{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Ja tebi – ti meni

S
26.5.2009. u 12:34
0
8
Ja tebi – ti meni
0
Ja tebi – ti meni
Slučaj Karadžić pokazuje da su velike politike vjerovatno pravile sitne i nešto veće nagodbe s kolovođama našeg rata i (ne)mira. Od toga je ipak zanimljiviji odgovor na pitanje da li predmet slične trgovine mogu biti i neki sadašnji lideri, na primjer Dodik?
Ucjene i zakulisne nagodbe sastavni su dio politike otkad je svijeta i vijeka. Po principu da je čak i manje zlo svrsishodno ako se njime ublažava veća nevolja, mnogi politički zulumćari izvukli su se, a da nisu platili cijenu svog zlorađenja.

S tim je očito računao i Radovan Karadžić koji se, otkako je dopao iza haških rešetaka, malo-malo pokušava spasiti uvjeravanjem sudija i javnosti da je svoj dug već izmirio, te da mu ne treba biti suđeno. Cijena koju je tobože platio oličena je u njegovom dobrovoljnom povlačenju iz javnog života Bosne i Hercegovine, u ljeto 1996. godine.

Kako Karadžić neprestano tvrdi, za protuuslugu – to jest obećanje da nikad neće izaći pred Haški sud – garantovala je sama Amerika, i to u liku njenog balkanskog specijalca Ričarda Holbruka. S tom pričom "Dabić" je i ovih dana pred Tribunalom pokušao kupiti malo vremena i publiciteta, premda je i sam sigurno uvjeren da od toga nema ništa. I to ne zato što Tribunal ne prihvata američke "garancije“ ni obećani "imunitet“, nego jednostavno zato što mu je i u času kad se eventualno nagodio sa Holbrukom bilo jasno da mora igrati onako kako muzika svira, to jest da američko naređenje mora poslušati milom ili silom. Odabrao je tanku nadu da će ga Amerikanci možda poštediti, jer je to ipak bilo bolje od druge mogućnosti – da ga ti isti ljudi odmah uhite i predaju Hagu, što bi oni vjerovatno i učinili da Radovan nije sam podvio rep.

I tako je, s dogovorom ili bez njega, Karadžić ipak jeftino kupio još 12 godina svoje dabićevske slobode. Na nju, kako s optužnicom i dokazima stoje stvari, više do kraja života ne može računati, pa ga ništa i ne košta da sad glumata veliku „zvijezdu“ s kojom su, eto, i velemoćni Amerikanci politički trgovali.

Moguće je, dakle, da je Holbruk nešto i obećao, pa i verbalno garantovao Radovanu Karadžiću. No, iste te garancije tipa "obećanje ludom radovanje“ imao je, na primjer, i Jadranko Prlić, Karadžićev komšija u haškom pritvoru. Njemu je ubrzo nakon rata ponuđeno, a Jadranko objeručke prihvatio, da svoje ratne prljavštine spere izlaskom iz rukovodstva Hrvatske demokratske zajednice BiH, te prihvatanjem uloge Trojanca za rasturanje tada krovne hrvatske stranke.

Prlić je ipak završio u Hagu, jednostavno zato što je onima s kojim se nagodio obećavao mnogo više od onog što je realno mogao i nastojao u tom pravcu učiniti. Oformio je neku strančicu kontra HDZ-a, poneku lanuo o svojim dojučerašnjim pajtašima, ali sve to nije dostiglo nivo koji bi eventualno poslužio kao dovoljan kolateral za ratnozločinačku amnestiju. Zato se i našao pred Haškim sudom. Ko zna, da je "prodao“ više dobrih usluga, možda bi se i otkupio, jer u politici se nikad ne prestaje s pokušajima trgovanja, čak i sa najvećim i najprljavijim ulozima.

Nemam za to pouzdanih dokaza niti argumenata koje bi se dalo javno predočiti, pa stoga mogućnost da su ponekom grijesi i oprošteni ako ih je "valjano“ otkupio ističem u obliku pitanja: Zašto, na primjer, niko nikad s Hagom nije vezivao ime Nevena Tomića, Prlićevog najbližeg saradnika, ili pak Velibora Ostojića, Vojislava Maksimovića ili Alekse Buhe, iz Karadžićevog rukovodstva? A nije da nema indicija po kojim je mnogo nevine krvi moglo biti proliveno i njihovom "inspirativnom“ politikom i konkretnim djelovanjem u ratnom periodu.

Jesu li oni nekim kontrauslugama, zapravo cinkarenjem važnijih glava, otkupili svoju slobodu, odnosno amnestiju? I ne samo oni, nego još neke perjanice zločinačkih hordi koje su tri i po godine harale Bosnom i Hercegovinom, a koje su volšebno potonule u anonominost, pa ih ne potražuju ni Hag ni neke druge vrste pravde. Predmet priča o nikad dokazanoj nagodbi bio je i Alija Izetbegović, koji se 2000-te godine povukao iz državnog vrha, ubrzo i sa stranačke vodeće pozicije, a da pritom bolest možda i nije bila ključni razlog za demisiju.

Vjerovatnoća da su se neke velike političke trgovine zaista i dogodile, dakle, prilično je izvjesna, premda teško dokaziva. Pogotovo se to odnosi na moguće nove trgovine te vrste. A na jednu se upravo sada sumnja s puno razloga: na moguću nagodbu pokrovitelja BH mira sa – Miloradom Dodikom.

Scenarij je ovaj: Dodikovi kriminalni poslovi tako temeljito su dokumentovani da ga se maltene danas može strpati u ćuzu. Pa neće imati ništa ni od vlasti ni od silnih miliona s kojim si je mislio život učiniti beskrajno udobnim. Ali kako scenarij dalje kaže - ni to ne mora biti škripac iz kojeg nema izlaza. Ima, samo da Mile potpiše, pa mu se sve prljavo što je uradio – briše!?

A šta treba da potpiše, jasno je: jedan na najvišem međunarodnom nivou usaglašeni papir kojim bi se vrlo brzo dobio novi BH ustav, i to takav koji ovoj državi omogućava da u punom smislu riječi i na cijeloj svojoj teritoriji stvarno bude – država. Pomenuti scenarij nikad se ne mora pretvoriti u konkretan film, ali tu su ipak dva razloga koja bi, ako to moćnici žele, mogla dovesti do njegove realizacije. Prvo, Dodik je stvarno kompromitovan, s punim džepom oraha, i drugo – u Republici Srpskoj on ima poziciju i nedvojbene ingerencije da sutra u njeno ime potpiše šta god mu je volja.

Tu su, naravno, i kontra teze. Ne znamo, naime, da li su svjetski moćnici stvarno spremni na ovako krupnu trgovinu. Ne znamo, takođe, ni matematiku s kojom barata Dodik, iako je poznato da je on od 1998. do danas u više navrata s međunarodnom zajednicom pravio zakulisne nagodbe.

Na kraju, ne znamo još nešto, ključno: koliko bi takav eventualni Dodikov potpis držao vodu? Jer on jeste trenutno najjači srpski igrač u BiH, ali nikako nije i jedini koji bi srpsku lađu najradije odmakao daleko od naše obale. To što bi Dodik možda danas odradio, neko bi sutra, nakon novih izbora i prelaska žezla u druge ruke, po sistemu puj-pike-ne-važi možda i razvrgnuo.

Nagodbe su dio političkog instrumentarija s kojom se oduvijek barata, često naizgled nezamislive i prljave, ali ipak djelatne, moguće i ostvarive. Odobravali ih ili ne, ne smijemo se iznenaditi ako nam se pred očima dogode, čak i ubrzo. Valjda niko više nije naivan da misli kako je u posljednjih dvadesetak godina sve na ovim prostorima išlo spontano. Mnogo toga vjerovatno je ugođeno, dogovoreno i odtrgovano, ali ipak ništa nije definitivno završeno. Stoga i realna mogućnost da se ova velika i prljava politička saga nastavi, između ostalog i nekim novim nagodbama – možda i spektakularnim!

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: