{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Piše: Ahmed Burić
/
Imati plan, a ne režati

S
16.10.2009. u 10:37
0
6
Imati plan, a ne režati
0
Imati plan, a ne režati
Svaka politika na svijetu je kadrovska. Prvi koji će to morati shvatiti su oni kojih je najviše.
Atmosfera nakon jezivih događaja u Širokom podsjetila je na zlokobni početak 1992., gdje je gdje je malo falilo da dođe do usijanja. Kad se ispali nekoliko plotuna (ili u nagurivanju i gunguli strada neki svat), onda sve plane. Nasreću, nije planulo, ali atmosfera u zemlji, naprosto, ne valja. Objektivno, nisam ni požurio da se, ovisnički kao inače, uključim u vijesti oko butmirskih sastanaka: ono što nam imaju reći, već nam je odavno jasno! Država je u kolapsu, od monetarnog sloma još nas dijele samo posljednji bajpasi. Još kad se, odmah, onim svojim režanjem prijavi i Milorad Dodik, nabusitim i brzo ispaljenim rečenicama, koje teško da mogu upaliti i kod razboritijih srpskih nacionalista, tipa, sve se okrene: "Grrrrr. Mi nismo ovde da nam neko naređuje šta trebamo raditi."

"Šta režiš? Jok, eto tu ste što znate raditi svoj posao!" - bio bi najtačniji i najsuvisliji odgovor, ali ko više za to mari i ima vremena? Niti s druge strane, ima ikoga ko bi mirno i dostojanstveno, hladno i precizno objavio da, jednostavno, nismo pokazali da ozbiljno i odgovorno znamo imati državu.

Ali, ono što najviše plaši, nije ni javašluk, ni siromaštvo, čak ni korupcija, za koju se, pak, definitivno može reći da je u RS-u centralizirana, dok u Federaciji i na tom planu vlada anarhija! Na sceni je nedostatak suvislih ideja, koncepata, prema kojima bi se scenario za BiH mogao učiniti manje crnim, i koji bi je barem udaljio od novih podjela i sukoba. A što se toga tiče, najodgovorniji su Bošnjaci i njihovo vodstvo. Najviše ih je, i prema tome, snose i najveću odgovornost. Tu dolazimo i na klizavi, ali u ovom slučaju egzaktni teren povijesti: ono što kroz političku istoriju stoji kao konstanta (ne)djelovanja muslimanskog, i kasnije bošnjačkog vrha su stalne refleksije.

Šta ako ne bude?

Bez obzira na moguće optužbe za prizivanje bolje prošlosti, valja reći: osim valjda, Mehmeda Spahe i Džemaludina Čauševića u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća, niko nikada nije odredio šta bi bošnjačko političko tijelo moglo uraditi ako se ne ispune ova ili ona očekivanja, ili ako neko ili nešto – zakaže! U rat se ušlo nakon uvjeravanja da ga neće biti, ratovalo se pomoću komandnih paralelnih struktura zbog čega danas ispašta cijela Armija BiH, zamišljena kao multietnička, iz rata se izašlo bez plana kako dalje, a u posljednjih nekoliko godina većina kadrovskih rješenja se obavlja tako da se na neko mjesto koje garantira prodaju resursa ili budžetsko korištenje postavi "svoj čovjek", koji se poput, recimo Brankovića, koji je svoju ulogu odigrao, zavivši u crno sve firme u kojima je bio, od Željeznica do Vlade Federacije.

U tom smislu stvar je jasna: kako god završe pregovori oko BiH, šta god se s njom desi, u narednih pet godina – raspala se ona ili postala punopravna članica Evropske unije – Bošnjaci će morati izaći s nečim što liči na plan. Niti jedan njihov lider dosad to nije uradio, niti na vidiku ima neko na to spreman.

Liferanti i vizionari

Feudalni koncept određivanja "imućnih porodica" (u osnovi stvaranje elite od ratnih trgovaca i liferanata) se stropoštalo kao kula od karata i njegove posljednje ostatke će do sljedećih izbora skupljati Mustafa Mujezinović, ako ga prije toga ne smijene ulični protesti ili nalogodavci. S druge je strane Tihić, kojem objektivna pozicija smanjuje manevarsko djelovanje: sve dok je Bakira Izetbegovića i njegovog lobija (Čengića & co.), Tihić će svaku svoju odluku dva puta morati i mjeriti i objašnjavati. Silajdžić, objektivno, silazi sa scene a na nju se penje Radončić, i to bi mogla biti jedina prava konsekvenca osnivanja Saveza za bolju budućnost, da SSB, praktično, zamijeni Stranku za BiH.

Ovog zapisa ne bi bilo da nije iskustva kojeg nosim s dužeg puta po Hercegovini, poduzetog za potrebe dokumentarne tv-serije u zadnja dva mjeseca: naime, u pričama s ljudima Hrvatima, Bošnjacima, a bogme i Srbima, i pokušajima da se utvrdi ko je najvažniji čovjek za taj dio naše zemlje u posljednjih pedesetak godina, svi skupa smo došli do zaključka da je to - Osman Pirija. Dakle, ne političar, državnik, vojskovođa ili svećenik nego agronom, koji je još sedamdesetih krenuo u proizvodnju eko-proizvoda, kultivaciju zemljišta, iskorištavanje riječne vode i prostora kako bi stvorio poljoprivrednog giganta.

I, dok se Pirija sve češće spominje, i biće tako i ubuduće – nije daleko dan kad će mu u Hercegovini, kako je prije nekoliko godina predvidio kolega Mile Stojić, podići monument - ono o čemu se malo zna je suština njegovog sukoba sa Džemalom Bijedićem, nekadašnjim predsjednikom Savezne vlade, stradalom u nikada do kraja rasvijetljenoj avionskoj nesreći nadomak Sarajeva. Pirija je, naime, imao viziju "Kalifornije" i na svaki način se pokušao suprotstaviti konceptu industrijalizacije Hercegovine, prvenstveno gradnji Aluminijumskog kombinata, rekavši: "Dajte mi budžet koji planirate za tu fabriku koja će nas uništiti, i ja ću ovdje napraviti Kaliforniju." To će ga stajati karijere, jer je za provedbu tada socijalizmu bližeg koncepta velikih fabrika za preradu rude i vojnih postrojenja zalagao se Bijedić. Priča dalje kaže da nakon jednog sastanka komiteta u Mostaru trajno prekinut odnos dotadašnje dvojice prijatelja i kolega, i da je Pirijin nestanak s političke scene bio posljedica tih događaja. Sudbina je, ipak, htjela da Džema, kako su ga odmilja zvali, nastrada samo par godina nakon toga, dok je Pirija stigao napraviti oaze u Libiji, vratiti se da pokuša izvući vruć krompir Agrokomerca iz već skoro upaljene ratne vatre 1992., i umrijeti deset godina kasnije, u 77. godini, u svom Mostaru.

Ova poučna priča prevashodno može poslužiti Bošnjacima. Veliki broj ublehaša koji su prodefilirali njihovom političkom scenom doveo ih je u tačku u kojoj je skoro sve upitno. Svaka politika je kadrovska, i to jednom valja naučiti. Za početak, biće dovoljan neko s kakvim - takvim planom. Oni koji reže, pa makar i u svoju odbranu, nisu nikakvo rješenje. Uostalom, to neće biti teško provjeriti: ide zima koja će to itekako potvrditi.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: