BiH
0

Huseinović: Ibrahima Jahića su vojnici HVO-a izveli iz kamiona i otada ga nisam vidio

FENA
Džafer Huseinović (1959.), svjedok optužbe u predmetu protiv Zdravka Mihaljevića, ispričao je danas na glavnom pretresu pred vijećem Suda BiH u Sarajevu o granatiranju mjesta Tulice 12. juna 1993. godine i sudbini grupe Bošnjaka koju su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) zarobili i odveli do vojarne u Kiseljaku.

Huseinović je kazao da ga je „granatiranje sa svih strana“ zateklo na livadi dok je skupljao sijeno. Po zatišju je krenuo kući i vidio kako prema njemu idu majka, supruga i djeca. Rečeno mu je da su „upali četnici u selo“. Nije bio naoružan, a iz kuće je uzeo tri bombe. Naletio je na zasjedu HVO-a i zarobljen od trojice vojnika, naoružanih automatskim puškama. Bombe je predao.

Nakon što je nakratko pritvoren u garaži s nekoliko članova porodica Bajraktarević i Huseinović, druga trojica njemu nepoznatih vojnika odveli su ih natrag do Tulica, pridružili još jednoj grupi i sve njih, 28 ljudi, okrenuli tako da mogu gledati kako selo gori. U Tulicama je prepoznao sina Filipa Medića te Tibora Praju, u čijem predmetu je kasnije bio svjedok optužbe.

„Na mene je dvaput sa sedam do osam metara udaljenosti pucao vojnik HVO-a, koji je iz sela došao s drugim vojnicima“, kazao je danas Huseinović, prisjećajući se da je vojnik bio krupan, visok, s tetovažom „zmije“ s unutarnje strane desne ruke i tetoviranim datumom služenja vojske. Na leđima je imao pet-šest pušaka i puškomitraljez u ruci. Ovaj svjedok je poslije saznao da je riječ o Vladi Kapetanoviću iz Fojnice.

Sjeća se da mu je nakon dva hica treći bio namijenjen u čelo te da je tada prepoznao jednog vojnika HVO-a kao Vlatka Trogrlića Žunu, druga iz školske klupe.

Upitao ga je: „Vlatko, šta ovo znači?“ Umjesto odgovora vojnik je samo sagnuo glavu, pa je Kapetanović treći metak ispalio ispred sebe. Huseinović Kapetanovića pamti i kao osobu koja je tukla njegovog rođaka Kasima, koji je kasnije ubijen.

Grupa je kamionom, s civilnim vozilom ispred i drugim iza, prevezena do vojarne u Kiseljaku. Na putu do tamo kamion je zastao u Lepenici jer je Ibrahim Jahić primijećen kako iz kamiona izbacuje „smotuljak“, vjerovatno s novcem. Prema Huseinovićevom iskazu, Jahića su vojnici „skinuli“ iz kamiona i s njim se pješke vratili putem. Ibrahim Jahić na kamion nije vraćen, a ovaj svjedok ga otada nije vidio.

U vojarni u Kiseljaku bio je desetak dana. Nije saslušavan, a povremeno je izvođen na kopanje tranšeja. Sjeća se da je Džemail Huseinović dobio udarce po leđima, a Avdija Bajraktarević izveden na dva sata i jaučući vraćen.

U prisustvu UNPROFOR-a grupa je razmijenjena, jedni za Fojnicu, a jedni za Visoko.

Prema navodima optužnice, Zdravko Mihaljević Pijuk (1964.) je u svojstvu pripadnika II bojne brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO) “Ban Josip Jelačić” iz Kiseljaka i u svojstvu komandanta jedinice HVO-a za posebne namjene „Maturice“ od aprila do juna 1993. učestvovao i pomagao u progonu, ubistvima i mučenju bošnjačkog stanovništva na teritoriji općine Kiseljak.

Optužnica navodi da je optuženi nakon artiljerijskog napada jedinica HVO-a na mjesto Tulice, općina Kiseljak, 12. juna 1993. sudjelovao u pješadijskom napadu na selo predvodeći zajedno s dvjema osobama pripadnike jedinice „Maturice“ i druge pripadnike HVO-a. Po zauzimanju Tulica, Zdravko Mihaljević je navodno pred zarobljenim bošnjačkim stanovništvom iz neposredne blizine automatskom puškom lišio života jednu mušku osobu i naredio da se razdvoje muškarci od žena te da grupa od 30 muškaraca krene prema mjesnom groblju u Tulicama.

Prema navodima optužnice, po dolasku do groblja Zdravko Mihaljević je s još dva pripadnika jedinice „Maturice“ iz neposredne blizine iz automatske puške ubio sedam osoba. Ostali zarobljenici, osim jedne osobe, navodno su prebačeni u kasarnu u Kiseljak, gdje su držani u nehumanim uvjetima i bili izloženi mučenju.
Optužnica tereti Zdravka Mihaljevića za krivično djelo zločin protiv čovječnosti.