{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Iz dnevnika

S
15.5.2010. u 14:00
0
7
Iz dnevnika
0
Iz dnevnika
Oda ljepoti: trojica umjetnika - Libovac, Imamović, Gudelj. I, šta dijeli dobro i loše, od čega su sastavljeni snovi.
Subota, dan

Život se, nekako, ubrzao. u posljednjih sedam dana se, pored redovno ružne svakodnevice, dogodilo i nekoliko lijepih stvari. Prošle subote, održana su čak dva događaja koja su emotivno dirnula u ovu dušu. Prvi, u Počitelju u galeriji Mlaz, gdje je akademski kipar Fikret Libovac imao izložbu. Jedan od najvažnijih umjetnika u ovoj zemlji, artist i pedagog, nerado i nerijetko pokazuje svoja djela, pa je svaka njegova izložba mala svečanost. Tako je bilo i ovaj put, za nas pedesetak koji smo se našli u bijelom, kadijskom hercegovačkom gradiću.

Pod kišobranima, nije ni tamo uvijek u maju sunce, stajali smo isped galerijice u kojoj su izložene skulpture, u instalaciju nazvanu "Campo gleda Bentbašu". Instalaciju čine figure skakača u vodu, uhvaćene u pokretu, u zraku kako laste, ili u saltu ili na noge, lete iz zraka prema vodi. Tu je i jedan mali portret: Mirsada Zulića – Campe, nedavno preminulog sarajevskog naturščika i ulične legende, koji unutar ove instalacije služi kao neka vrsta naratora. S cigarom koja mu visi s usana, gleda te skulpture, skakače koji pokretima tvore slike i na neki način simboliziraju univerzalnost ljudske egzistencije. Istina, Campino oko nije uvijek gledalo samo ljepotu – bio je to i surov i težak život - i na toj bi se sarajevskoj "plaži" sigurno našlo i nešto i neko ko bi ispričao i nešto loše o njemu i po njega, ali Gradu da je dao dovoljno da ga se pamti.

Glavni dio umjetničke instalacije, figure skakača, su, zaista, fascinantne: njihova zgrčenost, ispravljenost, let u vodu su zapravo stanja kroz koja prolazimo svi, ispunjavajući zadato vrijeme, i na kraju, život koji nam je darovan. To prelazno prolazno stanje između neba kao krajnje tačke ljudskoga duha, i vode osnovne materije koja nas ispunjava i okružuje.

Koristeći se bazičnim formama, i jednostavnim materijalima žicom i aluminijem, Libovac kao da se namjerno lišava boje, glavnog "alata" koje neki umjetnik može imati da bi se usredotočio na priču, na egzistenciju, na ono najbitnije. U tom stalnom preplitanju erosa i tanatosa, u kojem život i smrt, pad i let, humor i tuga idu zajedno i ostaju, zapravo, jedini prostor u kojem egzistira umjetnik Libovac i njegovi radovi. Iz svega, nije vam teško zaključiti zašto je ova izložba zaista "malo" remek-djelo. Na asocijativnom nivou se iskazuje toliko detalja da sve postaje jedinstven, zgusnut i autentičan put zasnovan na vrlo jakom etičkom principu. Baziran na onoj temeljnoj "što te zaljulja, to te i zakopa", odnosno da je ljudska priroda takva da je na rub ponora, i uzleta dovode upravo one ideje koje je najviše oduševljaju, ovaj rad je umjetnost u izvornom smislu te riječi.

Jer, ima sve, ili skoro sve: ambijentalnost, referencijalnost (u kojoj vidimo i Giacomettija, pa i Goyu), što na kraju pred nas donosi sliku skakača, koja nije ništa drugo nego ukupnost naših sudbina – svijet u malom. Za krajnji sud o nečemu (a takav sud niti postoji, niti ga je iz ljudske vizure moguće izvesti) bitno je razumijevanje procesa.

Dok stojimo na kiši, razgovaram s drugim velikim umjetnikom, Libovčevim kolegom Mustafom Skopljakom. On veli, i ima potpuno pravo, da u dobrim stvarima i pravim umjetničkim djelima uvijek pobjeđuje nešto što se ne da kontrolirati, nešto što izlazi iznad misaonog procesa. To «nešto» uvijek jeste rezultat dubokog promišljanja, ali je i rezultat bivanja u tome i stajanja iza toga. Umjetnik je neko ko svojim radom saživljava prošlost i budućnost, a Fikret Libovac to, definitivno, jeste.

Subota, veče

Istog dana, u BKC-u svoj solistički koncert imao je Damir Imamović. Njegov svijet je muzika, i to tradicionalna. Sevdah. Živimo u društvu u kojem je napametna, retrogradna i kriva interpretacija tradicije donijela mnogo zla. Odgojene su generacije čije se poetika i filozofija zaglavljuju između poštapalica "buraz" i "jarane", koji svoje najbolje godine provode vozeći se u jeftinim automobilima po gradskim ulicama, izvikujući navijačke parole, ispijajući plastične dvolitre piva, između dvije posjete kladionici. Pogrešno pročitana tradicija uvijek vodi u propast, i tako je bilo i sa sevdahom. Propali su pokušaji da se instrumentaliziranim me(lod)ijskim nacionalizmom napravi mainstream. Postaje jasno da je to žanr polagane ljubavne pjesme, koja se pjeva bez Instituta, bez horova i pompeznih scenografija, u tišini, najčešće sebi ili malom krugu slušatelja.

Damir Imamović je izabrao drugačiji put, prvenstveno se vodeći mjerom i ukusom, stečenim klasičnim obrazovanjem, ali i obiteljskom tradicijom. Imao je zvijezdu vodilju: muziku Muhameda Mešanovića – Hamića, i krenuo je za njom, na sličan način kao što je prije četrdesetak godina Eric Clapton krenuo za Robertom Johnsonom, za kojeg danas znamo da je jedan od očeva delta – bluesa.

Rezultat tog istraživanje je autentična, u većini segmenata virtuozna pojava, koja radi s pažnjom i sviješću o onome čime se bavi. Njegov novi album u produkciji kuće Gramofon zbirka je pjesama koje se ne izvode često, to su dragulji pomalo zaboravljenog repertoara koje Damir pjeva i svira na suveren način. Pravi sevdah je uvijek ljubav, i uvijek solo i to je ono što je Imamović pred punim BKC-om suvereno demonstrirao.

Produkcijski, tonski, izvedbeno – to je visok nivo, onakav kakav možete čuti u većim i respektabilnijim sredinama, a publika koja se do prije nekih godinu ili dvije dana sastojala, uglavnom, od ljudi koji se međusobno poznaju je bila sastavljena od, barem za mene, novih lica. Konačno tradicija shvaćena na pravi način, konačno put kojim se u umjetničkom, estetskom i etičkom smislu može krenuti. Put Damira Imamovića i njegovih suradnika.

Utorak

U toku su 49. Sarajevski dani poezije, manifestacija koja je ove godine narasla i pokazala se u ozbiljnom sjaju i veličini. Izgleda da su dvojica najzaslužnijih za to kolege Hadžem Hajdarević i Mile Stojić, a način na koji im pomaže ekipa predvođena Majdom Kovač, zaista imponira. Ponovo je rođen veliki literarni festival u Gradu. Preko 120 pjesnika iz dvadesetak zemalja je uzelo učešće na ovim Danima, i Sarajevo nekako sve ove dane živi sa stihovima i u stihu.

Četvrtak

Na put u Prijedor i Sanski Most ide se u četvrtak, 13. maja, u rano jutro. Ekipa - dva Kanađanina, Turčin s Kipra, kolega iz Srbije te Goran Simić i ja iz Sarajeva idemo, po prvi put u okviru neke ovakve mafestacije čitati ono što smo napisali u Prijedor.

Sve je krug. Stavljam skulpturu, pticu od žice Fikreta Libovca u torbu, ide sa mnom na put. On je iz Prijedora i to je, zasad, jedini način da nešto njegovo, pa i on sam stigne tamo. Nakon dužeg puta izlazimo i čitamo stihove, ptica stoji ispred nas, ispada, nekako da je probijanje "leda" uspjelo, ponosan sam na kolegu Simića, i na način na koji su nas dočekale kolege iz RS-a.

Petak

Ponosan sam zato što je nagradu Bosanski stećak dobio Petar Gudelj, pjesnik iz Imotskog koji je najveći dio života proveo u Beogradu, čovjek koji autentičnim izrazom praktično "vadi" poeziju, ispod kamenja, iz zemlje, iz kraških rupa. Misli su mu lucidne, precizne, njegov je jezik autentičan, gledam ga kako sa 78 godina govori i izgleda, kao kakav mladić. Piše mi posvetu na knjizi koje sam se pomalo zastidio, dok nas jedan velikan i veteran naše kulture Čedo Kisić poučava da je sve ljubav, i da literatura služi kako bi se život oplemenio, a ne kako bi se zadovoljavale sujete.

Život je prekratak da bi se potrošio na svađe i mržnju. Mi smo mala sredina, i u jednom smislu mala kultura da bi se čovjek trošio na tako sitne i beznačajne stvari. Ali, ima i ljudi koji sebi ne mogu pomoći. Dan odlazi, prelazi u noć, naše sjenke i prikaze prolaze ulicama, još malo, još samo malo i svi će naši poslovi biti gotovi, kako kaže pjesnik, još malo, samo malo desit će se smiraj i utonuti ćemo u san, onaj san o boljoj sutrašnjici, san koji je, zapravo, pokretač svega.

Baš kao što su naša slova, note i figure napravljene od iste materije od koje su i snovi. Do sastojaka te materije još niko nije došao, i najvjerovatnije neće nikad, ali je nikada ne treba prestati tražiti.

U Sarajevu, 15. maja, 2010 ljeta gospodnjeg, čekajući ljeto.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: