{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Inspirativna životna priča: Porodica Nešić je iz ničega stvorila bogatstvo

5.4.2014. u 17:43
8
42
Inspirativna životna priča: Porodica Nešić je iz ničega stvorila bogatstvo
8
Životna priča porodice Nešić je zanimljiva, dramatična i inspirativna. Milan Nešić je prošao put od direktora do "bauštelca", pa opet do privatnog poduzetnika. Njegova firma danas je jedan od najznačajnijih uvoznika proizvoda iz bivše Jugoslavije.
Foto: Deutsche Welle
Foto: Deutsche Welle


U prijeratnoj Bosni i Hercegovini, odnosno socijalističkoj Jugoslaviji, Nešići su živjeli životom perspektivne i sretne mlade porodice. Elmira i Milan su isti dan upisali i isti dan diplomirali na Ekonomskom fakultetu u Osjeku u Hrvatskoj. Zasnovali su porodicu i živjeli su u Doboju, piše Deutsche Welle.

Elmira je radila kao ekonomista u hemijskom kombinatu, a Milan kao pomoćnik direktora "Izbora", najvećeg trgovačkog preduzeća u tom kraju sa 670 radnika. Reforme i podsticaji tadašnje Markovićeve vlade su kod mnogih mladih i stručnih ljudi probudile želju za poduzetništvom. To se dogodilo i sa Milanom. Tako je on 1989. godine osnovao privatno preduzeće "Hanex", koje je trgovalo robama proizvedenim od Vardara pa do Triglava, ali i onim iz uvoza. Sve je ličilo na sretnu priču: posao je išao dobro, preduzeće je postajalo veće, nizali su se finansijski uspjesi i stalno povećavao asortiman roba.

Preko noći sve se promijenilo. Nešići su se, poput mnogih sa prostora bivše Jugoslavije, obreli u pomahnitalom vrtlogu sudbine iz koga su, samo zahvaljujući upornosti, radu i prilagođavanju novim pravilima, uspjeli izaći kao pobjednici.

Od direktora do "bauštelca"



Vijesti iz medija i velika, često zloslutna obećanja probuđenih i istorijom i nacionalizmom sluđenih političkih elita unosili su nemir u sređeni, dinamični i u svakom pogledu blagorodan život Nešića. Milan je, u namjeri da izmjesti trudnu suprugu i dvoje male djece, odlučio da na nekoliko dana otputuju u vikendicu na crnogorskom primorju. Tu je pak nacionalna ostrašćenost bila kudikamo izraženija nego u BiH. Valjalo je ići dalje.

Naredna destinacija bila je Slovenija u kojoj je Milan imao dobre poslovne veze i partnere. Istovremeno su iz BiH stizale sve gore vijesti. To je bio, kaže Milan, strahovito dug period, pun nadanja i iščekivanja smirivanja sukoba. Iz Slovenije su potom otišli kod rodbine u njemački gradić Paderborn.

Foto: Deutsche Welle
Foto: Deutsche Welle


Vrijeme je neumitno prolazilo, dobijali su vize na po nekoliko mjeseci, iščekivanje je bilo nepodnošljivo, krvavi rat je divljao domovinom, a novac koji su ponijeli sa sobom je postao nedostatan za život. Moralo se nešto poduzeti.

"Bilo je to teško vrijeme za cijelu porodicu. U novembru 1992. se rodio naš treći sin Dino. Došli smo ovdje, nismo znali jezik i zaista je to bio potpuni gubitak ličnosti. U Doboju smo nešto radili i vrijedili, a ovdje je svega toga nestalo", prisjeća se Milan.

Bez poznavanja jezika i važeće stručne kvalifikacije put je bio trasiran i vodio je ka "hljebu sa sedam kora" na njemačkim "bauštelama".

Elmira se prisjeća jedne anegdote iz tog perioda, kada su ih iz firme u kojoj je Milan radio, pozvali na proslavu Božića:

"Milan je obukao svoje odijelo i kravatu. Kada se pojavio na proslavi, vlasnik mu je rekao da mu odijelo baš dobro stoji. Milan mu je tada odgovorio da je to nekada bila njegova radna odjeća."

Od vlasnika pokretnog grila do uvoznika



Rat se konačno završio, ali je razorena i uništena domovina postala daleko od mjesta u koje se moglo vratiti, započeti neki novi-stari život i osigurati djeci bolju budućnost. Nešići su se okrenuli Njemačkoj. Uporedo sa poslom na građevini i odgajanjem djece, učili su jezik.

Čim su stekli dozvolu za boravak, Milan se odlučio da pokrene samostalni obrt. U pokretnom grilu on je pekao piliće. Bio je to naporan, ali kudikamo lakši i isplativiji posao.

Deset godina od dolaska u Njemačku Nešići su ponovo bili vlasnici privatne firme. Otvorili su preduzeće istog naziva kao i ono u Doboju. Novi "Hanex" je uvozno-izvozna firma. Namjera im je bila da u Njemačku uvoze brendirane i kvalitetne proizvode sa prostora bivše Jugoslavije.

Foto: Deutsche Welle
Foto: Deutsche Welle


"Prvi ugovor smo potpisali sa svojim nekadašnjim poznanicima i prijateljima iz Opštine Doboj-Istok. `Vegafruit` nam je u početku davao robu na odgođeno plaćanje, jer nismo imali dovoljno kapitala. Poslije toga smo počeli saradnju sa sarajevskim ´Klasom´, a kasnije i sa mnogim drugim firmama na cijelom prostoru ex-Jugoslavije", pojašnjava Elmira.

I njihov, kao i svaki drugi početak, bio je težak. Najprije su u firmi radili samo članovi porodice i svako je radio sve: utovar, istovar, transport, prodaju i administrativne poslove.

"Radilo se i po 20 sati dnevno. Radovali smo se svakom uspjehu, a bilo je i dosta teških trenutaka i neuspjeha. Nudili smo robe trgovcima u etno-prodavnicama čiji su vlasnici uglavnom bili Turci, ljudi iz bivše Jugoslavije i Rusi", kaže Elmira.

"Tada je zbog ratnih sukoba kod ljudi bilo dosta predrasuda i uglavnom se roba kupovala `patriotski`. Trebalo je razbiti te kanone. Za to nam je trebalo dosta vremena, energije, ali i novca. Na kraju smo ipak imali dosta uspjeha", prisjeća se Milan u razgovoru za Deutsche Welle.

Njemački zakoni i balkanska poslovnost



Sve robe koje su uvozili su morale zadovoljiti nemale zahtjeve njemačkog tržišta i važećih zakona. Bili su to pionirski pokušaji izvoza roba iz BiH, Hrvatske i Srbije. Kako bi imali što manje problema sa uvozom, najčešće su se odlučivali samo za provjerene robne marke i kvalitet.

"Htjeli smo uvoziti samo kvalitetne robe i ono što je nekada bilo dobro. To su, moglo bi se reći, bili proizvodi sa ukusom sretnih dana i ono što je bilo zajedničko za sve građane bivše države", kaže Milan.

Nešićima je za razvijanje posla trebalo punih deset godina. Danas je "Hanex" ozbiljna i respektabilna firma koja zastupa i distribuira oko 600 proizvoda iz zemalja bivše Jugoslavije. Osim u takozvanim etno-prodvnicama, sa asortimanom roba prisutni su i u većini supermarketa, a sa trgovačkim lancem "Real" su prošle godine potpisali ugovor o ulasku u preko 180 njegovih marketa.

Foto: Deutsche Welle
Foto: Deutsche Welle


Prehrambene artikle izvoze u Švedsku, Francusku, Švicarsku, Austriju, Dansku, Irsku, Englesku i Belgiju. I kao što je to bio njihov naum na samom početku, danas se u asortimanu roba mogu naći skoro svi "ukusi sretnih dana": Argeta, Kiki, Bronhi i Negro bombone, začin Vegeta, Plazma, Jaffa i Jadro keks, Medeno srce, Mikado čokolada, Štarkov flips, Bajadera, Eurocrem blok, Eurocrem, Munchmallow, punjeni štapići čapljinske "Laste", Gavrilovićev mesni narezak i Podravkin haše, kiseli kupus, kisele paprike, suhomesnati proizvodi, Eva sardine, rahat lokum, kafa, šećer u kocki, jufke…

Bh. firme i institucije ne koriste šanse



"Nijemci veoma pozitivno reaguju na našu robu. Ipak, ovdje je nemilosrdna konkurencija, a firme iz naših krajeva se ne prilagođavaju toj utrci na tržištu. Kvalitet proizvoda je uglavnom dobar, ali cijene nisu konkurentne, a tržište je takvo da cijene proizvoda moraju biti niske", kaže Milan.

Proizvođači u BiH i susjednim zemljama se trude da sustignu evropske standarde u kvalitetu i najveća prednost je u proizvodnji ekološki ispravne i zdrave hrane. Međutim, u industriji u regionu Zapadnog Balkana se, kako još kažu, mora dosta toga uraditi.

Najprije, mora se povećati produktivnost i na taj način bi se smanjile cijene proizvoda. Marketinški nastupi su neznatni, a firme često sa promjenom vlasnika, što nije rijedak slučaj, mijenjaju i poslovnu strategiju i filozofiju. Sve to prilično loše djeluje na kontinuitet saradnje, jer za njemačko tržište i veće trgovačke lance se jednom ponuđena roba mora kontinuirano isporučivati. U suprotnom ste ispali iz utrke, konstatuje Milan.

"Firme u regionu imaju veliku šansu da proizvode za velike trgovačke lance u Evropi. Ipak, za ulazak na ovo tržište, gdje se takmiče proizvođači iz cijelog svijeta, potrebno je povećati produktivnost i tako smanjiti cijene proizvoda, a samim tim bi to bila poluga i za zapošljavanje velikog broja radnika", ističe Elmira.

Sa Ambasadom BiH u Njemačkoj i Privrednom komorom BiH Nešići nemaju nikakvu saradnju. Nikada im se niko iz ovih institucija nije obratio. S druge strane, sa konzulatima i ambasadama Hrvatske i Srbije imaju dosta dobru saradnji i česti su gosti na svečanostima, privrednim i drugim manifestacijama u njihovoj organizaciji. Bosanskohercegovačke ambasade i diplomatska predstavništva bi, kažu Elmira i Milan, mogli dosta toga uraditi na promociji kompletne zemlje, ali i privrede, što nažalost nije slučaj.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: