{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Kako je nastao turbo folk

S
12.8.2009. u 09:50
0
55
Kako je nastao turbo folk
0
Kako je nastao turbo folk
Pokojni Čarls Darvin, zatvorivši korice svoje upravo završene knjige "Porijeklo vrsta", odsrknuo je gutljaj čaja i potapšavši se po trbuhu, samozadovoljno se nasmiješio i utonuo u san, udobno zavaljen u omiljenoj fotelji. Ali, avaj! Jadnik ni slutio nije kakav je propust napravio, ne pomenuvši u svom djelu najstariju čovjekoliku vrstu, kojoj evolucija i do danas nije oduzela mnogo od prvobitnog izgleda - vrstu Homo skikus orientalis.
Postoji više teorija i legendi o nastanku ove vrste. Po vlastitom tumačenju, nastali su od prašine sa zvijezda, ali je vjerovatnija ona teorija o sudaru asteroida i broda koji je prevozio zamrznute fetuse nove eksperimentalne vrste, proizvedene na Uranu, koja je trebala biti korištena u interplanetarnim ratovima, kao izuzetno prilagodljiva vrsta predatora koji ubijaju glasom. I tako su fetusi skikusi dospjeli na Zemlju, u plodno tlo močvara, gdje su uspjeli da se razviju.

Po razviću, mladi skikusi su odmah počeli da ispuštaju gromovite glasove od kojih se zemlja tresla, a dinosaurusi nesvikli na ovakvu buku, umirali su u agoniji, i upravo je pojava skikusa uticala na nestanak ovih ogromnih gmizavaca. Daljom evolucijom, skikusi gube smrtonosno dejstvo glasa, koje se transformiše u dva blaža oblika. Prvi oblik je svojevrstan zanos, ekstaza, trans u kome se javlja želja za povrijeđivanjem sebe i drugih, dok se drugi oblik ispoljava u vidu nekoliko simptoma: mučnina u stomaku, bol u ušima, proširene zjenice, uznemirenost, aritmija i dr.

Sami primjerci skikusa su se uspravili, a evolucija im je podarila izrasline u vidu zlatnih lanaca, izblajhanih vlasi, minimiziranih odjevnih predmeta sa maksimiziranim džepovima i sl. Svojoj djeci običavali su pričati priče pred spavanje, od kojih jedna, antologijska, ide ovako...

Jednom davno, u jednoj zemlji sa puno brda i malo industrije, živio je jedan sretni pastir sa svojim stadom. Čuvajući ovce na proplanku, pastir je pred sobom imao svo slobodno vrijeme svijeta, koje bi često provodio sa društvom u brojnim igrama (klisa, janjine, ćorabake, rizika) ili bi usamljen djeljao neko drvo i stvarao različite predmete, među kojima i frulicu. Još ako je pastir bio i nadaren pride, a u nas je čest slučaj da se percepiranjem okoline u pastirskoj dokolici, um razvije do neslućenih razmjera, onda bi iz frulice prvo stidljivo i neuko piskali i kmečali tonovi, a kasnije bi sve slobodnije i uvjerljivije, menueti i etide odzvanjali dolinama i dopirali do roditeljske kuće, odakle bi ljutiti otac (tata, babo, ćaća) silazio u polje i davao pastiru Johanu par puta preko leđa, jer u stvaralačkom zanosu zapostavlja stado.

No, to nije pokolebalo našeg Johana, da sve bolje i sve sigurnije usavršava svoj talenat, te da ga predstavlja sve širem auditorijumu, u kome su čučali i pažljivo gutali tonove iz frule, neke buduće stvarateljke i stvaraoci, koji će od gologuzih derišta postati eminentni kantautori i tvorci prepoznatljivih numera današnjice. Od tog prvog zvuka na fruli, do današnjeg zvižduckanja za volanom kamiona ili pjevušenja na pijaci ili pod tušem, prošli su vijekovi u kojima je muzika prolazila kroz brojne faze nadgradnje, ali i degradacije i kvarenja, pri čemu je došlo i do potpunog uništenja onoga što se naziva balkanskom muzičkom tradicijom i naslijeđem. Sve više se vulgarizuju tekstovi i muzika, a prelaz izvorne tradicionalne narodne glazbe u komercijalnu narodnu muziku je spor, postepen i stravično bolan.

Vremenom se razvijaju dva pravca, prvi koji crpi tekovine već postojeće izvorne glazbe i tekstove bazira na nekoliko tipskih riječi: izvor, putić, jelek, opanak i sl, te drugi pravac u kome je ključna riječ i vječita inspiracija, ukratko sve i svja: kafana. Manji broj autora se zadržao na pristojnijoj varijanti, krštenoj kao starogradska muzika, gdje je atmosfera u pjesmama bila nekad tugaljiva, nekad zašuškana u sigurno društvance prijatelja/ ica koji se zajedno relaksiraju uz špricer, pivo, lozu ili ponekad razigrana kao upregnuti konji u kasu, sve u svemu pozitivna.Međutim, druga varijanta koja je povukla mnogo veći broj autora i koja će ostaviti neizbrisiv trag u budućnosti, kafanu predstavlja kao svetu instituciju i utočište za neurozu deprimiranih ljudi pritisnutih brojnim globalnim problemima.

Ovdje se nude plitki tekstovi, koji u pozadini imaju izuzetno mračnu atmosferu, gdje se pominju riječi kao što su krv, lomljava, nevjerstvo, itd. Glavno piće je slaba rakija od koje ključa krv, a pogled zamagli i traži nešto da slomi, da bi se umirio isfrustrirani ego jer je žena opet kod komšije, jer je teško u tuđini, itd.
Kako biva u svakoj vrsti muzike, tako se i u folk muzici vremenom izdvajalo bezbroj pravaca, ali najznačajnija je podjela po komercijalnosti, na mainstream i underground. Sam mainstream se razvija u tri specifične faze: baby, djetinjstvo i pubertet. U prvoj fazi, narodna muzika(još se ne koristi termin folk) je prava dobroćudna debela beba, koja pjeva o obrazima rumenim k'o jabuke, živopisnom pejsažu rodne grude, tuzi za prvom ljubavi koja se udala/ oženio u gradu i sl. Ali, već se tada naslućuje težnja ka kafani, kao ključnoj odrednici srpskog kulturnog identiteta.

U ovom periodu je i iskonstruisan rogobatni termin narodna muzika, kao muzika koju sluša narod. Ali, narod je u to vrijeme slušao i druge vrste muzike, od kojih su neke, opet rogobatno, nazvane zabavna muzika. Tako nazvana narodna muzika, izlazi iz pelena, polako odrasta, postajući sve radoznalija za svijet koji je okružuje.U tom periodu se javlja zvijezda, ili možda bolje rečeno rijeka vodilja budućim generacijama, kako treba praviti muziku i o čemu pjevati. Slično Misisipiju u Americi, gdje se razvila specifična muzika crnačkog Juga na kojoj se temelji cjelokupna r'n'r kultura, tako se i u srpskim zemljama javlja glazbeni kult rijeke Morave, na kojem počiva kultura nebeskog naroda. Naime, ovdje se javlja specifičan zvuk, koji neodoljivo podsjeća na kretanje rijeke (slično je i na Misisipiju), tj. muzika se polagano valja, puže i meandrira, na momente postajući razdragana, kao Morava kad izlije iz korita i nosi sve pred sobom. Ovdje se javlja biserni niz starih asova koji pjevaju o livadama, šljivicima, cvijeću, sijenu i tarabama, i to postaju osnovni postulati kojih će se držati budući (b)luzeri s Moravu i iz komšiluka.

U pjesmama obično dominira nostalgija (čest motiv u folk muzici) za pomenutim livadama i šljivicima gdje su se pogledi prvi put sreli, gdje je lola prvi put mladu štipnuo za dupe, nostalgija za prvom ljubavi i prvim pipanjem u sijenu. Drugi motiv koji se pominje su prepreke za ostvarivanjem veze, u vidu fizičkih i pravnih lica (mama, tata, nana) ili taraba na kojima su, prilikom bijega od pomenutih lica, gaće ostale bezbroj puta. Sve je to bila svojevrsna najava burnih događaja koji slijede.
Zatamnjenjem sjaja sazviježđa Orion, analogno je došlo do pojave tajanstvenih naprslina na zidovima piramida i neobjašnjivog ispadanja zuba Tutankamonove mumije, a narodna muzika u tom periodu ekspresno ulazi u pubertet. Prva promjena vezana je za ime. Naime, nezadovoljna dotadašnjim atributom narodna, a živeći u vremenu kad je djeci bilo moderno davati gastarbajterska imena, ona mijenja ime u folk muzika (njem. Volk- narod), ali ostaje i nadimak kao kompromis-novokomponovana.

