{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Jednostavno Sarajlija, 15 godina poslije

S
24.3.2010. u 08:02
0
0
Jednostavno Sarajlija, 15 godina poslije
0
Jednostavno Sarajlija, 15 godina poslije
Očekuje se da Sarajevo bude grad koji će donijeti rješenje i činjenica je da Sarajevo ne donosi nikakvo rješenje. Možda upravo osjećanje bespomoćnosti i to da naš život troše neki drugi ljudi, stvara netrpeljivost svakog protiv svakog. Ima jedna karakteristika Sarajeva koju, vjerujem, mogu prepoznati mnogi od nas. To je jedno "cioranovsko" Sarajevo - opako, mediokritetsko, kompleksaško.
Prvi komentar na tekst "Jedna ozblijna Bosanka: Jasmila Žbanić" na mom blogu bio je ovaj: "Svaka čast Jasmili na radu u ovoj nemiloj kloaki ljudske civilizacije koja se naziva Sarajevo. Niti taj veliki svijet razumije Jasmilu i njen filmski izraz baš najbolje odnosno sav napor koji je učinila da se distancira od problema i koliko je riskirala pri tome. Niti ova mala zatucana sredina divljaka, zvijeri i primitivaca koja se naziva lokalno stanovništvo Sarajeva shvata veličinu i uspjeh takvog poduhvata kao što je film 'Na putu'. 
Jasmila je napravila veliku grešku što odavno nije pobjegla glavom bez obzira iz ovog Sarajeva, jer njoj ovdje, među čovjekolikim majmunima, jednostavno nije mjesto. Ovdje ona samo može biti gurnuta unazad od ove sredine, pa čak i nastradati ako ikad nešto napravi što se nekoj prljavoj zvijeri ne dopadne.
Jasmila je prevelika za Sarajevo, a Sarajevo premalo za nju i njoj slične talente. Što prije ode u Pariz ili Hollywood - to je bolje. Da se dosada bavila problemima Amerike ili Francuske i pravila filmove o tome dobila bi par Oskara, a ovako joj ostaje da životari i pravi filmove o ljudima koji niko ne zanima i koji nikoga ne zanimaju, i još se bori za to. 

BJEŽI JASMILA, BJEŽI ODAVDE IZ OVE RUPE I NE OKREĆI SE..."

Komentar je bio potpisan sa "Jednostavno Sarajlija." Ovo nije bio jedan od onih besmislenih ispada na koje ponekad naiđemo u komentarima na razne tekstove. U ovom komentaru postoji jedno cioranovsko osjećanje. Emil Cioran (1911-1995) bio je filozof koji je iz rodne Rumunije emigrirao u Francusku. U svojim djelima on ispituje poziciju da su ljudi jedni drugima neprijatelji, da smo kao vrsta bolesno zavidni, zlobni, cinični, surovi. On govori kako smo suštinski šovinisti, sebični, beznadežno prosti, opsjednuti sobom, netolerantni.

Cioran kaže da kad bi naši bližnji znali šta, u stvari, mislimo o njima, nestalo bi bilo kakve komunikacije među ljudima. "Jednostavno Sarajlija" tako doživljava Sarajevo danas. Nekoliko drugih komentatora odgovorilo je Jednostavno Sarajliji, blaže ili oštrije, tvrdeći da nije u pravu. On je napisao još jedan komentar u kojem je potvrdio ono što misli i dodao: "Sarajevo je ratna zona u kojoj se ljudi premlaćuju i ubijaju svaki dan. Ovaj grad je evropski Mogadiš." Postoje razlozi zbog kojih ovaj čovjek misli ovako. To je njegovo iskustvo koje on komunicira.To je njegov krik. On u Sarajevu pronalazi razloge i dokaze za svoju filozofsku poziciju.

U raspravi sa "Jednostavno Sarajlijom", neki su komentatori objašnjavali da je rat kriv za današnje nasilje i primitivizam koji su prisutni u Sarajevu. Upotrebljen je sada već "vječni" bosankohercegovački refren - "sve je to zbog rata". Raspravi se priključio komentator/ica potpisan/a sa "Petnaest godina poslije." Taj komentar kaže: "Postratno Sarajevo je bilo od 1996. do neke 2000. Prelagan izgovor za aktuelnu situaciju u gradu koji se prostire malo dalje od Marijin dvora." To je u potpunosti moja pozicija.

Nesumnjivo je da je rat obilježio naše živote, da nas je unazadio i osakatio na svaki način. 
Međutim, prošlo je dovoljno vremena da se jedno društvo oporavi i počne novo poglavlje u svojoj historiji. Petnaest godina poslije Drugog svjetskog rata, Federativna Narodna Republika Jugoslavija je napravila ozbiljan napredak u izgradnji puteva, pruga, tvornica, modernizaciji proizvodnje, u obrazovanju, kulturi, sportu, podizanju životnog standarda građana. Ta zemlja je bila po površini 5 puta veća od BiH danas. Demografska slika je bila mnogo složenija nego u današnjoj BiH. U FNR Jugoslaviji je živjelo skoro 20 miliona stanovnika, više od 15 različitih naroda i narodnosti, koji su govorili desetak potpuno različitih jezika.

Nazadak u sadašnjoj BiH, osjećanje bespomoćnosti i razočarenje u sugrađane stvorilo je u "Jednostavno Sarajliji" to gorko osjećanje. Očekuje se da Sarajevo bude grad koji će donijeti rješenje i činjenica je da Sarajevo ne donosi nikakvo rješenje. Možda upravo osjećanje bespomoćnosti i to da naš život troše neki drugi ljudi, stvara netrpeljivost svakog protiv svakog. Ima jedna karakteristika Sarajeva koju, vjerujem, mogu prepoznati mnogi od nas. To je jedno "cioranovsko" Sarajevo - opako, mediokritetsko, kompleksaško. Ja mislim da to nije glavna osobina Sarajeva. Ali, ona postoji. Bojim se da se sve više ljudi osjeća kao razočarani "Jednostavno Sarajlija".

Ali za razliku od Ciorana koji razlog za svoj pesimizam vidi u ljudskoj prirodi, "Jednostavno Sarajlija" vjeruje da je loše kod nas, ali da negdje drugdje nije tako. Time se "Jednostavno Sarajlija" odaje. On nije potpuni pesimista. On se još nada. Film "Dom" (“Home”) fotografa i reditelja Yanna Arthusa Bertranda spektakularno pokazuje našu fantastičnu planetu koji mi ljudi tako užasavajuće uništavamo. U tom filmu Bertrand kaže: "Prekasno je za pesimizam." Možda je u pravu pesimista Emil Cioran, možda je u pravu skriveni optimista "Jednostavno Sarajlija", možda je u pravu realista Yann Arthus Bertrand.

http://harispasovic.blogger.ba/

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: