Kako od prljave napraviti čistu zemlju

Autor teksta je s posebnom pažnjom hodao od parking mjesta pa do glavne ulice ispred svoje zgrade da vidi šta su to njegovi sugrađani,onako kao slučajno, bacili odmah ispred svojih vrata a bilo im je teško odnijeti to pedesetak metara dalje, i baciti u kontejner.

Najprije na samom kraju parkinga, oko točkova automobila već su male gomilice opušaka, praznih paklica cigareta, flašica od motornih ulja, plastičnih flaša od sokova i raznih, sada neidenificiranih papirnih ostataka.

Kod drugog reda automobila leže plastične rukavice, one kao za zaštitu od kiselina. Biće da je vlasniku baš bilo mrsko sageti se i odnijeti ih u smeće. Pet metara od njih jedna mala četkica kakvu koriste moleri za male površine. Na vrhu četkice ostaci bijele boje. Leži tu već danima.

Malo dalje, cijelom širinom parkinga, jedan iskopani kanalčić. Još prošle godine kada su rovili za kablove da priključe kablovsku televiziju, taj kanalčić su zatrpali nekim sitnim šljunkom umjesto asfaltom. Šljunak se vremenom prolaskom točkova rastjerao na sve strane tako da kada je kiša, kanalčić je napunjen vodom ili samo zjapi rupa preko koje morate preći svojim automobilom.

Ispred samog ulaza, tamo gdje je predviđeno malo cvijeća, nakuplja se svakolik otpad. Komšinica sa trećeg istresa mrve od hljeba, neku masnu tečnost, i šta sve ne. Kasno naveče. Ono 'dok niko ne vidi'.

Komšija sa petog, pričaju iz kućnog savjeta, stalno mokri u haustoru zajedničkom za dva ulaza. Na ulaznim vratima razbijeno je jedno malo staklo. Poklopac za kanalizaciju je bio ukraden, pa su nabavili novi a i njega je neko pomicao, valjda pokušavajući da ga ukrade.

Uz stepenice redovno opušci, papiranti otpatci, flaše od sokova ostavljene na međuspratovima. I tako dalje. I iz godine u godine. Ista priča vrti se već godinama i ništa se ne mijenja. Ne samo u ovom nego i drugim sarajevskim i inim haustorima i dvorištima.

Turizam... ahaaaa

Eh, u ovakvoj situaciji u kojoj nam ne treba nikakav političar da bismo napravili nekakav napredak, teško je govoriti o nekoj normalnosti ako nismo sposobni da se ugledamo na sve lijepe gradove zapadno od nas. Divimo se zagrebačkim i ljubljanskim ulicama i autoputevima, poštujemo njihove standarde i uživamo u njihovoj urednosti. Čim pređemo granicu, kao da okrenemo prekidač i priča ide po starom. Ovakav odnos ljudi samih prema sebi i svojoj okolini jedan je od jedinstvenih u Evropi. Iako sami sebi želimo dobro, činimo sve da nam gradovi i sela izgledaju što je gore moguće.

Vozimo se, na primjer, autoputem, ovih skromnih tridesetak kilometara, a malo niže uz rijeku Bosnu gomile plastičnih naslaga i svakojakog smeća kojeg mještani od Sarajeva pa sve do ušća u Savu nesebično bacaju u rijeku. Pravi je praznik za oči kada se usput uhvati da u toj i takvoj rijeci koja trpi izljeve svih mogućih kanalizacija, ugledate jato pataka kako se bezbrižno brčka. Nađu se tu i oni kojima je mrsko otpatke skupiti u kesu u automobilu i onda stati i baciti u kantu, već ih radije onako izbace kroz prozor ponašajući kao da su zeznuli druge a ne i same sebe.

Dodaju li se ovome otvorena odlagališta otpada pored glavnih puteva, smještena čak i u nekim od najljepših dijelovima zemlje, dobija se prilično precizna slika u kako prvljajoj zemlji mi živimo, plus što se ovakvom ponašanju ne nazire kraj. Ali od vlastite samozaljubljenosti i umišljene superiornosti u odnosu na ostatak Evrope, valjda to i ne vidimo dobro. U ovu sliku, koja se svjesno gura pod tepih, treba nekako ubaciti i priču o turizmu. Je li to moguće?

Rahatluku nigdje kraja

Džaba nama busanje u prsa sa komparativnim prednostima u odnosu na druge evropske zemlje, kada je naša nesposobnost toliko očita na ovako banalnim stvarima kakvo je rješavanje pitanje smeća. Ako dio naše turističke ponude bude prodavanje nelegalne robe na drvenim štandovima u centru grada, ili ukrašavanje magistralnih cesta sa loncima i nekakvim kravljim kožama, jadna je onda naša turistička budućnost.

Iako su nam Slovenci onako kolektivno mrski, treba ipak pogledati šta su oni napravili od svoga komadića zemlje. Pogledajte samo njihove ceste i okolinu i sve će vam biti jasno. Ista je situacija sa Hrvatskom i njenim novim cestama i očuvanim okolišem.

Ali Bosanci i Hercegovci više vole da dok se voze kroz kanjone, gledaju u otpad koji je neki lola iz kolica istresao niz padinu vjerujući da to neće niko zapaziti.

Nigdje većeg meraka nego kod nas otići na izlet pa iza sebe ostaviti svo smeće, ili na pauzi u vožnji, u šumi 'sakriti' kutije od keksa, flaše i omot od salame.

A, povrh svega, za nepovjerovati je da se inspekcije nadležne za ovakve i slične stvari, već više od jednog desetljeća ne uspijevaju izboriti sa ovom pošasti zagađivanja okoliša. Po tome su, biće, jedinstvene u svijetu i mogu komotno ušetati u Ginisovu knjigu rekorda zbog svoga uspjeha kako ne raditi ništa a i dalje postojati.

Tako da nam uz sve ovo priča o turističkoj budućnosti zvuči kao karikatura kada se sami prema vlastitoj zemlji odnosimo kao prema tuđem neposlušnom djetetu.

Šta o turizmu ili bilo čemu drugom zna ona 'urbana' Sarajka, moderno obučena i sređena po posljednoj modi, koja jučer usred bijela dana u parku baca papir, mrtva-hladna. Ko će razbiti njen mentalni kavez i objasniti joj da se čak i mala djeca uče da papiriće ne valja baciti po parkovima? Ne, ne. Inspekcija, naravno. Ali, avaj, inspekcija ne radi svoj posao pa Sarajka i dalje nastavlja biti umišljena Evropljanka koja je svu svoju pamet strpala u šaku svoje garderobe. Jer, zaboga, najbitnije je kako ona izgleda.

Ali nije baš svugdje tako. Bosanci i Hercegovci, vjerovali ili ne, imaju se na koga ugledati. Na Krajišnike. Pogledajte Bišćane i Unu i sve će vam se samo kazati.