{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


I kap kiše u Balačićima sada izaziva strah

F
7.7.2014. u 11:15
104
16
I kap kiše u Balačićima sada izaziva strah
104
Do sela Balačići, jednog od 11 sela Željeznog Polja, dolazilo se putem koji su mogli savladati samo vrsni vozači i mještani ovog sela. I tako brdovit i uzak put danas je uništen, a komadi asfalta poredani su u nizu kao stepenice. Pukotine su na svakom koraku te je automobilom bolje ne prilaziti nekim kućama.
Veliko klizište koje je odnijelo ogromno brdo, nekoliko garaža i kuća, iza sebe je ostavilo sablasno pusto selo jer su mještani bježeći od siline zemljanog materijala koji se strmoglavio niz njihovo selo i danas u strahu da bi se slično moglo ponoviti, a to ponovo ne bi mogli preživjeti.

Selo broji oko 150 domaćinstava i jedno je od najugroženijih klizištima u mjesnoj zajednici Željezno Polje u općini Žepče.

Kuće koje nisu odnesene na nekoliko mjesta vise uz klizišta i potpuno su napukle, a malobrojni mještani ovog sela koje je Agencija FENA zatekla pored svojih kuća kažu da iako su domove gradili najkvalitetnijim materijalom u ovoj prirodnoj katastrofi porušeni su kao kule od karata, kao da su građene od stiropora.

I zaista je tako. Preskačući pukotine na putu naišli smo na stanovnike koji svi redom upozoravaju da polako prelazimo preko nanosa zemlje i mulja. Svi su uvjereni da je katastrofa koja ih je zadesila izazvana nekim zemljotresom jer tvrde da ovako nešto nikada nisu vidjeli ili doživjeli te da kišom natopljena zemlja nije mogla s lica zemlje zbrisati najveće brdo u selu.

Kako kosi travu u dvorištu svog amidže čija je kuća napola napuknuta zatekli smo Elvira Mujića i njegovog oca Ahmeta Mujića. Oni pak bez straha tik uz rub klizišta kose travu na plus 30 stepeni Celzijusa. A njihov glas je jedino što se u selu čuje jer sve okolne kuće su iseljene.

Elvir sa suzama u očima kaže da je ovo selo tokom ljeta bilo živo do kasno u noć, a danas, jer nekada prenoći u svojoj kući, također ispucanoj, ne čuje se ništa. Selo je sablasno, muk i tišina jedino je što "čujete". Struje ima samo poneko te svjetiljke, kako je i uobičajeno, ispred kuća više ne svijetle.

Ispričao je da je bez baterijske lampe noću nemoguće hodati, a upravo tom lampom sredinom maja posvijetlio je klizište koje je u noći odnijelo garažu njegovog amidže i nekoliko ostalih objekata.

Uočivši to pobjegao je s mještanima u šumu iznad klizišta u kojoj su proveli tri dana. Elvir je iznosio stare i iznemogle kao i djecu za koju su se najviše plašili.

Klizište je odnijelo i bazen za vodu promjera sedam puta osam metara iz kojeg se vodom snabdijevala većina sela.

Stojeći uz rub klizišta primijetili smo utabani putić kroz centar klizišta, iz kojeg na svakoj pukotini teče voda, do drugog dijela brda. Pitali smo Elvira da li ljudi prolaze preko klizišta na drugu stranu i on je kazao da je to tačno. Naime na drugoj stani gdje je manje kuća nalaze se nepregledne plantaže malina. Sezona berbe je u toku te svi oni koji su imali sreće da im zasadi ne budu uništeni prelaze preko klizišta svaki dan i beru maline.

Ovaj kraj najpoznatiji je u Bosni i Hercegovini po proizvodnji malina i većini mještana to je bio i jedini izvor prihoda.

Elvir i njegov otac Ahmet kažu da su komisije obilazile ovo mjesto ali svi pričaju drugačije. Jedni kažu da se tu više ne smije graditi, drugi misle da bi se na nekim dijelovima sela kuća ipak mogla izgraditi.

"Budem u Žepču ili u nižim selima kod prijatelja ili rodbine, ali najviše bih volio da s vratim svojoj kući. Zato nekad u njoj i prenoćim. Tada se osjećam kao u pustinji. Nekoliko dana nakon ove katastrofe nisam mogao progovoriti, danima sam samo plakao", ispričao je Elvir.

Dodaje da je dovoljna kap kiše da svi koji su došli nahraniti stoku, pobrati maline ili pokositi travu istog trena bježe iz sela. Zato Elvir misli da će biti teško zamisliti da ovo selo ponovo oživi i bude kakvo je nekada bilo. No ne želi gubiti nadu u bolje sutra.

"Rodbina nas zove i da idemo izvan BiH, ali moj stav je jasan - možeš svuda živjeti, no rodnoj grudi se uvijek vraćaš", zaključuje Elvir.

Niz put kroz selo sreli smo Neziru Efendić kojoj kuća nije uništena u klizištu, ali se boji u njoj biti jer niko ne može da joj garantira sigurnost.

Bez obzira na sve svaki dan posti, no kroz suze kaže da sada više ništa nije isto. U strahu da će se kuća srušiti, u njoj dočekuje sehur i iftar jer joj je, kako kaže, tu najljepše. Dok je pričala s ekipom Agencije FENA svaka riječ bila je zalivena suzom. Ona je prije mjesec dana postala nana.

Iako se nekome čini da su priče ovih ljudi dva mjeseca nakon nesreće ispričane, ne smije se zaboraviti da su oni ostali bez ičega, da će ljeto uskoro proći, počet će kišne jeseni i hladna zima koja u ove krajeve donosi metre snijega, a mještani već sada gube nadu da će do tada njihova stambena pitanja biti riješena.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: