{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Kako je djevojčica Edna pobijedila predrasude

21.3.2014. u 18:57
586
15
Kako je djevojčica Edna pobijedila predrasude
586
Kako je djevojčica Edna pobijedila predrasude
Utorak je, kao i svaki drugi, u osnovnoj školi Skender Kulenović, u sarajevskom naselju Dobrinja. Edna, rođena sa Down sindromom, pohađa nastavu u inkluzivnom odjeljenju od prvog razreda.
Zazvonilo je za kraj velikog odmora, učiteljica Arnela Borovac-Bekaj, profesorica razredne nastave i jedna od rijetkih magistrica inkluzivne nastave u BIH, dočekuje učenike petog razreda na vratima učionice, smještene na prizemlju zgrade.

Disciplinirano, bez velike buke, mališani zauzimaju svoja mjesta, i predano se vraćaju radnim zadacima. I Edna, nasmijana kao uvijek, sjeda za svoj sto u prvoj klupi. Danas će joj asistirati Faris, sjedit će pored nje i pomoći joj da prepiše tekst s table. Edna će prepisivati na latinici, dok će ostala djeca vježbati ćirilicu.

"Faris radi na svom zadatku, ali se istovremeno sekira za svoju drugaricu. On zna da ona ne vlada ćirilicom, dat će joj inpute bez moje asistencije. To su djeca koja su inkluzirana! Razvijene empatije, imaju razumijevanja i tolerancije za druge", objašnjava učiteljica Arnela.

"Inkluzija je iskustvo koje je obostrano. Koliko god dijete s teškoćama u razvoju uči od ostale djece, toliko i oni uče od njega", dodaje ona.

Da su svi različiti, da je svako dobar ili loš u nečemu, djeca ovog razreda naučila su uz Ednu, kroz svakodnevne aktivnosti. Niko se ne boji različitosti, niko se nikome ne ruga, u razredu vlada harmonija.

"Djeca poput Edne naučila su nas da shvatimo da svi mi imamo svoje slabosti, ali da je u našoj prirodi da pomažemo jedni drugima“. Ovo nepisano pravilo učenici su čuli bezbroj puta od učiteljice, i danas ga spontano primjenjuju međusobno, a posebno prema Edni kojoj je to najpotrebnije. Edna je, uostalom, postala veoma omiljena i popularna u razredu. Smatraju je ravnopravnom i prijateljicom, pozivaju na sve rođendanske zabave i vanškolske aktivnosti.

Nije, međutim, uvijek sve išlo glatko. Inkluzija je godinama nailazila na otpor institucija, škola, roditelja. Kada je Bosna i Hercegovina 2003. godine donijela Okvirni zakon o osnovnom obrazovanju, čime je pravno omogućeno djeci s teškoćama u razvoju da pohađaju redovne škole, većina škola je zatvorila vrata inkluziji.



"Roditelji djece s teškoćama u razvoju su se plašili, djeca su bila skrivana po kućama i ustanovama, nisu bila uključena ni primijećena. U školama je vladao strah od toga kako se pripremiti za rad u inkluzivnom odjeljenju. Što se tiče same djece, oni su naravno rođeni bez predrasuda, ali okruženje, nažalost, i to donese". Zahvaljujući upornosti pojedinaca i udruženja, zakon je usvojen prije 10 godina, ali niti jedna škola u BiH nije bila spremna na to: nije postojao educirani nastavni kadar, kao ni potrebna sredstva. Škole su samovoljno odlučivale i prepoznavale kadrove, hvatale se u koštac s izazovom. I danas je tako, pa neke škole čine mnogo, a neke ništa. Inkluzija nije sistemski riješena, brojni su propusti i poteškoće.

U školama koje sprovode inkluzivno obrazovanje, problemi se rješavaju uglavnom snagom volje i truda. U OŠ "Skender Kulenović", naprimjer, škola od početka nije bila konceptualno prilagođena djeci s teškoćama u razvoju, ali su se svi, od direktora do higijeničara, organizirali kako bi to bilo sprovedeno.

Kemal, prvi učenik s teškoćama u obrazovanju koji je upisan u dobrinjsku školu prije sedam godina, došao je iz centra "Vladimir Nazor" i krenuo u prvi razred s 11 godina.

"Krenuli smo na taj nama nepoznat put, bez ikakvog iskustva, ali odlučni da sprovedemo učešće tog dječaka sa Down sindromom u redovno školovanje", sjeća se Arnela Borovac-Bekaj.

"On nije imao ranu intervenciju, nije išao u redovni vrtić, što je otežalo njegovo napredovanje, posebno u obrazovnoj komponenti. Proces je dugo trajao, korak po korak, a davao veoma male rezultate. Kada je Kemal prešao na predmetnu nastavu, i kada se njegovo odjeljenje podijelilo, njegova usvojena znanja i potencijal su rapidno opadali, pa se na koncu ponovo morao vratiti u specijalnu školu, što je apsolutni neuspjeh", priča Arnela.

Za razliku od Kemala, Edna od svoje treće godine kontinuirano radi s logopedom, defektologom, odgajateljima i redovno provodi vrijeme s drugom djecom. Rana intervencija je bila uspješno sprovedena, i to se pozitivno odrazilo na njen govor, socijalizaciju, samopouzdanje, slobodu komunikacije, prihvaćenost od vršnjaka, obrazovnu komponentu. I škola, poučena prethodnim iskustvom s Kemalom, također je odlučila raditi drugačije s inkluzivnim odjeljenjima.

"Shvatili smo da je voditelj inkluzivnog odjeljenja majka odjeljenja. To mora biti ista osoba svih devet godina i to za cijeli razred. Inkluzivno odjeljenje je specifično, oni razmišljaju i usvajaju znanja na posve drugačiji način, imaju drugačiju percepciju. Voditelj zna potencijale svakog djeteta u odjeljenju, i može dati kompletan pregled šta je dijete usvojilo, na čemu i dalje treba insistirati i čemu treba težiti", objašnjava Borovac-Bekaj.



Inkluzivni razred koji vodi Arnela Borovac-Bekaj broji ukupno 20 učenika. Pored djevojčice sa Down sindromom, razred pohađa još djece s teškoćama u obrazovanju.

"Jedno dijete s teškoćama u razvoju zahtijeva angažman kao za troje tipične djece, to je veliki rad i angažman, i zato smo smanjili broj učenika u inkluzivnim odjeljenjima. Potrebno je ući u sve pore dječje ličnosti i prepoznati pozitivne potencijale kako bi se pomoglo djetetu. Za to prvo morate biti psiholog, pedagog, logoped, defektolog, pa tek onda nastavnik, ali prije svega čovjek. To stalno govorim svojoj djeci. Ocjene nas ne karakterišu dobrim čovjekom, one su varijabilne, nekad dobre, nekad loše, ali dobar čovjek je komponenta koja cijeli život traje i koju će svi prepoznati“.

Kao voditeljica odjeljenja, učiteljica Arnela priprema individualizirane programe prema mogućnostima svakog djeteta s teškoćama u razvoju, u saradnji s drugim nastavnicima. U Edninom slučaju, naprimjer, program je u suženom obimu.

"Edna veoma dobro napreduje. Savršeno je usvojila pravila ponašanja u razredu. Ona čita i piše, razumije 30% pročitanog, sabira i oduzima do 1000, prati 50% do 60% gradiva. Ima malo otežan govor, ali je to ne sprečava da komunicira, jer će djeca u školi strpljivo sačekati da ona završi", priča Borovac-Bekaj.

Kao magistrica inkluzije i praktičar s iskustvom, Borovac-Bekaj je stručna podrška i drugim nastavnicima i učiteljima škole u realizaciji nastavnog i vannastavnog procesa. Ove godine, škola je prvi put primila i dječaka s autizmom. Timski se radi na iznalaženju puteva za njegovo redovno školovanje, pritom sarađujući s roditeljima i edukatorima.

"Ja nikome ne dajem model, samo svoja iskustva. Treba izbjeći da nastavnici lutaju, jer oni time vode i dijete na pogrešan put", kazala je.

Da su roditelji prepoznali napore uprave i pedagoško-obrazovnog kadra OŠ "Skender Kulenović" govori i podatak da jedno od petero djece sa posebnim potrebama dolazi iz potpuno drugog dijela grada u ovu školu. Imaju, kažu, puno povjerenje u učiteljicu Borovac-Bekaj.

"Roditelj, nastavnik i dijete, to je začarani trougao, u kojem se svi moramo poštovati i vjerovati jedan drugom. Bez toga nema uspjeha", istakla je.

Iako nedovoljno, pozitivnih primjera inkluzivnih odjeljenja je, nasreću, ipak sve više, ali precizni podaci o stepenu inkluzivnosti u BiH ne postoje, a nije poznat ni podatak o tome koliko učenika s teškoćama u obrazovanju pohađaju redovne škole u BiH, objavljeno je na web-stranici Zasvakodijete.ba.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: