{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Intelektualac

S
16.9.2009. u 16:45
0
0
Intelektualac
0
Intelektualac
Gledam vijesti u sedam. Pa u pola osam. I u osam. Manje-više ista priča. I dalje bezobzirno lažu. Kradu. Otimaju. I dalje se nešto otkriva i još više prikriva. Krug bez početka i kraja. A mi u njemu. Obezglavljeni, izgubljeni. Izopšteni iz svijeta i vremena.
Zavezanih očiju tumaramo između danas i juče. Sutra nam je perfidno odsječeno. Kao promrzlina. Rizničari sudbina osiono pljačkaju mogućnosti, siluju nadu, poništavaju dostojanstvo življenja. Ali, zar ne postoji i za ovo rješenje. Ako je Aleksandar mogao riješiti čvor, onda ne postoje prepreke. Pitanje je samo da li želimo rješenje. Možda smo mi prepreka? I ko će nam ponuditi odgonetke. Neko drugi, ili mi.

Lopovi neće. Njima je ovo Eldorado iz najluđih snova, veći od holivudskog. Političari? Nipošto. Oni su shvatili šta se radi u Eldoradu. Budi kao Rimljanin. Ili vukovi. Rastrgaj slabije. Stranci? Zadovoljni menadžerskim mjestom u Eldoradu. Ne bi ga mijenjali za delikatne poslove ovih drugih. Radnici? Njihovo je prošlo prije dva vijeka. Možda penzioneri. Objektivno, namaju šta izgubiti. Život im se svakako vještački održava. Na cjevčicu.

Mladi? Sa njima je završeno. Nemaju petlju ni za šta, zabarikadirani u infantilnu sigurnost kafane. Tužna istina. Ili intelektualci?

Možda. No, šta je zapravo intelektualac? Baš tako, “šta je”? Intelektualac iz istorijski prepoznatljivog angažmana u otkrivanju, predviđanju i nuđenju mogućnosti rješavanja problema, pretvorio se u tupi objekat kojeg će po potrebi trenutka upotrijebiti neki od centara moći (političke, finansijske, pa i vjerske). Od svih građanskih slojeva upravo su intelektualci najviše podbacili. Iznevjerili su velika očekivanja građana. A u jednom trenutku bili su svima neophodan oslonac. Brana pred ludilom. Sada su kao kučke podvili repove i cvileći se zavukli u svoje štenare. Kevću samo kad im dozvole. Zaklanjaju se iza izgovora. I oni po potrebi lažu. Ćute. A to je kao da klimaju glavom. I verifikuju ludilo. Svjetlosnim godinama udaljeni od ovozemaljskog života, nema ih da se solidarišu sa obespravljenima, bez obzira da li se radi o kršenju osnovnih ljudskih prava ili okupljanju zajednice kod popravka ulične rasvjete. Poklekli su pred istorijom. Spustili su pogled i turili riječi u fioke, maksimalno prostituisali sve što se od njih tražilo. I ono što nije. Kakvi su to ljudi uopšte?

Ovdje trenutno postoje, uslovno govoreći, tri vrste intelektualaca. Prve dvije su kukavice, odnosno racionalni pragmatičari.

Prvi, najbrojniji imaju volšebne fakultetske diplome, magistarska, doktorska pa i zvanja akademika!?. Kako, to ni oni vjerovatno ne znaju. Samodovoljni su. Alfa su i omega. Kao mali bogovi. Bez moći, doduše. Uglavnom ih nema u društvenom životu, a od direktnog javnog eksponiranja bježe ko vampiri od bijelog luka.

Elementarna prava na slobodu izražavanja njima su jako daleko. Tako daleko da ih svojim beskičmenjačkim postojanjem negiraju. Oni dokazuju da je prag tolerancije samoponižavanja uvijek moguće pomjeriti dalje. Za Ginisa.

Kad moraju javno govoriti (uglavnom kad su stjerani u ćorsokak i odgovornost za pojavljivanje ne mogu delegirati na podređene), neartikulisani su i nekoherentni. Samopouzdanje ih izdaje, jer ga nikad nisu imali, a još manje izbrusili. Prosječni su. Kljakavih intelektualnih i duhovnih kvaliteta. Usud im je malograđanština. Nikad ih nije ozarila svjetlost iskonski otvorenog duha. Jer ne dozvoljavaju da ih svjetlost dodirne. Kao vampiri, plaše se da će ih spaliti. Ko zna, možda i hoće.

Dalje se mogu podijeliti na predratne i postratne. Prvi su neizlječivo inficirani bahatošću prošlog vremena. Nedonoščad komunističke zablude. Kada je padao zid, duše su im zauvijek ostale tamo. Zaleđene, nepokretne. Ne čudi da se od stvarnosti brane neradom i nekritičnošću. Čak i izgledaju kao muzejski eksponati. I žilavi su. Duboko se boje svih poluga sistema. U njihovim očima svi su potencijalna prijetnja beznačajnim, sićušnim povlasticama obesmišljenog života. Ne znaju šta je sloboda. Ili znaju, ali predosjećaju da ona nosi nesigurnost. Njihova paradigma oduvijek se svodi na dvije riječi - ne talasaj!, Ne-talasanje je rezultiralo da se drugi pol iste skupine edukuje u duhovnoj žabokrečini.

Potonji su stasali u ratu i poratnom periodu, na temeljima obogaljenih standarda, krnjeg duha i naslijeđenog mediokritetstva. I jedni i drugi imaju zakržljale nagone prilagođavanja savremenim trendovima. Nemušto se adaptiraju vremenu, ali su neprikosnoveni vladari u svojim malim, iracionalnim, intimnim svjetovima. Pretjerano zaokupljeni prošlošću, ne vide dalje ispred sebe od bubuljičavog nosa.

Konzervativizmom se busaju pred različitošću. I sistematski gube. Samo još ne vide. Kolektivno su svedeni na bezličnu masu ukinute individualnosti i obesmišljene originalnosti. Po nepisanim zakonitostima zavučeni su u svoje skučene svjetove, više im odgovaraju tmina i gusti oblaci od blagotvorne svjetlosti i otvorenih horizonata. Sasvim prirodno, jer širina ih plaši, onespokojava, agonizuje, ona je najveći neprijatelj njihovom bezbrižnom vegetiranju daleko od turbulencija koja bi im mogle uskratiti sve benificije prosjački udijeljene za ćutanje. Zato ostaju prikovani za zidove sistema, dok potpuno ne pozelene od memle i buđave vlage.

Negdje na sredini su oni promućurniji. U dobroj mjeri shvataju kretanja vremana i tako se postavljaju prema njemu. Ne žele biti potpuno marginalizovani nego se aktivno bore za svoje mjesto pod suncem. Prljavo i beskrupulozno, ali to nikoga ne uzbuđuje. Kažu da su intelekturalci jer imaju “akademske” zaleđine. Diskutabilne taman u tolikoj mjeri da razrade maštu našeg čovjeka koji će ih beskrajno prezirati i beskrajno ih se bojati. Njihova društvena uloga je kontroverzna. Vjerovatno je odatle izašla kovanica “kontroverzni biznismen” sa krajnje negativnim svojstvom (upravo ona najilustrativnije govori o nesposobnosti sistema da locira i precizno definiše kriminal, što mediji opet dobrano pomažu iz sebi svojstvnih strahova) kojim bi se mogli opisati. Ovu prilično homogenu grupu, kao i prvu, odlikuje izraziti autoritarni, odnosno podanički duh, beskrajno strahopoštovanje prema autoritetu i neizrecivi prezir prema nižim hijerarhijskim slojevima. Za razliku od prvih, oni ne ćute ali zato obilato govore baz smisla. Shvatili su šta je potrebno narodu pa se tako ponašaju.

Sitno pragmatičnim prevarantstvom neskriveno obmanjuju auditorijum. I uspijeva im. Ovdje je zaista jednostavno baviti se politikom. Samo se treba odreći obraza. Njima ovaj preduslov ne predstavlja nikakav problem. Šta više. Svjesni da im vrijeme ne ide vječno na ruku koriste sve pogodnosti socijalne nestabilnosti i neuređenog sistema. I sjajno im ide. Oni dobro žive. Njihovi najprominentniji predstavnici su visoko pozicionirani članovi političkih partija, ekonomsko-kriminalnih lobija i naslijeđenog birokratskog aparata. Ne prezaju ni od čega. Ne povode se etičkim i ljudskim principima. To je za budale, misle. Vrhovno božanstvo kojem se slijepo klanjaju je lični interes. Insistiraju nedvosmisleno na očuvanju statusa quo. Zato su najveći problem društva. Ne oni sitni i priprosti kriminalci, nego baš oni. Svaki dan ih gledate na televiziji, čitate o njima u novinama i jako rijetko gledate uživo. Pitanje je šta vidite.

Posljednju, treću grupu intelektualaca čine iskonski izvrsni pojedinci. Zakleti individualci. Imaju stil i stav. Oni su visokoobrazovani stručnjaci, prepoznaju ih i uvažavaju mnogo dalje od Kotor Varoši i Prnjavora, mišljenja izražavaju otvoreno i bez straha od suda okoline ili političkog establišmenta. Istinski su inicijatori javnog dijaloga, kritičari postojećeg stanja i nerijetko direktni pokretači temeljnih promjena u svojoj okolini. Bez njihove asistencije nijedna promjena u današnjem društvu ne može se kvalitetno realizovati. Nemjerljive su njihove temeljne analize prošlosti bez kojih nema ispravnog anticipiranja budućnosti. Zato su ključni faktori za formiranje dugoročnih strategija. Oni ulaze u objektivnu istoriju rasterećenu našom bljutavom potrebom da falsifikujemo činjenice kad nam i kako zatreba. Oni nas inspirišu, motivišu, stimulišu. Oni o-duh-ovljuju naše postojanje vjerom u drugačiji, normalan život.

Potkovani temeljnim analizama, seciranjem klonulog organizma našeg društva nude nam dijagnozu koja precizno kazuje da se naša bolest pojavila davno, ali je niko nije htio (želio) prihvatiti i kao nepobitnu činjenicu saopštiti pacijentu na aparatima (građanima), pa je virus decenijama izgrizao zdravo tkivo. Ne strahuju da javno kažu svoje stavove, ali javno rijetko mogu nesputano progovarati. A i onda kad progovore njihov glas je kao nečujan krik orla, izgubljen u potmulom graktanju gavranova.

Sistem predvođen mediokritetima raznih fela marginalizovao ih je iz svih oblasti od društvenog uticaja, zamijenio je mjesta najboljih sa najgorima.

Bez obzira na svoj trenutni javni hendikep nerazumijevanja, samo su oni sposobni izgraditi temelj za idejno prepo-rođenje ovog prostora. Samo oni mogu iznjedriti dovoljno jaku ideju, imunu na političke idiote koji nam kapu kroje. Bez njih se ne može aktivirati kičmena moždina bez koje je reanimacija teško bolesnog organizma prosto besmislena.

Pitanje je da li mi imamo dovoljno snažne intelektualce koji će na sebe preuzeti teret mijenjanja stvari. U neke od njih svi su se srcem i razumom građani zaklinjali, što prvima nije nimalo smetalo da perfidno iznevjere pruženo povjerenje. Ili prosto moramo čekati, kao po zakonima entropije, da se apsolutni haos svede u harmoniju. Prije ili kasnije doći će i savršeni red. Tako funkcioniše Priroda.

Samo, da li ćemo tada uopšte postojati?

www.6yka.com

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: