onih koji se dešavaju u 21. stoljeću, naglasio da su šarenilo političkih stranaka, raznolikost programa, operiranje velikim obećanjima koja poslije izbora uglavnom nisu više nikoga obavezivala, te nacionalno-konfesionalna opredijeljenost birača, obilježja prvih parlamentarnih izbora održanih u maju 1910. godine za Bosanski sabor.
Ovi prvi izbori organizirani su po izuzetno kompliciranom izbornom zakonu, budući da su austrougarske vlasti, koje su ih organizirale, željele dobiti Sabor koji će biti "što je moguće vjerniji odraz nacionalnih, konfesionalnih i političkih prilika u BiH".
Zbog toga su svi građani koji su imali pravo glasa podijeljeni u tri izborne kurije po nacionalno-konfesionalnim grupama, da bi svaka grupa dobila broj zastupnika shodno svojoj proporcionalnoj zastupljenosti u strukturi stanovništva.
Unutar konfesionalnog (nacionalnog) izbornog tijela formirane su kurije po socijalnoj osnovi (veleposjednici, inteligencija, grad, selo). Izborne kurije su birale ukupno 72 člana Sabora (31 su bili pravoslavni, 24 muslimani, 16 katolici i jedan jevrej).
Uz ove izborne članove, postojalo je i 20 tzv. virilnih članova, koji su po funkciji ulazili u Sabor (reisu-l-ulema, katolički nadbiskup, pravoslavni mitropolit, jevrejski nadrabin, ali i predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik advokatske komore, gradonačelnik Sarajeva itd.). Općenito, pokušalo se kroz izborni sistem dobiti Sabor koji će biti odraz nacionalne i konfesionalne strukture tadašnjeg bh. društva.
Pokazalo se da su mnogi bili nezadovoljni takvim izbornim zakonom. Iako je na izbore izašlo mnoštvo političkih stranaka i grupa, pokazala se sklonost tadašnjeg bh. izbornog tijela ka homogenizaciji oko malog broja stranaka kojima su poklonili svoj glas.
Bio je to odraz nedovoljne demokratske tradicije izbora i političke nezrelosti bh. društva. Izborni gubitnici su se, kao i svugdje, žalili na poraz tražeći uvijek krivicu u drugima, a ne u svom političkom djelovanju. Pljuštale su razne optužbe, od kojih su najteže bile one da su u Sabor izabrani "analfabeti", što je djelimično bilo tačno, jer su to potvrđivale kasnije diskusije u Saboru, navodi Kamberović.
S obzirom na to da nisu svi građani imali pravo birati, jer je imovinski cenzus ograničavao biračko pravo, ovi izbori iz 1910. bili su prva prilika da samo jedan dio bh. stanovništva izrazi svoj politički stav.
Kamberović zaključuje da je u razdoblju između dva svjetska rata održano niz parlamentarnih izbora, a političke stranke koje su u njima sudjelovale uglavnom su se trudile da svakim izborima daju neko historijsko značenje.
Uvijek se u kampanjama uoči izbora zaoštravala nacionalna retorika da bi se na taj način homogeniziralo nacionalno biračko tijelo. Kada izbori prođu rijetko ko se mogao čak i prisjetiti predizbornih obećanja. Sve do novih narednih izbora.
Njemačka se vraća: Neočekivan rast privatnog sektora, brojke iznad očekivanih
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