Nastavlja se tamo gdje su stare snage stale, tj. nastavlja se sa pominjanjem nekretnina, anatomije i sličnih tema, a folk dobija na svježini uvođenjem seksualnosti, koja se ranije tek stidljivo nazirala, a pojavom novokomponovanih misionarki, bljesnula je u punom sjaju oslobođena iz dekoltea, minjaka i slične odjeće. Tekstovi su takođe dobili na oštrini, pa se počelo pjevušiti o spaljivanju i razvaljivanju, pokazivanju najbitnijeg, vratolomijama u žbunju, šumarku i šašu, itd. Opštepoznato je da su pubertetlije poprilično tvrdoglave i da su u ratu sa svima koji ne razmišljaju kao oni, što znači sa čitavim svijetom, i da su u tom periodu podložni lošim uticajima brojnih "dobronamjernih" osoba. Tako je i folk muzika, manirom pravog pubertetlije, zacrtala pravac i cilj, koga se gluvo i slijepo držala, a koji je neminovno vodio srozavanju i uništenju svega iole vrijednog u tradicijskoj muzičkoj zaostavštini, zahvaljujući brojnim dušebrižnim menadžerima, koje je sretala usput.

Uporedo sa kasnijom fazom mainstreama, razvija se i drugi pravac folk muzike, tzv. underground ili garažni folk, koji je potpuno baziran na orijentalnom zvuku iz nekadašnjih turskih okupacionih zona ili koji je naknadno donijet "vjetrom s juga" (iz Irana, Afganistana, i sl. ). Atmosfera u underground pjesmama neodoljivo podsjeća na pijačni dan u Teheranu ili na nama nešto bliži 16. vijek i u njemu musafirhanu, zadimljenu od čibuka i umirisanu kahvom, usred koje pleše djevojka mameći trbuhom poglede gostiju, čije oči i pored umora od puta, poigravaju kao na ulju, prateći igru od jednog kraja sobe ka drugom, gdje sjedi svirač iz čijeg se tužnog glasa i terzijana, sluti čežnja za Stambolom... S obzirom na to da se u to vrijeme istim žarom svirala šargija i mastio kolac, imamo pravo da se ne oduševljavamo ovom tekovinom. Ali, ali, i opet ali, upravo je underground taj koji redovno puni hale i daleko je ispred mainstreama, što se tiče konzumiranja na privatnim žurkama, a imajući u vidu da nikad nije imao naklonost medija i većih diskografskih kuća, s pravom se može govoriti o superfenomenu undergrounda unutar samog fenomena folk muzike. Jedan od pionira underground zvuka jeste Sinan Sakić.

U trenutku kad ovaj pionir, okružen dimom, izvodi jednu od svojih numera, planeta Zemlja stane i samo se u glavi prosječnog konzumenta sve zavrti, a on pogođen u nerv, steže vilice i diže ruke, oči mu bljesnu i zatvore se, trnci prolaze kičmom, znoj i suze liju, dok on grabi krhotinu i pušta sebi krv, gubeći se u vrtlogu ekstaze. Slatko, zar ne? Ono što ni Stonesima ne bi pošlo za rukom, Sinanu uspijeva, a to je da bez problema može napuniti bilo koji stadion u srpskim zemljama i napraviti atmosferu, na kojoj bi mu i Massive Attack pozavidjeli. Da li se odgovor krije u stalnom prizivanju proklete sudbine, u žalu za domom, mamom, babom i ostalom rodbinom, hektolitrima ispijene rakije brlje zbog nekih očiju crnih, smeđih, zelenih i plavih ili u nečemu sto dvadeset i osmom, to imponuje našem kafanskom mentalitetu, željnom bilo kakvog povoda za sevdah i analizu teškog života na dnu flaše i lavora.

Kad se pomene termin turbo folk, mnogi pomisle da se radi o folku koji se sluša u bolidima na stazi u Monci, Indijanapolisu ili Mahovljanima. Međutim, priča ide ovako. Poslije havarije u Černobilu, došlo je do naglih promjena, tzv. mutacija, u srpskom kulturnom tkivu, što se odrazilo i na već poodraslu, samosvjesnu folk muziku, koja napokon shvata da para ne leži ni u slamarici ni u banci, već u dobrostojećem underground bratu gastarbajteru. Pod intenzivnim uticajem radioaktivnog zračenja, dolazi do njihovog stapanja u stravičnu, monstruoznu kreaturu, pred kojom bi i Meri Šeli vrisnula od zavisti. Kreatura je prozvana turbo folk, a vremenom dolazi do njenog multipliciranja na hiljade mutanata, koji su se razmilili svuda po zemlji, hraneći se ljudima i namećući pogrešne statusne simbole i ideale. Dobro su se zezali, plasirajući svoje obrasce i viđenje (ne)kulture. Turbo folk postaje najjači nacionalni proizvod, potukavši čak i šljivu u svim kategorijama. Dolazi do pravog takmičenja među folk mutantima, ko će obući šareniju košulju, kraći minjak, veći prsten, sat i zlatni lanac, bjelje čarape, itd.

Počinju se iskopavati i prerađivati nezaboravni hitovi Bajazitovih dvorskih dama, a sve to biva upakovano pod etiketom "100% srpski melos" u kome dominira čest usklik u sevdalinkama i koji je propraćen zvukovima zurli i talambasa, halakanjem i širokim dijapazonom nazalno-grlenih akrobacija. Bring the noise! Skrnavljenje srpske muzičke tradicije nastavlja se udarničkom aktivnošću sve većeg broja džibera sa mini valom i razgolićenih teta, koji nas, pogrešno eksploatišući nacionalnu simboliku, uče istoriji, vjeri i tradiciji. Isti nam pjevaju o svom tužnom i teškom životu kojeg provode brojeći pare, uživajući u balončićima jakuzija i blagodetima trule države. Nastupa doba mraka, neznanja i progresivnog kretanja ka najprosperitetnijem periodu srpske imperije, 13. vijeku. Dok u ušima odzvanja turbo hitić jedne od mnogobrojnih zvjezdica sa folk neba, steže se sablja i puni musketa za hrabri juriš u prošlost. Krvarimo, ali nema veze, tu su turbo nadimci da pjesmom ublaže bol.

U turbo folku dominiraju, pored orijentalnih temelja, i savremena elektronska dostignuća, a ključna riječ u pjesmama je sudbina, koja obično zvuči kao "s'binaaaa". U ovom modernom periodu folk muzike, došlo je i do razvoja brojnih podpravaca, kakvi su tehno folk, hard'n'heavy folk, glam folk, punk folk, folk'n'fol i drugi, a jedan od najzanimljivijih, svakako je krajiški oi! folk, gdje se javlja želja za povratkom na izvore ili češće pominjano ostavljeno ognjište. Ovdje se pjeva o različitim stvarima sa izvora: o multipliciranju curetaka iz rodnog kraja do beskonačnosti (otišla, vratila se, kupila Stojadina, stavila silikone, itd.) ili o apelima kojekakvih rodoljubaca koji iz komfora beogradskih apartmana, šuškajući novčanicama, pozivaju sunarodnike da se bore do zadnjeg, a oni će se truditi da im na vrijeme isporučuju svoje najnovije hitove. Jedna od modernijih verzija pop muzike, tzv. etno pop, nije ništa drugo, već pokušaj izjednačavanja i utapanja "zabavne" muzike u globalne muzičke trendove već uveliko popularne po diskotekama u Njemačkoj, Austriji,Švajcarskoj i drugim nikad svrstanim zemljama.

Bilo kako bilo, narodna, folk ili kako vam drago, muzika je nepobitna realnost, svakodnevna pojava i fenomen koji se ne može poricati i koji je zanimljiv, kako po nastanku tako i po svakodnevnoj upotrebi. On je tu kad upalimo radio, kad šetamo gradom, dok pijemo kafu i ožderavamo se po svadbama i slavama, on odzvanja nemilosrdno i jako u ušima dok se prave piruete na stolovima restorana i odzvanjaće sve dok ima stakla da se razbija.
Dance... Now!

www.6yka.com

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: