{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Istina o Korićanskim stijenama izašla na vidjelo

S
3.12.2009. u 11:11
0
43
Istina o Korićanskim stijenama izašla na vidjelo
0
Istina o Korićanskim stijenama izašla na vidjelo
Tužilaštvo BiH okončalo je izvođenje dokaza na prvom suđenju za zločin počinjen u augustu 1992. godine na Korićanskim stijenama, piše Denis Džidić, novinar BIRN Justice Reporta. Optužnica je uključivala osam osoba, a njihovo zajedničko suđenje je počelo u martu ove godine. Prvi put od početka rada Odjela za ratne zločine, čak dvojica optuženih – Damir Ivanković i Gordan Đurić – tokom suđenja su ne samo priznala krivicu nego i svjedočila protiv ostalih optuženih, ali i niza osumnjičenih, što je dovelo do novih hapšenja i optužnica.
Najvažnije, ovo suđenje je doprinijelo otkrivanju masovne grobnice s tijelima preko 50 ubijenih.

Ivanković i Đurić su, nakon potpisivanja sporazuma o priznanju krivnje, osuđeni na 14, odnosno osam godina zatvora.

Odbrana će početi sa saslušanjem svjedoka prvooptuženog Zorana Babića 7. decembra ove godine.

Babić se tereti skupa s Miloradom Radakovićem, Miloradom Škrbićem, Ljubišom Četićem, Dušanom Jankovićem i Željkom Stojnićem, bivšim pripadnicima interventnog voda Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor, da su 21. augusta 1992. godine učestvovali u sprovođenju konvoja s preko 1.200 civila, koji su vođeni na razmjenu u Travnik.

Kako stoji u optužnici, oko 200 muškaraca je na Korićanskim stijenama izdvojeno i strijeljano.

Svjedočeći protiv suoptuženih, Ivanković i Đurić su kazali da su Babić, Radaković, Škrbić, Četić i Stojnić bili pripadnici interventnog voda koji su 21. augusta pratili konvoj s civilima za Travnik. Dušana Jankovića su pak prepoznali kao komandira SJB-a Prijedor.

“Vidio sam puno autobusa i šlepera, 14 ili 15 vozila, a okolo 1.500 ljudi. Došao je pokojni komandir Miroslav Paraš i poredao nas tako da svako uzme po jedno vozilo. Tu se pojavio Janković, u plavoj šarenoj uniformi i u policijskom golfu, i već smo trebali da krenemo. Bilo je nezgodno, jaukanje i plakanje”, prisjetio se Ivanković.

“Prvi put smo stali pored Trnopolja, odnosno u Kozarcu, i tu su nam se pridružila tri ili četiri autobusa. Sljedeće stajanje, naišao je komandir Paraš i rekao da oduzmem dragocjenosti od putnika. Ja sam jednu kesu prebacio nekom momku i rekao da pokupi”, dodao je Ivanković, koji je kesu dao Parašu.

Prema navodima optužnice, sva šestorica su od civila u konvoju, “uz prijetnju da će ih ubiti”, uzimali novac, zlato i druge dragocjenosti.

O pljačkanju zatvorenika govorio je bivši pripadnik interventnog voda, koji je dao iskaz kao zaštićeni svjedok K1, rekavši da je s njim u transporteru bio optuženi Četić, koji je pljačkao zatvorenike.

“Vozač mi je govorio da pogledam šta radi. Nisam htio gledati, ali sam vidio kasnije da stavlja nešto u džepove. Pretpostavljam da je oduzimao novac od civila. Koliko sam čuo, taj novac je kasnije raspoređen u kasu SJB-a Prijedor”, kazao je K1.

Veliki broj civila koji su 21. augusta 1992. godine odlazili iz Prijedora svjedočio je u korist Tužilaštva. Svjedokinja B je rekla kako je optuženi Stojnić, ušavši u autobus, zahtijevao da se jedna vreća napuni s “pet hiljada njemačkih maraka i svim satovima, nakitom i dragocjenostima ili će baciti jedno od djece iz kamiona u kanjon”.

“Nakon dva sata putovanja, došli smo na Korićanske stijene. Vidjela sam autobus s muškarcima, koji su sjedili pognute glave, s rukama iza leđa. Tu je bilo dosta uniformisanih lica. Vidjela sam Babića, Radakovića i Stojnića, koji su se kretali”, dodala je B.

Ivanković se prisjetio da je na posljednjem stajanju konvoja, u blizini rijeke Ugar, ugledao “dva autobusa i samo muškarce”.

“Stali smo i došao je Mrđa. Izveo me je i uzeo kesu s novcem. Onda je izveo neke muškarce iz autobusa govoreći: ‘Ti, ti, ti...’ Osjetio sam da nešto nije u redu. Nikada se prije nije desilo da muškarce odvajaju. Tada sam vidio da pored tih autobusa stoje Paraš, Mrđa, Babić, Stojnić, Škrbić i Đurić”, dodao je Ivanković.

Darko Mrđa je pred Haškim tribunalom 2004. godine osuđen na 17 godina zatvora nakon što je priznao krivicu.

Đurić je tokom svjedočenja kazao da je ušao u jedan od autobusa u kojem su izdvojeni muškarci, te da mu je nakon desetak minuta vožnje Paraš naredio da “pazi da neko ne naiđe iz suprotnog pravca i priđe autobusima”.

“Odmakao sam s dvojicom vozača autobusa do krivine iza stijene i čuo žestoku rafalnu paljbu. Pucnjava je bila strahovita. Čuje se dovikivanje i kuknjava... Sve skupa je trajalo pola sata. Od početka putovanja, u meni se stvorila velika muka, čuo sam šta se radi i nisam mogao da vjerujem”, dodao je Đurić.

Bivši vozači u konvoju i zaštićeni svjedoci KS1 i KS2 rekli su Sudskom vijeću da su za vrijeme strijeljanja civila “stajali u zaklonu sa Đurićem”.

“Kad sam izišao iz autobusa, krenuo sam prema jednoj stijeni. Za mnom je išao policajac Đurić, koji je bio preplašen, i vozač drugog autobusa. Začula se pucnjava iz automatskog oružja, te padanje jedne bombe”, ispričao je KS1.

KS2 je dodao da je čuo kako je Đuriću bilo naređeno da se odmakne do obližnje stijene “radi obezbjeđenja”. “Pošto mi je bila mučnina od svega, i ja sam krenuo za njim”, kazao je KS2, dodavši da je čuo pojedinačnu i rafalnu pucnjavu i detonacije.

Osuđeni Ivanković je, kako je ispričao, ostao na lokalitetu gdje se vršilo strijeljanje. Prisjetio se kako je civilima naređeno da se poredaju “jedan po jedan uz provaliju”.

“Prva vrsta je morala kleknuti... To je neopisivo... Počeli su se gurati, počela je pucnjava... i onda skaču... Pucnjava je trajala kratko, 10 ili 15 minuta, jer su ljudi i sami skakali, a ko je pao, teško da je mogao da preživi. Ja sam ispucao jedan rafal, ali ne do kraja. Nisam ubacio rezervno punjenje. Nije bilo potrebe... Nestajali su ljudi...”, kazao je Ivanković.

U optužnici se navodi da je 12 ljudi preživjelo strijeljanje na Korićanskim stijenama. Dvojica su javno svjedočila – zaštićeni svjedok A i Husein Jakupović.

Tokom putovanja u konvoju, svjedok A je odvojen od porodice i prebačen u jedan od autobusa s vojno sposobnim muškarcima.

“Rekli su nam da se postrojimo pored ivice i da sjednemo kao da se molimo Bogu. Uspio sam kleknuti i, kada sam pošao staviti ruke za vrat, počela je pucnjava. Kako sam okrenuo glavu, uspio sam vidjeti da policajac sa automatskom puškom puca ka meni. Čuo sam samo jauke iz kolone. Skočio sam ka provaliji i sišao desetak metara ka dnu i držao se za jedan jelić”, objasnio je A.

Prema njegovom iskazu, pucnjava je trajala oko petnaestak minuta, nakon čega su pripadnici interventnog voda počeli bacati bombe.

“Kada se to završilo, vidio sam da su neki sišli i dolje i da pucaju po pojedincima”, kazao je A.

I Jakupović je preživio tako što je skočio niz stijenu.

“Srpski vojnici su nam naredili da iziđemo iz autobusa i dva po dva stanemo uz stijenu. Par minuta smo klečali, a onda je počela pucnjava. Ja sam skočio niz stijenu. Bio sam zaglavljen i ukliješten. Ostao sam cijelu noć dok su ljudi padali”, kazao je on.

Uz pomoć kaiša, Jakupović se spustio sa stijene do žbunja, gdje je vidio “veliki broj nagomilanih golih tijela”.

K3, bivši pripadnik interventnog voda, kazao je da je u augustu 1992. godine učestvovao u osiguranju konvoja “u kojem je došlo do zločina”, te potvrdio da su tog dana u pratnji bili i Babić, Đurić, Radaković, Škrbić, Četić i Stojnić.

“Nakon što smo stigli na konačno odredište, istim putem smo se vraćali. Prva osoba na koju sam naletio bio je Stojnić. On se nalazio blizu mjesta gdje su civili poubijani. Prvi susret kada je on ušao u kabinu – to neću nikada zaboraviti – rekao je: ‘Šta smo uradili, svi ćemo zaglaviti u Tunjici...’”, ispričao je K3 i objasnio da je Tunjica kazneno-popravni zavod u Banjoj Luci.

Državno tužilaštvo je saslušalo i svjedoke koji su govorili o asanaciji terena na Korićanskim stijenama. Čedo Vuković, Živorad Pelengić i Radovan Đukarić, bivši pripadnici Civilne zaštite Kneževo, opisali su kako su nastojali ukloniti tijela ubijenih civila zbog “strašnog mirisa i straha od trovanja vode”.

Milan Komljenović, bivši predsjednik Kriznog štaba Kneževo, kazao je da je za ubistva civila saznao 22. augusta 1992. godine, te je otišao da izvidi lokaciju.

“Tamo sam vidio sliku užasa, hrpe ljudi, jedni preko drugih. Ljudi su visili po stijenama i granama. To je bila strašna slika”, dodao je.

Svjedoci Zoran Babić, Milivoje Pavičević i Dragomir Marković, koji su u augustu 1992. godine radili pri Centru službe bezbjednosti (CSB) Banja Luka, kazali su da su bili na uviđaju na lokalitetu Korićanske stijene, ali da im nije poznato da li je vođena bilo kakva istraga u vezi s tim ubistvima. Svjedoci su potvrdili da im je rečeno da su za smrt ubijenih krivi “pratioci konvoja”.

Tužilaštvo je u sklopu dokaznog postupka uvelo preko 150 materijalnih dokaza, od kojih se veliki dio odnosio na potvrde o smrti i izvještaje sa ekshumacija, a također je saslušalo dva vještaka sudske medicine – Miroslava Rakočevića i Sabihu Brkić-Silajdžić, koji su govorili o ekshumacijama ubijenih civila na Korićanskim stijenama. Brkić-Silajdžić je rekla da joj je to bila najteža ekshumacija u karijeri.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: