{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Igrajte se, narodi

S
14.8.2010. u 14:00
0
8
Igrajte se, narodi
0
Igrajte se, narodi
Regija, kako se danas popularno zove nekadašnja Jugoslavija, došla je do još jednog sudbonosnog otkrića: svake sedmice igrat će se zajednički loto. Tako će se, barem simbolički, zatvoriti krug. I kupovat će se tiketi na svim stranama svijeta, dok se ne dosjetimo koliko smo zaista (bili) glupi. Dotad će stvar, kao i obično, kasirati Slovenci, a u svemu neće učestvovati Crnogorci, inače najbolji kockari među nama.
Loterija Slovenije, Hrvatska lutrija, Lutrija Kosova, Lutrija Bosne i Hercegovine, Lutrija Republike Srpske i Lutrija Makedonije su 15. maja 2007. potpisale pismo namjere ustanovljenja interesnog udruživanja lutrijskih organizacija Jugoistočne Evrope. To znači da će nekadašnje države nastale raspadom Jugoslavije napraviti zajedničku igru loto. Jučer su objavljeni i ciljevi udruživanja, koji na prvi pogled izgledaju tako da je posrijedi projekt važan za povijest cjelokupnog čovječanstva. Kao da se, u najmanju ruku, gradi nova Silikonska dolina.

Pa kaže: ciljevi su informiranje o iskustvima, novim tehnologijama, te ustanovljavanje radnih grupa koje će pokušati uspostaviti igre na sreću koje djeluju u više država – članica udruženja, organiziranje skupnih igara za dvije ili više članica, zatim organiziranja usluga na području, pazi sad, na području obrazovanja, statistike, informatike i upravljanja, priređivanje seminara, susreta, kongresa (zamislite kakvih će tu sve likova biti!?), promoviranje zajedničkih interesa, posredovanje zajedničkih stajališta o zajedničkim temama vanjskih organa, te priprema i izrada pojedinačnih standarda u lutrijskom poslovanju.

Doktor za loto i bećarac

Uh. Umori se čovjek dok sve to i pročita. Živimo u svijetu u kojem je mistifikacija jedan od glavnih uslova “poslovanja”: ovako ispada da za vođenje male lutrijske poslovnice u Žepču ili Trbovlju treba doktorat iz oblasti poslovnog planiranja sa univerziteta Yale, a za ispunjenje obične šarenice barem diploma biznis-škole potpisane rukom nekog od domaćih političara – Čovića ili Ganića, svejedno.

Elem, obračunska valuta novog post Yu lota bit će, naravno, euro (eto načina da i kod nas zaživi), jedna kombinacija koštat će jedan euro, zajednički fond dobitka iznosit će oko dva miliona eura, a izvlačenja koja će se jednom sedmično obavljati u Ljubljani prenosit će sve državne televizije. Ono što odmah upada u oči je da u zajedničkom bubnju s lopticama nema Srbije (čijoj Lutriji je, vjerovatno, dovoljno relativno veliko tržište koje ima), i Crne Gore, čijem mentalitetu i društvenom sklopu, objektivno, najviše leže i odgovaraju igre na sreću. Jer, u posljednjih dvadesetak godina, niko se nije toliko kockao (i toliko dobio) kao Milo Đukanović i njegova skoro pa posve privatna država, “balkanski Monte Carlo” ili “kockarski raj”, kako je glasio jedan od reklamnih slogana za Crnu Goru prije nekoliko godina.

Nekako istovremeno, ali relativno stidljivo i bez velike pompe, objavljena je i vijest da Srbija, Hrvatska i Slovenija formiraju zajedničku željezničku kompaniju, koja bi, računa se, trebala uštedjeti desetine miliona eura, koliko se trošilo na plaćanje prevoza roba i ostale usluge koje su se vršile preko Mađarske, Grčke, Bugarske i ostalih zemalja. Kompaniju će, naravno, opet voditi Slovenci, a računa se da bi počela s radom 1. septembra ove godine. Pojedinačne željeznice svake od navedenih zemalja, naprosto, nisu dovoljno konkurentne, pa se došlo na rješenje da se, kao u košarci, od ove godine i rukometu, lotu i sve ove godine, naravno, kriminalu – valja integrirati. U prostoru u kojem dominira jedan jezik, pa i jedan mentalitet, s nekoliko podvrsta, smatra se logičnim da se kapital ukrupnjuje, a poslovni interesi zajednički ostvaruju.

Ko se, zapravo, obogatio?

I tu smo negdje: u većini zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije, shodno razvoju društva i uporedo ekonomije, na redu je svođenje računa koje ozbiljno terete državotvorne “utemeljitelje”, tipove koji su početkom devedestih izronili iz anonimnosti odbrane nacionalnog, i u najvećoj mjeri naplatili svoj patriotizam. U Sloveniji, koja je služila kao egzemplar uspješne ekonomije zemalja u tranziciji, jedna za drugom, na dnevnoj bazi, propadaju velike firme: jedan od glavnih igrača tog strovaljivanja je Igor Bavčar, prvi ministar unutrašnjih poslova, na čijim računima se nalaze milioni čije porijeklo nije legalno.

U Hrvatskoj, gdje su dugovi, praktično, izazvali pravosudnu čistku. Sama Angela Merkel, njemačka kancelarka, sugerirala je bivšem premijeru Sanaderu da odstupi iz politike, zbog nelegalnog poslovanja s velikim firmama, a spisak ministara, direktora i ostale, nešto sitnije gamadi, koji čeka procesuiranje se svaki dan povećava. U Srbiji, pak, stasava nova poslovna generacija koja želi izgurati ratne dobitnike i kriminalce iz devedesetih: prvi na toj izlaznoj listi je, naravno Miroslav Mišković, biznismen koji je vezama sa svime i svakim (a najviše s Miloševićem i obavještajnim službama, kojih u Srbiji, fala Bogu, ima koliko hoćete) stvorio pregolemo poslovno carstvo, koje je nemoguće kontrolirati i napraviti legalno. Za Crnu Goru se, manje-više zna da je privatna država, za Kosovo da ne govorimo, a ni u Makedoniji stvari nisu bitno drugačije.

Misao o slobodi

Što se nas u BiH tiče, naša je sudbina duboko povezana s činjenicom da nas na pruzi, a bogami ni na mapi, baš i nema. Naši tajkuni sjede ugodno zavaljeni na vrhovima svojih nebodera i živo im se fućka na to što je država nejaka i nestabilna, a narod živi loše. Kad sam onomad u televizijskoj emisiji “Pošteno govoreći” kazao Hasanu Čengiću notornu istinu – a to je da je u posljednjih dvadesetak godina pripadao bošnjačkom finansijskom lobiju koji je vedrio i oblačio – siknuo je kao nikad dotad i rekao da “nije član nikakvog lobija, nego da je svoj život posvetio slobodi.” Danas, ne možemo naći nikakav humanistički ili intelektualni doprinos ili Čengićevo mišljenje o slobodi, ali “spomenika” njegovom bogatstvu ima koliko hoćete – od BBI Centra do megalomanskog i nezavršenog aerodroma u Visokom.

U stvari, bez obzira na sve razlike, problem je što su u posljednjih dvadesetak godina, uz nešto malo izuzetaka, obogatili uglavnom trećerazredni tipovi: među ovdašnjim bogatašima se tek tu i tamo pojavi se neki uglađen vlasnik marketinške agencije, rijetko liječnik, inženjer, umjetnik, vinar, fotograf ili novinar, bez obzira na njihove vrijednosti i sposobnosti. Sve su to neki bivši vozači, podoficiri JNA, nekakav liferantski polusvijet, sitni ili nešto krupniji doušnici UDBA-e iz kafana s lošim gemištom i zamazanim kragnama: od Janše do Keruma, od Rojsa do Šaje, preko Šarića i Keljmendija, do Miškovića i Čengićevog okruženja, “regijom” su u finansijskom smislu vladali uglavnom nedoučeni, nepristojni i nepismeni ljudi spremni na sve. Mi ovdje nismo dobili svog Stevea Jobsa, Bill Gatesa ili Teda Turnera, nego nekakve orijentalne inačice finasijskih oligarha, (polu)kabadahije, ubojice i varalice u preuskim odijelima i blindiranim džipovima.

Se kličem, Mujo

Zato je metafora zajedničkog lota nekako tačna kad je “region” upitanju. S jedne strane, već vidim dirljivu priču o dobitniku dva miliona eura koji je svoj tiket popunio na autobuskoj stanici u Foči, ili živi s majkom u nepopravljenoj kući u Tenji kod Osijeka. S druge, tu je i priča o dijaspori: mogu sastaviti poduži spisak prijatelja koji žive od Bangkoka do Bermudskih ostrva, koji će svake sedmice uplaćivati on-line loto, ne bi li barem simbolički bili u bubnju nekadašnje domovine. Nije isključeno i da neko od njih uveća svoj ionako velik račun, ali igra i služi zato da svi imaju jednake šanse, i zato je različit. Ali, ne treba imati iluzije: najviše će svakako zaraditi oni kod kojih je “bank”, a to je jedina članica Evropske unije među svima nama, mala podalpska dežela u kojoj manjine nemaju osnovna ljudskih prava, ali postoji stabilna ekonomija podignuta uglavnom rukama onih koji su s juga vozovima stizali na kolodvore, sanjajući o boljem životu. “Se kličem, Mujo (ili Radovan, ili Ivica, svejedno je) in vsak teden igram loto”, mogao bi biti reklamni slogan za “zajedničku stvar”, koja je uvijek služila kao jedan od glavnih ilegalnih finansijera vladajućih stranaka.

Igrajte se, narodi. Kad vam već nije ostavljena mogućnost da živite od svog rada.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: