{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Kad Ništa postane Sve

S
17.4.2010. u 16:25
0
39
Kad Ništa postane Sve
0
Kad Ništa postane Sve
Da bi se danas postalo slavan nije dovoljno napraviti iskorak u Veliko Ništa, što je u dobroj mjeri duhovno okruženje u kojem živimo. Potrebno je biti Idiotsko Ništa. Tako je Ekrem Jevrić najbolje shvatio Georga Orwella
Znate li ko je Ekrem Jevrić? Ako ste u posljednjih mjesec dana dobili mail na kojem stoji oznaka Kuća, pos'o, onda sigurno znate. Širi se svojevrsna zaraza: prijatelji i znanci upozoravaju na Ekrema, pjevača s nadimkom Gospoda (!?) koji je na YouTubeu uredno potpisan kao Zvijezda Kanade i Amerike. Čovjek uglavnom nariče i tetura kroz "muziku" – koja je nekakav orijentalni hibrid i zvuči kao da je "odsvirana" na fliperu spojenom sa harmonikom! Hit "pjesma" koju je snimio Ekrem, na pragu pedesetih, vidno nagrižen karijesom, se zove Pos'o, kuća. Uredno obrijan i zalizan, naš Ekrem šeta po New Yorku, vozi auto i kuka, na kraju, sreće neku nesretnicu koja baš i ne zna zašto je u "spotu". Radi lakšeg "razumijevanja" fenomena, evo i teksta pjesme:

Evo živim u New Yorku gradu/živim, radim, a i samo radim/kuća, pos'o, pos'o kuća/kuća, pos'o, pos'o, kuća/eto šta znaaaam/ ništa ne znaaam/ a đe da znaaam/kuća, pos'o, pos'o, pos'o kuća/Oj New Yorku ubila te tama,/što dozvoli žena da vam vlada/u tebi je pas do pasa/beton do betona/kroz ulice žena bataljona/kroz ulice žena bataljona/(Pa opet "refren".) /kuća, pos'o, pos'o kuća/kuća, pos'o, pos'o, kuća/eto šta znaaaam/ ništa ne znaaam/ a đe da znaaam/kuća, pos'o, pos'o, pos'o kuća/. (Onda solo na "sintisajzeru")

Završna strofa "ubija": Oj New Yorku budi svijetli grade/izbaci sve žene što rade/izgubiše djecu to imanje/Oj New Yorku, ti veliki grade/ (pa je onda zafalilo stihova, i opet)/ Oj New Yorku ti veliki grade/ (i ,naravno, za kraj, opet refren)/ /kuća, pos'o, pos'o kuća/kuća, pos'o, pos'o, kuća/eto šta znaaaam/ ništa ne znaaam/ a đe da znaaam/kuća, pos'o, pos'o, pos'o kuća./



Ekrem i Johnny Štulić

Za nepun mjesec dana ovaj spot na YouTubeu pogledan je 1.241.796 puta. Dakle, skoro milion i po ljudi je pronašlo razlog da odvoji svojih pet minuta i presluša nešto što je nemoguće ritmički i melodijski objasniti, jer "mučeni" Ekrem ne može pogoditi ni intonaciju ni ritam muzike koju izvodi. Ipak, uzdasi i slogovni završeci a la Kemal Malovčić, stvorili su od Ekrema zvijezdu balkanskog kolektivnog nesvjesnog, neku vrstu Borata iz Plava i Gusinja.

"A đe da znaaaam", nariče mučeni Ekrem, aludirajući da tamo gdje živi (u New Yorku gradu, normalno), ne može misaono ni obuhvatiti kakva ga je nevolja snašla. "Radim, radim, a i samo radim". Stvarno, nevolja je velika: bilo bi dobro naručiti analizu Ekremovog stanja od nekog ekspertnog tima za rodnu i spolnu problematiku. Taj tim, sasvim sigurno, ne bi primijetio da Ekrem ne zna ni svoj jezik (uz apsolutno razumijevanje lokalizama), ali bi se Helsinški komitet sto posto oglasio zbog povreda osnovnih ljudskih prava.

"Otjeraj žene što rade", poručuje Ekrem New Yorku, ipak, ne dajući prijedog gdje bi s tolikim ženama.

Usput, Ekrem je na fan grupi na Facebooku, koja već broji oko 2400 fanova . Među njima je dosta umjetnika i intelektualaca koji, valjda u vremenu u kojem živimo – vremenu kraja povijesti - ne mogu da vjeruju da su sreli takvog predstavnika ljudske vrste.

"Zvijezda Plavsko – Gusinjske kotline" je ime društva na koje se možete prijaviti da ne možete bez Ekrema. Kad su prijatelji "upozoravali" na njega, nisam ga shvatao ozbiljno. Ali, već danas znam da je on shvatio duh ovog vremena: da bi se bilo uspješno, nije dovoljno napraviti iskorak u ekstremnom, dakle biti "nešto". Mora se biti u Velikom Ništa. Njega nasljeđuje Idiotsko ništa, i u tom smislu ne treba optuživati nikoga.

Suštinska razlika između Big Brothera, Farme, Simone i Ante Gotovac ili junaka Red Carpeta i Ekrema ne postoji. Jer, zašto bi primjeri popularne (sub)kulture bili drugačiji od, recimo, politike, univerziteta, nogometa, i na kraju cijelih ideologija?

Problem ovoga prostora, pa i svijeta općenito, je u tome što ni mrtvi nemaju mir, a živi nemaju nadu za budućnost: na sceni je "krivo srastanje". Stvari koje se tiču antropološkog razvoja nisu se slegle, da bi ih prirodnim evolutivnim procesom mogli naslijediti kvalitetniji oblici. Otud i mučeni Ekrem, kao potpuno nevjerovatan hibrid. On patnju ponešenu iz Plava i Gusinja, iskazuje na Manhattanu. I što je najgore, nije ga teško razumjeti.

Pojave poput Ekrema "rade" na principu neodoljivosti otrovnog cvijeta - ljudoždera. Proždiru ako se previše približite. Jer, kad je stigao prvi mail, Ekrem je imao par tisuća posjeta, kad je nakon par dana kolega oduševljeno naricao "Kuća, pos'o", stvar se vrtila oko pedesetak hiljada gledanja. Onda su počeli stizati mailovi iz Australije i Amerike "kako je Ekrem odlično opisao muku dijaspore", a kad je koleginica iz Slovenije koja živi u Holandiji, uletjela u međunardonu grupu eksperata i zajecala "kuća, pos'o" bilo je jasno da je Vrag (odnosno, Ekrem) odnio šalu. Bila je progutana. Kao i ja.

To da između nas i Ekrema koji nas je omađijao postoji kulturološki jaz, to je vrlo krhka nada. Ekrem nas je uveo u Had, svijet Velikog i Idiotskog Ništa, koji sam upoznao davno, još kad sam prvi put, prije dvije i po decenije čuo Kemala Malovčića, Ekremovog poetskog sabrata koji zavija glasom koji je najtačnije opisao jedan kolega pjesnik - "to je nešto između naricanja i zvuka opće opasnosti".

To što naša sekta ima skoro milion i dvjesto hiljada, znak je da Ekrem ima nešto reći, a to što ne zna kako bi, to mu u ovom vremenu nije minus nego - plus. Jer, Muharem Serbezovski trguje svojim političkim angažmanom, pa i svojom nacionalnom i rasnom pripadnošću to je - politička akcija! Muharemov doprinos političkom okruženju kod nas je isti kao i doprinos Ekrema Jevrića popularnoj muzici. Tolika količina budalaštine, naprosto, mora biti na neki način primijećena. I eto miliona gledanja, poslaničkog mjesta, velike plaće ... Bitno je samo ući u Idiotsko Ništa.

Kraj povijesti u Gusinju

Osim što Ekrem priznaje da je New York jedna od najznačajnijih tačaka naše civilizacije, on "detektira" probleme: "pas do pasa", i "beton do betona". I ostale pjesme s albuma (koji se naravno zove Kuća, pos'o) su "otpjevane" u istom stilu. Ekrem Jevrić je, naprosto, samo dobro shvatio Orwella: "Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć". Ekrem je zvijezda.

Prije desetak dana umro je Malcolm Mc Laren, umjetnik koji se označava najznačajnijim za nastanak punka. Jedan od osnovnih postulata od kojih je polazio u razvoju svojih projekata – od kojih je najvažniji Sex Pistols – je koncept genijalnog diletanta. Princip po kojem ne morate biti virtuoz da bi snimili ili otpjevali svoju pjesmu ili talent poput Picassa da napravite vizualni rad. Dovoljno je da imate onaj detalj koji vas odvaja od ostalih i to je bilo sasvim dovoljno da doživite onih 15 minuta slave za koje je Andy Warhol govorio da pripadaju svakom čovjeku.

Tako i Ekrem: ali u međuvremenu je prošlo 20 godina pa nije dovoljno biti diletant, stvar valja još produbiti. U tom smislu, geografija nije bitna. U Gusinju, Sarajevu, Zagrebu, Londonu ili New Yorku, isto je. Dovoljno je pronaći Idiotsko Ništa. I prepustiti mu se.

Idemo polako: kuća pos'o, pos'o kuća/ a đe da znaaam, ništa ne znaaaam. No, Ekreme, prijatelju, budi spokojan. Nije otuđenje samo u New Yorku. Ono je svugdje gdje ljudi slušaju i gledaju YouTube, i ponavljaju magičnu mantru: kuća, pos'o, pos'o kuća.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: