Porodična tradicija duga 150 godina
0

Huso Selimović ne odustaje od starog vodeničarskog zanata

SRNA
Huso Selimović pored svoje vodenice (Foto: SRNA)
Huso Selimović pored svoje vodenice (Foto: SRNA)
Uprkos činjenici da uvođenje novih tehnologija potiskuje i gasi mnoge stare zanate i načine proizvodnje i da se gubi potreba za nekim profesijama koje su nekada bile izuzetno cijenjene i tražene, u vremenu ubrzane tehnološke modernizacije Huso Selimović (1955.), povratnik u bratunačko selo Sandići, izgradio je novu vodenicu i tvrdi da je vodeničarski poziv i dalje unosan.

Huso nastavlja porodičnu vodeničarsku tradiciju, dugu 150 godina, jer su mu i otac i djed i njihovi preci bili poznati vodeničari u ovom kraju.

Staru, dotrajalu vodenicu, čiji su krov i dizma bili truli - porušio je. Na istoj lokaciji, na Kravičkoj rijeci, sagradio je novu vodenicu od čvrstog materijala, koja izgleda kao vikend-kuća. Postavio je jedan mlinski kamen i taj žrvanj melje žito.

Predvidio je prostor za montiranje još jednog - kako kaže - "mlinskog kola“, koje uskoro treba da nabavi i da udvostruči kapacitet prerade žita sa istom količinom vode iz badnja i snagom koja pokreće sada jedan, a uskoro će omogućavati rad i drugog žrvnja, jer je Huso tako zamislio i konstruisao osovine za montiranje dva mlinska točka koji će uporedo mljeti žito za što postoji veliko interesovanje.

Selimović na 26 dunuma svoje zemlje sije pšenicu i kukuruz, koje melje i prodaje kupcima kao organsko - eko brašno.

Usluge naplaćuje u novcu, a ušur ne uzima u žitu, jer prodaje samo brašno od svog žita, za koje garantuje da je proizvedeno kao zdrava hrana, bez korištenja vještačkog đubriva i drugih hemijskih preparata.

Već nekoliko godina od njega naručuju brašno ljudi iz Podgorice, pa Kragujevca i drugih mjesta u Srbiji, kao i iz Tuzle i drugih gradova u BiH, jer su se uvjerili u kvalitet. Za njegovo brašno vlada interesovanje i plasman mu ne predstavlja problem. Kupuju ga i Srbi i Bošnjaci, a - kaže - i mnogi stranci.

Mogao bi - kaže Huso - prodati mnogo više, ali ne želi da vara mušterije kojima prodaje brašno samo od žita sa svog imanja. Hljeb od njegovog brašna nalazi se na trpezama onih kojima je stalo do zdrave ishrane u Beogradu, Sarajevu, Podgorici, Valjevu...

Usluge mljevenja žita naplaćuje i stalno ima posla, jer - ističe - "narod dogoni žito u mlin da samelje i od tog posla ostvari prihod za solidan život".

Vlastitim sredstvima kupio je kombajn i traktor sa svim priključcima, tako da mašinski obrađuje zemlju. Nije dobijao donacije, niti je imao bilo čiju podršku - nego je sve stvorio i nabavio vlastitim radom i sredstvima. Namjerava da zakupi neobrađene njive od komšija i proširi sjetvene površine radi povećavanja prinosa, jer planira da traži sertifikat za svoje brašno i pakuje ga za tržište.

Huso kaže da mlinar ne može biti svako i da je za obavljanje tog posla potrebno znanje, iskustvo i ljubav prema tom pozivu.

On neizmjerno voli vodenicu-potočaru, čiju snagu, osim za proizvodnju brašna, koristi i za proizvodnju struje.

Na krov vodenice, kao inovator, postavio je konektor za proizvodnju struje uz korištenje sunčeve svjetlosti, a namjerava da "ukroti“ i vjetar i montira mini-vjetrenjaču za alternativnu proizvodnju struje za njegove potrebe.

Sijalice, koje se nalaze u vodenici i ispred nje, nikad se ne gase, jer struju proizvodi ili vodenica ili sunčeva svjetlost, a uskoro će i vjetar. U okolini Bratunca i Srebrenice niko još nema ovakav uređaj za proizvodnju struje od sunčeve svjetlosti. Huso Selimović ističe da ga psihički odmara zvuk mlinskog čeketala.

Za česte posjetioce njegove vodenice taj zvuk je "dosadan“ i smeta im u razgovoru, jer stvara buku, ali Huso kaže da se uvjerio da on ima i ljekovito dejstvo.

"Nekoliko puta dovodili su ovdje djecu koja ne mogu da progovore ili zamuckuju. Nakon što nekoliko puta liznu brašna sa žrvnja ispod čeketala i provedu izvjesno vrijeme uz čeketalo, neka od djece su 'progovorila'" - priča Huso, potvrđujući da je to vjekovno narodno iskustvo i najjednostavniji "lijek“ koji ništa ne košta, a može da da rezultate.

Huso je osvijetlio svoj mlin i ne gasi svjetlo ni noću ni danju. "Nije to zbog 'duhova', nego radi mušterija koje dolaze u svako doba i treba da spaze vodenicu i da joj vide prići, jer pristup nije baš zgodan, pa to planiram da uredim u ovoj godini" - kaže ovaj iskusni vodeničar, koji pristojno živi od svog zanata i kome društvo prave ljudi iz raznih krajeva koji dolaze po njegovo brašno ili da popričaju i evociraju sjećanje na djetinjstvo.

Mnoge vodenice u ovom kraju su nestale. Poneka još stoji negdje uz potok, ali nije u upotrebi, jer vodeničari nisu imali nasljednika ili oni nisu vidjeli "računicu“ u tom poslu. Ali, Husino čeketalo ne prekida rad i, prema interesovanju tržišta za brašno ovog mlinara, još dugo će se neprekidno vrtjeti žrvanj u njegovoj vodenici.