Izricanje presude u ovom predmetu zakazano je za 8. april.
Optužba smatra da je tokom glavnog pretresa dokazano da su Bičakčić i Čović, u inkriminirano vrijeme u funkciji premijera, odnosno dopremijera i ministra finansija BiH, počinili krivično djelo za koje se terete.
Zastupnica optužbe, tužiteljica Jasmina Gafić navodi da su Bičakčić i Čović bez odluke Vlade 18. januara 1999. donijeli i potpisali odluku o rasporedu sredstava budžeta za 1999. za stambena pitanja, kojom je iz sredstava tekućih rezervi odobren iznos od 3,2 miliona KM za rješavanje stambenih pitanja zaposlenih u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.
Podsjeća, da su optuženi 20. januara 1999. donijeli i potpisali odluku o rasporedu sredstava budžeta za 2000. za stambena pitanja kojom je iz sredstava rezervi odobren iznos od 4,6 miliona KM za istu namjenu, na osnovu kojih odluka je izvršena kupovina stanova za određeni broj osoba.
S obzirom na to da su ove odluke tokom dokaznog postupka više puta ocjenjivane spornim, jer su predočene u formi fotokopija, tužiteljica navodi da je njihova autentičnost potvrđena iskazima svjedoka.
Optužba, nadalje, smatra da se radi o odlukama koje su sačinjene na nezakonit način bez znanja Vlade, te da nisu sadržane u zapisnicima sa sjednica Vlade, odnosno da pritom nije ispoštovan Poslovnik o radu i Zakon o Vladi FBiH.
Tužiteljica Gafić navodi da je dodjelom, odnosno adaptacijom određenog broja stanova, mimo pravilnika i kriterija, pribavljena materijalna korist za treće osobe od 3.671.398 KM, za koji iznos je oštećen budžet FBiH, te predlaže da se taj iznos oduzme, odnosno optuženi oglase krivim i osude po zakonu.
Odbrana, međutim smatra da je optužnica u ovom predmetu utemeljena na "nepotpunom i naručenom nalazu sudskog vještaka, kojem je naredbom Tužiteljstva zapravo data instrukcija i sugerirano šta treba utvrditi".
Branitelji optuženih, advokati Žarko Bulić i Zdravko Rajić osporili su optužnicu u svim elementima, počevši od činjeničnog opisa, obilježja i kvalifikacije krivičnog djela za koje se terete njihovi branjenici, do same radnje počinjenja, odnosno valjanosti dokaza.
Ustvrdili su da se sve vrti oko dviju pravno irelevantnih odluka koje se ne mogu povezati ni s kakvim transakcijama, te koje predstavljaju planske, a ne operativne (provedbene) akte.
Odbrana, također, osporava postojanje uzročno-posljedične veze između navodnih inkriminacija i posljedica, navodeći da optužba takve zaključke izvodi po automatizmu, te da spomenutim radnjama nije oštećena FBiH, odnosno da navedena imovinska korist predstavlja razliku između tržišnih cijena i cijena otkupa stanova što je pravo omogućeno tada važećim zakonom, a koje je koristilo oko 150.000 građana.
Branitelji optuženih smatraju neodrživim tužbene navode prema kojima je navodna imovinska korist pribavljena nepoznatim osobama, a što, po njima, dovodi u pitanje motiv i uopće umišljaj kao bitne odrednice krivičnog djela kakvo je zloupotreba službenih ovlasti.
Odbrana je, stoga, predložila da Sudsko vijeće u ovom slučaju optužene oslobodi optužbi, odnosno izrekne oslobađajuću presudu.
Prvooptuženi Bičakčić naveo je da se optužnica u ovom predmetu temelji na dvije odluke koje je Tužiteljstvo proglasilo odlukama Vlade, te da nikad nijedna od brojnih odluka iz inkriminiranog perioda nije dvostruko potpisana (potpisi premijera i ministra finansija), kako je to slučaj s odlukama kojima optužba raspolaže.
Ustvrdio je da se ne radi o zakonitim dokazima te da je sve što je on radio bilo zakonito i transparentno.
Drugooptuženi Čović nije želio bilo što komentirati, uz opasku da je u cijelosti saglasan s navodima branitelja.
