Zločin i isprika
0

KOLUMNA / Je li Izetbegović jr. bošnjački Willy Brandt?

Piše: Faruk Borić
Zašto jedan političar u svoje ime ne može uputiti poruku žrtvama vojske kojom je vrhokomandovao njegov otac, i zašto se njegova izjava ne može hladne glave kritikovati?

Njemački kancelar Willy Brandt kleknuo je pred spomenik žrtvama nacističkog režima. Do danas njegov postupak simbol je iskrenog izvinjenja žrtvama najgoreg genocida koji je ikada zadesio Evropu.

Bakir Izetbegović, novoizabrani član još neinauguriranog Predsjedništva BiH, nije kleknuo, ali se na televiziji B92 srbijanskoj javnosti obratio riječima da žali sve nevine žrtve koje su stradale rukom pripadnika Armije RBiH.

Reakcije su, treba li reći, snažne, intenzivne i različite. Milorad Dodik je, recimo, rekao kako se Izetbegović mlađi nema šta izvinjavati u Beogradu nego, valjda, u Banjoj Luci, jer su zločini pripadnika vojske pod vrhovnom komandom Bakirovog oca, Alije Izetbegovića, počinjeni na teritoriji ove države.

I zaista, teška srca priznajem, na tom nivou je Dodik u pravu. Iako se pomirenje neosporno treba odvijati u cijelom regionu i više država, kao što je neosporno da su i narodi i narodni zločinci preko granica prelazili bez pretjeranog zadržavanja na granicama, potrebno je da se neka pitanja riješe u svojoj avliji. Bolje bi od Izetbegovićevog obraćanja (srpskoj) naciji, a sigurno iskrenije izgledalo da je visoka delegacija Stranke demokratske akcije prisustvovala sahrani uglednog zeničkog oftalmologa dr. Veljka Sladojevića, kojeg su prije 17 godina iz stana, u papučama i bijelom mantilu, odveli i ubili trojica vojnika u maskirnim uniformama. A da ne govorimo kako bi tek izgledalo da se novi član "Predsjedništva u iščekivanju" javno zauzme da se konačno ispitaju događaji iz 1993., i ne samo u Zenici.

Ne treba, naravno, imati iluzije da reakcija eresovskog velmože ima ikakvu simboličku vrijednost: Političar koji je spreman da u Srebrenici zarad predizbornih interesa negira genocid, ne zaslužuje ništa više do prezira, a kamoli da bude sudionik u procesima pomirenja, traganja za istinom.

S potpuno druge strane Izetbegovića su žestoko na nož dočekali dežurni intelektualci, akademici i predstavnici udruženja žrtava, koji koriste atribuciju: katastrofa, besmislica, neiskreno, kapitulacija, podvijanje repa... Kad na javnu scenu robusno stupe takve (dis)kvalifikacije, kritički diskurs ostaje na margini. Očigledno se radi o skrivenim političkim namjerama, a, uostalom, i intelektualci i predstavnici udruženja žrtava u više navrata su pokazali kako su spremni za dvije minute slave odigrati ulogu kakva im se dodijeli. Na koncu, ispadne kako je u masovnoj psihologiji kao standard nametnut "e, nek' im je rek'o" stav od pokušaja činjenja koraka naprijed. S obzirom na količinu verbalnih reakcija postavlja se pitanje: Je li Bakir Izetbegović bošnjački Willy Brandt?

Naravno da nije. Historijske okolnosti, lični motiv, protok vremena od zločina do izvinjenja simboliziranog u klečanju pred žrtvama... ništa od toga ne postoji ne samo kod Izetbegovića nego ni kod bilo kojeg drugog političara, uključujući i Borisa Tadića, koji ne zaboravlja spomenuti da je dva puta bio u Srebrenici, a ni kod njegovog kolege Ive Josipovića. Kod Izetbegovića jr., pored ličnog diskursa koji proizilazi, vjerujemo iz iskrenog žala za žrtvama, postoji i svjesna nakana da bude stopostotno drugačiji od svoga prethodnika, Harisa Silajdžića, čija isključivost, pa čak i kada je šef Stranke za BiH principijelno bio upravu, do ludila je dovodila međunarodne emisare i silne birokrate željne da BiH krene naprijed, pa makar hinjeno. Izetbegović se želi prikazati kao umjerenjak, željan regionalne saradnje, a ne kao Indijanac koji reži na sve nepravedne pojave oko sebe, od filma Angeline Jolie, preko Queer festivala, pa do, šta ja znam, istrage o pedofiliji u Gluhoj Bukovici.

Izetbegovićevu poruku žrtvama Armije BiH ne treba promatrati kroz diskurs međunacionalne pomirbe ili verbalnog ratovanja. Riječ je o izvinjenju koje je uputio jedan političar, u ime oca i svoje lično. Ništa dalje.