{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Iguman Danilo Pavlović: Poruka Vaskrsa je da je život jači od smrti

12.4.2015. u 09:25
110
Iguman Danilo Pavlović: Poruka Vaskrsa je da je život jači od smrti
110
Povodom Vaskrsa, najvećeg hrišćanskog praznika, ekipa portala Klix.ba posjetila je jedan od najznačajnijih duhovnih centara pravoslavnih vjernika u Bosni i Hercegovini - manastir Žitomislić kod Mostara. O samoj historiji manastira, o monaškom životu u njemu, o izazovima sa kojima se danas čovjek susreće i o proslavi samog Vaskrsa razgovarali smo sa igumanom ovog manastira Danilom Pavlovićem.
"Manastir Žitomislić je u ovom današnjem obliku sagrađen 1566. godine, u isto vrijeme kada i Stari most u Mostaru. Tada je u XVI vijeku dobijena dozvola od nevesinjskog kadije za zidanje manastira, a u dozvoli je pisalo da se dozvoljava obnova manastira Blagovještenja u Žitomislićima, što je jasan dokaz bio historičarima da je manastir stariji od XVI vijeka, i da je, zbog turske okupacije, bio rušen i ponovo obnavljan. Ta se teorija pokazala nakon ove posljednje rekonstrukcije, kad su pronađeni stari temelji koje se nalaze ispod ove crkve i još temelja koji se nalaze u okolini crkve, tako je da je na historičarima da tačno utvrde iz kojeg je to perioda", govori nam iguman Danilo.

Nedaleko od samog manastira nalazi se ranokršćanska bazilika, što zorno svjedoči da je ovo mjesto uvijek bilo interesantno za podizanje hrišćanskih bogomolja. Manastir Žitomislić je od 1566. godine kada je podignut do danas jedan od najznačajnijih duhovnih centara ne samo u Bosni i Hercegovini, nego u širem regionu. Manastir je poznat po tome što ima vrlo značajnu zbirku ikona, koje su na drvetu i platnu od 16. do 19. vijeka izrađivali grčki, ruski i domaći ikonopisci.

Uništavanje i obnova



"U manastirskoj riznici ima i rukopisa i štampanih knjiga iz tog perioda i nešto srebrenih stvari, a pošto uskoro namjeravamo otvoriti muzej, želimo da sve to izložimo javnosti. To je nasreću sačuvano zato što je prije ovog posljednjeg rata na vrijeme izneseno iz manastira", kaže iguman Danilo.

U manastiru je 1848. godine osnovana i prva škola za opismenjavanje srpske djece, kako se tada zvalo, i jedna vrsta bogoslovske škole koja je kratko radila prije nego što je prebačena u Sarajevo.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata manastir je "duhovno" stradao - njemački vojnici ubili su svih osam monaha koji su u njemu živjeli i zapalili dio arhive koja se nalazila u objektu u blizini manastira. U posljednjem ratu manastir je do temelja srušen 1992. godine, a 2002. godine krenulo se sa rekonstrukcijom i vraćanje njegovog prvobitnog izgleda.

Manastirski kompleks sačinjava crkva, veliki konak, koji će kad bude završen biti riznica - muzej, a tu će biti i prostorije za turiste i hodočasnike.

"Imamo još dva objekta: konaci za život monaha i 6,5 hektara zemlje koji su pod vinogradima. Također, pravimo vino i rakiju za svoje potrebe, a također ih i prodajemo. Manastir je prije imao mnogo više zemlje, ali to je za vrijeme Jugoslavije oduzeto", govori iguman Danilo.

Kako se postaje monah



U razgovoru za Klix.ba se osvrnuo i sami život monaha u manastiru te objasnio kako se postaje monah.

"U pravoslavnoj crkvi, kao i u drugim crkvama, postoje sveštenici koji su na parohijama i oni koji žive u manastirima redovnici ili monasi. U katoličkoj crkvi svo sveštenstvo je pod celibatom, dok je to u pravoslavnoj crkvi drugačije. U pravoslavnoj crkvi ženjeno ili bračno sveštenstvo su sveštenici na parohijama i oni su oženjeni. Mi koji živimo u manastirima polažemo monaške zavjete koji se sastoje od bezbračnosti, siromaštva i poslušnosti. Živimo u manastirima po određenim pravilima na određeni način koji se uglavnom sastoji od molitve i rada. Idealan monaški život je: četiri sata molitve, četiri sata rada, te četiri sata u odmoru, čitanju i izučavanju. To sve zavisi od manastira do manastira i od uslova u njima i obaveza monaha", priča iguman Danilo.

Ustajemo u 6:30 sati, u sedam sati je zajednička molitva u crkvi koja traje sat vremena i nakon te molitve se monasi raspoređuju na dnevne dužnosti.

"Naše dnevne dužnosti obuhvataju sve što se tiče našeg života i dočeka gostiju. Kako je ovaj manastir uz samu magistralnu cestu koja vodi prema moru, a od Mostara i od Međugorja je udaljen nekih dvadesetak kilometara, posjećuje ga veliki broj hodočasnika i turista. Jedna od naših dužnosti je da dočekujemo goste i trudimo se da manastir bude otvoren tokom čitavog dana i da uvijek neko bude na usluzi ljudima koji dolaze. Na čelu manastira je iguman, a ostali su monasi i sad nas je u ovom manastiru petorica. Monasi žive od vlastitog rada, u ovom slučaju od zemlje koju imamo i radimo, živimo od posjete turista i od priloga koje donose vjernici", objašnjava iguman.

Monah se, kako je kazao, postaje prvenstveno na unutrašnji priziv koji čovjek osjeti, a za monaštvo ne postoje nikakve zapreke, osim da osoba mora biti bezbračna.

"Znači, ne postoje zapreke u godinama, obrazovanju i bilo čemu drugom. Treba da postoji priziv i dobra volja onog koji želi da postane monah. Kandidat za monaha bira manastir u kojem želi živjeti i tu provodi izvjesno vrijeme, negdje oko tri godine, i isproba se u monaškom životu. Nakon određenog perioda, u saglasnosti sa igumanom i ostalim bratstvom, polaže monaške zavjete i oblači monašku odjeću, te postaje monah. Mijenja svoje dosadašnje ime i uzima neko drugo kao simbol novog života", istakao je naš sagovornik.

Svako vrijeme ima svoja iskušenja



Na pitanje kako kao monah, odnosno iguman gleda na današnji svijet, gdje je sve materijalno stavljeno u prvi plan, a duhovnost i temeljne ljudske vrijednosti su na drugom mjestu, iguman je kazao: "Mislim da svako vrijeme od postanka svijeta do danas ima svoja iskušenja, svoje nedostatke i svoje prednosti. Uvijek je postojala podijeljenost između duhovnog i materijalnog života. Postojali su uvijek oni ljudi koji su okrenuti ka Bogu i oni koji se njega odriču. Na kraju, sam nam je Bog dao tu slobodu da sami odlučimo. Današnje vrijeme ima svoja mnoga iskušenja i današnji čovjek je suočen sa mnogim stvarima koje se nude. Bog ni jednu generaciju ne ostavlja bez svoje miloste, bez svoje dobrote koju dobijamo da to sve podnesemo. Važno je da čovjek bude opredijeljen za Jevanđelje Hristovo, za njegov život sa njim".

Iguman Danilo je u Mostar došao 2002. godine kao prvi pravoslavni sveštenik i to su ujedno bili počeci povratka Srba u Mostar i u dolinu Neretve.

"To vrijeme je bilo mnogo drugačije nego danas i važno je reći da je veliki broj Srba koji su živjeli u Mostaru i u okolini Mostara napustio svoja ognjišta u ratu i da je ostao vrlo mali broj ljudi. Bio sam sveštenik i ne samo u Mostaru, već i ovdje u Žitomislićima, Konjicu i svim ovim okolnim parohijama gdje su postojali redovni sveštenici. Bilo je veoma važno što su se tada ljudi počeli vraćati, a obnova manastira i kasnije ostalih crkava bila je snažan podstrek ljudima pri tom procesu povratka i donođenju odluke da se vrate. Ono što je meni kao svešteniku uvijek davalo snagu i bilo pokazatelj da će se život u Mostaru obnoviti je što među povratnicima nije bilo samo starih ljudi, kakva je to bila situacija u manjim mjestima u okolini, nego su se u Mostar vraćale sve generacije. Također, imamo i populaciju studenata, koji studiraju na mostarskim univerzitetima, a ima djece koja su se tada rodila u Mostaru i sada idu u osnovne škole, tako da smatram da Mostar ima perspektivu u smislu povratka ljudi. Crkva tu igra veoma važnu ulogu jer ljudi osjećaju vezanost za svoju crkvu i to je za nas sveštenike bilo bitno - da ne obnavljamo samo crkve i manastire kao objekte, nego ponovo obnavljamo život ljudi u tim mjestima, a to se vidi na nedjeljnim bogosluženjima, kad su crkve pune", istakao je.

Također, iguman Danilo je istakao uvijek dobru saradnju sa katoličkom crkvom, biskupom, sveštenstvom i franjevcima, te veliku podršku Islamske zajednice i bivšeg muftije Smajkića, kao i sadašnjeg Dedovića, sa kojim ima i lične prijateljske odnose.

Zajedništvo kao primjer



"To svi naši vjernici vide i sagledavaju, a fra Iko Skoko, muftija Salem Dedović, Erna Cipra iz Židovske zajednice i ja zajedno nastojimo da ljudima pošaljemo poruku obnove života i zajedništva na ovim prostorima. Mi to sami svjedočimo svojim primjerom", govori iguman Danilo.

U manastiru Žitomislić s radošću se dočekuje Vaskrs.

"Mi pravoslavci slavimo vaskrsnje Hristovo najprije kao događaj pobjede života na smrću. Veliki petak je najtužniji dan u istoriji čovječanstva, jer su ljudi razapeli sina Božijeg, onoga koji je došao da spasi svijet. Na veliki petak se čita Jevanđenlje, stradanje Hristovo, njegove muke, njegovo raspeće i služba njegovog pogreba, tako da su ta bogosluženja Velikog petka posjećena i ljudi sa velikom pobožnošću dolaze na njih. Na Veliki petak se, također, boje jaja, koji su simbol Vaskrsa. Na Veliki petak je nastroži post kada se ništa ne jede u u molitvi se provede cijeli dan.Na veliku subotu je liturgija koja je već najava Hristovog vaskrsenja i ovdje u manastiru je služimo odmah u ponoć na prelasku iz subote na nedjelju. Na Vaskršnjoj službi iznosimo svjetlo i pred crkvom čitamo Jevađelje o vaskrsenju Hristovom i time počinje slavljenje Vaskrsa. Od Velikog četvrtka pa se do Vaskršnje liturgije u ponoć ne zvone zvona i provodi se to vrijeme u tišini i molitvi", objasnio je iguman.

Liturgija za Vaskrs u njegovom manastiru je u ponoć. Sam Vaskrs se provodi u najvećoj radosti, a trpeza je, inače, bogatija nego ostalim danima. Na ručku u ovom manastiru pridružuju se prijatelji svih vjeroispovijesti koji su, kako kaže iguman, uvijek dobrodošli i rado viđeni ne samo za vrijeme Vaskrsa, već i za vrijeme svih drugih praznika.

Vaskršnja čestitka i poruka



"Želio bih poslati Vaskršnju poruku svim građanime naše zemlje Bosne i Hercegovine, a posebno građanima grada Mostara i njegove okoline, gdje živimo i službujemo: Vaskrs je temeljni praznik osnova naše hrišćanske vjere. Svim hrišćanima, bez obzira kojoj crkvi pripadaju, želim da vaskrsni Hristos obnovi vjeru u tome da je život jači od smrti i da je Hristos veći od svakog grijeha. Da je on pobijedivši smrt pobijedio grijeh, a time svima nama otvorio put u njegovo carstvo. Svim ostalim ljudima koji u Boga vjeruju i naravno i onima koji ne vjeruju u Boga, želim da Vaskrs donese novi početak, pošto je Vaskrs u proljeće kad se sve budi i rađa, tako da i ovaj period od Vaskrsa bude buđenje vjere u čovjeka, u dobro, u sve ono što ima temeljne ljudske i humane vrijednosti", rekao nam je na kraju iguman Danilo.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: