Razgovarao: Asim Bešlija
Gđo Beugel, duboko ste bili uključeni u rat u Bosni tokom 90-tih, tako što ste izvještavali za različite holandske medije. Poslije više od jedne decenije od kraja rata, šta mislite s ove distance o kakvoj se vrsti rata radilo, kakva je bila njegova priroda?
U to vrijeme to je izgledalo kao jedna vraška mašinerija koju je pokrenuo Milošević, koji je želio da nastavi svoju moć i srpsku administrativnu hegemoniju u bivšoj Jugoslaviji. On je makijavelistički uspio da popuni vakum u zemlji koji je stvoren padom komunizma, što je rezultiralo dubokim osjećanjem gubitka identiteta u srcima mnogih ljudi, sa intenzivnim osjećanjima nacionalizma. Njegova poznata izjava od 24.aprila 1987 godine srpskoj manjini na Kosovo polju – ' Niko ne smije da vas bije', još uvijek označava njegovu dramatičnu, i na neki način, genijalnu promjenu od lidera komunističke partije do fanatičnog nacionaliste. Posljedice su bile daleko od genijalnih; partijski sistem bez pluralizma, rat, etničko čišćenje, destrukcija i ljudi izgubljeni za mnoge generacije.
Srbija i BiH 'propustile brod'
U to vrijeme svijet se već dramatično mijenjao: tokom 90-tih globalizacija, tehnološki progres i pojavljivanje kompjutera i interneta su ovladavali svijetom sa blještavom brzinom. Nacionalizam, kao i religijski i etnički rasizam, nije samo rak u bilo kojem društvu, pogrešan 'diskurs' nekih apartčika kako bi zaslijepili narod radi zadržavanja moći, nego je to i fenomen koji izolira društvo od ostatka svijeta i njegovog progresa. Zahvaljujući Miloševiću, Srbija i Bosna i Hercegovina su 'propustile brod'. Mnogi regioni bivše Jugoslavije se sada bore da prežive iako su mogli cvjetati kao ostatak EU. (Neshvatljivo je i bolno vidjeti da Beograd i Banjaluka još uvijek ne razumiju da se protivljenjem globalizaciji sabotiranjem međunarodnog suda u Hagu, neizručivanjem Karadžića i Mladića Hagu i ignoriranjem fundamentalnih pravila demokracije, još uvijek sprečavaju šanse svojih naroda za prosperitetom. Srbi još uvijek danas, kao što je Miša Gleni sa BBC-ija jednom rekao – ' hodaju ka budućnosti unazad')
Rat sela protiv grada
Kada na rat pogledam sada, nakon deset godina, vidim još jedan veći šablon. Jer ostaje pitanje: kako je Milošević mogao mobilizirati tako mnogo ljudi? Kako je spirala mržnje i nasilja, također katoličkih Hrvata i bosanskih Muslimana, nastavila svoju destruktivnu stazu tako dugo? Sa više distanciranim, recimo 'pogledom iz padobrana', također sam ubijeđena da je to bio rat unazađenog sela protiv mnogo razvijenijih gradskih ljudi, seljaka protiv inteligencije. Sjećam se Sarajeva i Prištine u vrlo ranim 90-tim godinama sa rastućim univerzitetima, i modernim, međunarodno zainteresiranim građanima, vrlo drugačijim od onih u Beogradu. Inteligencija koja je bila važna u Beogradu bila je protiv Miloševića vrlo brzo, ali je odmah bila utišana i proganjana. Mnogi veliki srpski umovi još uvijek žive u dijaspori širom svijeta i osjećaju da Srbija više nije njihova zemlja. I nije iznenađenje da je obaranje Miloševića s vlasti urađeno od strane studenata (Otpor), iako, nažalost, njihova pobjeda nije trajala dugo.
Nakon svog ovog vremena, to izgleda kao da su više izolirani, manje obrazovani Srbi nametnuli, nesvjesno, svoj kompleks inferiornosti, ljutnje i bijesa, zbog činjenice da su bili isključeni iz razvoja i napretka od strane njihovih lidera, na gradove BiH i Kosova. I na kraju, na cijelu zemlju. To je historijska ironija, da su radeći tako, oni sami sebe izolirali još više i nastavljaju to raditi.
Širom svijeta svjedočimo definitivnom pokretu sa sela ka gradovima. Ove godine po prvi put u historiji, populacija u gradovima je veća nego populacija na selu. Ne uvijek sa pozitivnim rezultatima, jedan od jezivih popratnih efekata globalizacije su beskrajni udari na monstruzone gradove kakvi su Sao Paolo ili Nju Delhi. Ali činjenica je da: to se dešava i niko to ne može zaustaviti. Srbi (i Hrvati) to, također, nisu mogli zaustaviti u to vrijeme.
Šta u stvari zadržava vaš interes na Balkanu i Bosni i Hercegovini posebno?
To je bio tako važan dio moga života, kako bi ga mogla zaboraviti? I kako bih mogla zaboraviti prijatelje koje sam stekla u Beogradu, Sarajevu, Prištini i Skopju? Najbolja prijateljica moje kćerke ovdje u Amsterdamu je Muslimanka iz Srbije, njena majka i ja još uvijek razgovaramo o tome šta se desilo kada se sretnemo. Moja predivna spremačica je također bosanska izbjeglica, sa mužem i dvije kćerke. Borila sam se 7 godina da im pomognem da dobiju holandske dozvole boravka. (Nedavno su ih dobili. Trauma borbe za glupi komad papira tako mnogo godina nakon svih teškoća koje su ona i njena porodica morale trpiti je bilo dodatno traumatično iskustvo, ono koje me ne čini ponosnom na moju zemlju uopšte). Rat možda jeste gotov, ali je još uvijek svuda oko mene.
Šest godina nakon vašeg dokumentarca, imali ste neke jake komentare oko situacije u pogledu ratnih zločinaca i slučaja koji smo spomenuli. Zbog čega to? Trend je da nikoga nije briga više oko toga.
Kako mislite? To nije MOJ trend. Meni je stalo. I mnogi, mnogi ljudi poput mene brinu isto toliko, također.
Vi i danas radite za holandske medije. Možete li nam reći da li postoji interes za ovu regiju osim onoga što su ratni zločini, UN-ov tribunal u Hagu i ratna mizerija uopšte?
Pronalazim da je zabrinjavajuće generalno neinteresovanje na Zapadu za to šta se dešava u svijetu. Na holandskoj javnoj televiziji, teroriziranoj rejtinzima, koja emitira dosta zabavnog smeća, neki ljudi poput mene i mnogi drugi, bore se da informiraju publiku o ozbiljnim pitanjima. Sve je manje i manje novca za putovanja u inozemstvo, dokumentarci se emitiraju kasno noću kada svi spavaju i holandski novinari sve više slušaju da teme o kojima oni žele da izvještavaju ' bi trebale imati holandski ugao ili vezu'. Smiješno i vrlo kratkovido u ova vremena ratova i globalizacije. Kada naša buduća kraljica Maxima (koja dolazi iz Argentine) ide u šoping u Buenos Aires, cijela štampa leti za njom. Kada želimo da napravimo izvještaj o tome kako argentinska srednja klasa nestaje brzinom svjetlosti, niko se ne čini zainteresiranim. Ali vjerujte mi, moje kolege i ja nastavljamo da se borimo i ponekad pobijedimo. Još jednom, ja se nadam... Možda će se jednog dana ovaj 'trend', koji ste spomenuli, promijeniti.
Jeste li posjećivali BiH poslije rata ili u skorije vrijeme, i kakve su vam impresije o situaciji ovdje?
2003.godine napravila sam još jedan film, film o, po mome mišljenju, skandaloznom odbijanju holandskog parlamenta da sasluša svjedoke, majke iz Srebrenice, u Hagu tokom parlamentarne istrage. Tako da sam istragu dovela u Tuzlu: donijela sam video sa saslušanja ženama Srebrenice i registrirala njihove komentare o onome što se dešavalo u Holandiji. Srela sam se sa Hasanom Nuhanovićem, poznatim prevodiocem holandskog UN bataljona koji je izgubio roditelje i brata u paklu Srebrenice, jer je holandska vojska odbila da ih zaštiti. On mi je pomogao da razumijem da je rat daleko od gotovog: svi 'mali ljudi', policajci, zatvorski čuvari, vojnici koji su u stvari ubijali i silovali su još uvijek slobodni. Neka velika riba je možda u zatvoru u Scheveningenu, ali šta je sa policajcem koji je ubio njegovu majku? Neke moje kolege i prijatelji su napravili ovaj veliki projekat, pokušavajući da pomire ljude koji su postali daleki jedni od drugih tokom rata u Jugoslaviji: Video pisma. Moj muž i ja smo im pomogli malo, tako da su nas pozvali na premijeru u Sarajevo 2005-te godine. Vidjela sam da su neki ljudi spremni da se pomire, ali previše ih je mnogo traumatizirano da to uopšte pomišljaju. Tako da se treba preći dug put. Ponavljam: nastavljam se nadati.
Najveće greške koje ljudi čine tokom seksa: Zbog njih ne postižete zadovoljstvo
Bingo City Centar se otvara sutra na Ilidži: Evo šta nudi novi tržni centar u Sarajevu
