Piše: Asim Bešlija
Muhamed i Jovan su dvojica komšija. Žive u teško pristupačnom selu u okolini Čajniča, okruženi netaknutom prirodom, divljinom, mirisom trave i zdravog života. Obojica danas žive loše jer su nekadašnje poslove u fabrici morali zamijeniti samo poljoprivredom koja u zemlji u kojoj žive nije baš na cijeni. No, i pored svih nedaća i težine bosanskog života, Muhamed i Jovan su dobre komšije. Skoro ko braća.
Mnogima je teško povjerovati, ali njih dvojica su tokom posljednjeg rata bila na suprotnim stranama, gotovo držali jedan drugog na nišanu. Kad je ratu došao kraj, obojica se sa porodicama vraćaju u selo, sreću i dogovaraju da se živjeti mora ma šta da je bilo tokom posljednjeg rata. U porušenom selu osnivaju šatorsko naselje koje se vremenom, te neugasivom željom za povratkom na svoje, pretvorilo u obnovljene kuće u koje su se vratili ljudi a time i život.
Muhamed i Jovan odlučili su da se ne bave mržnjom i rješavanjem ratnih zločina na seoskim sijelima, već da ostatak svoga života provode u miru i da se bave preživljavanjem. I to im je uspjelo. Bez obzira kako se ko zove i kako se ko izjašnjava od njih dvojice, uspjeli su otkriti da se ispod tih silnih naslaga umjetnih identiteta koje su im drugi prišivali jer imaju određeno ime, kriju , zapravo, ljudi koji mogu biti ili dobri ili loši.
Njihova priča nije nepoznata javnosti i medijima je proteklih godina bila prava pikanterija među gomilom vijesti o glupostima kojima se bavi domaća kvazipolitika. I kad se sva medijska buka smiri, Muhamed i Jovan ostaju tamo gdje jesu, sa istim problemima i istim životima, zaboravljeni, jer u zemlji u kojoj žive promocija suživota nije u trendu.
No, iako to nije popularno i iako se na tome ne dobijaju izbori, suživota ima. On je potisnut, skriven, daleko od očiju javnosti, zvaničnih istina i izvještaja, vijesti i priča, pa i u mjestima gdje politike podjele još uvijek prijete strahom. U ljudima još uvijek ima toliko ljudskosti da shvataju da se uprkos svemu mora i može živjeti skupa, uz jednu ogromnu historijsku lekciju kako se stvari koje su se desile više ne bi ponovile.
Kako inače objasniti da među ljudima zaista nema problema i da su incidenti, osim onih koji su bili nakon rata, prava rijetkost jer bi se u jednoj zemlji, navodno zadojenoj nacionalizmom prema zvaničnim tumačenjima, toga trebalo dešavati i više.
Međutim, istina je jedna. Teško je pobjediti život, pogotovo život u Bosni. Iako se svi pretvaramo da nije tako, postoji ta neka nit koja nas sve veže, nit dobrote i suživota, jednih s drugima i sa prirodom koja nam je tako obilno podarena.
I zato, kada se maknu zavjese koje uporno navlače raznorazni Miloradi, Harisi, Dragani i ini, i to radi svojih kriminalno-manipulatorskih interesa, ostaju ti mali ljudi, jedni s drugima. Ostaju njihove priče o tome da i nakon što su se vratili ni s kim nemaju problema osim sa time kako opstati. E, u tom dijelu priče zaštitnika nacionalnih interesa nema. Bez obzira kako se zvali, u takvoj situaciji ostaju ono što jesu i jedina im je nada da se okrenu jedni drugima.
Zato i ne čudi što i žrtve iz mjesta sa počinjenim najtežim zločinima nemaju problema sa suživotom sa komšijama druge nacije. Osim onda kada se po pravilu umiješa politika. I dalje se ima snage sjesti, popričati, popiti kafa i posjetiti za praznike.
Iako je okus života gorak, i iako zemlja još miriše na prolivenu krv, život jednih s drugima jedino je i moguć. Godine etničke usamljenosti mnoge su dovele do takvog zaključka pa se vrlo stidljivo ali sasvim jasno razaznaje ta spoznaja da se prirodne veze ne mogu prekinuti i život ne može zaustaviti te da niko ne živi sam.
E, zbog te spoznaje treba reći da Bosne ima i da će je biti jer je kroz stoljeća njena ideja na ovom našem djeliću planete spajala raznorazne ljude, nacije i vjere, vojske i carstva pa kao takva i dalje opstajala. Zato nije idealizam reći da je ideja Bosne, zapravo, ideja naše budućnosti.
