{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Hoće li biti rata i ko zvecka oružjem?

S
17.6.2011. u 19:59
0
82
Hoće li biti rata i ko zvecka oružjem?
0
Hoće li biti rata i ko zvecka oružjem?
Nakon svih ovih godina nije sigurno je li Međunarodna zajednica prihvatila onaj aksiom Ive Andrića da je "Bosna zemlja u kojoj je u svakom trenutku apsolutno sve moguće". Ali, čini se da ponovo raste interes Sjedinjenih Američkih Država za ono što se događa ovdje. Hoće li se postaviti pitanje ko za to snosi odgovornost?
Zajednički nastup ministara vanjskih poslova SAD i Velike Britanije Hillary Clinton i Williama Haguea, prije desetak dana, u kojem je utvrđeno da BiH već pet godina ide unazad, ali i to da se neće dozvoliti podjela zemlje, odškrinuo je vrata novim akcijama. U tom svjetlu, valjda, treba sagledati i upravo završenu konferenciju "Zapadni Balkan: Napredak, zastoj ili nazadovanje", u organizaciji Centra za transatlantske Johns Hopkins Univerziteta u Washingtonu i Američko-bosanske fondacije. Čovjeka uhvati prava tuga kad se vrati unazad pa se sjeti kolike su silne pare potrošene na razne konferencije, i kakve su sve lavordžije za masne dnevnice ozbiljno "promišljale" sudbinu ove zemlje.

Tbilisi na Vrbasu

Elem, na jednom neformalnom skupu sabralo nas je nekoliko iz različitih fela i oblasti: znanstvenih istraživača, novinskih urednika, profesora i perspektivnih političara, uglavnom s ljevice, ne bi li se, eto, razmijenile ideje, a i ne bi li se i doznalo ima li potencijala za novi rat. Jer sa svih strana stižu note zabrinutosti: kako i ne bi? U Federaciji se živi na slamku, a u Republici Srpskoj fali novaca.

Iz stranačkih kabineta u Banjoj Luci već su krenule optužbe da amerikanci pomažu i organiziraju štrajk Željeznica RS-a, i dijele majice koje pozivaju na protest. To bi, valjda, trebalo značiti da se u gradu na Vrbasu plaše "baršunastih revolucija" poput onih u Tbilisiju ili Kievu sredinom prošle decenije. Istina je da nikome ne cvjetaju ruže: u RS-u je autokratija, i korupcija je centralizirana, pa stvari mogu izgledati jednostavnije. U Federaciji je, pak, na sceni očiglednost nefunkcioniranja neprirodnih koalicija, i možda još više, raspolućenost najveće bošnjačke stranke, SDA, koja sve teže funkcionira zbog unutrašnjih protivrječnosti izazvanih udaljenim polovima unutar same sebe.

Profesora Daniela Serwera, jednog od najvažnijih američkih stručnjaka za Balkan u vrijeme Clintonove administracije i specijalnog izaslanika koji danas svoj kruh zarađuje kao predavač na prestižnim univerzitetima, zanimalo je, dakle, ko zvecka oružjem i ko bi eventualno opet mogao dovesti međunarodnu zajenicu pred ozbiljan belaj. Odgovore je, uglavnom, dobio, a oni, nije tajna, izgledaju otprilike ovako. Dodik s nešto ruske podrške i para koje polako nestaju za leđima ispituje granicu tolerancije. I to radi prilično konsekvetno: seljački, ali još uvijek efektno.

Kupusna glava

Kad ga stisnu štrajkovi, on optuži strance, kad vidi da neko iz Federacije internacionalizira problem ili se nametne na međunarodnoj sceni, odmah "opali" da nema razlike između Tihića, Cerića i Lagumdžije, a da je SDP - najgori. Bez obzira na SDP, ne faleći mu vjere i zakona, kako kažu stari ljudi, ta je stranka ioak krenula nešto raditi i pomicati stvar s mrtve tačke i to je ono što Dodika plaši. U Silajdžiću (bože, kako li spava taj čovjek ako zna da je svojim ponašanjem ukrao najmanje pet godina razvoju ove zemlje?) je imao partnera za održanje nule na vagi, dok sa Zlatkom (s kojim je nekada, podsjetimo i na to, bio u pristojnim, skoro partnerskim odnosima) stvari teže idu, jer osjeća da je Lagumdžija od State Departmenta dobio najbolju startnu poziciju. Stoga izjave tipa "Slavo Kukić može tati i mami biti premijer", zapravo najbolje oslikavaju nekadašnjeg proizvođača kupusa, od kojih su sorte bloktor i još jedna odgovarajućeg imena – agresor, bili hitovi iz Miloradovog vrta.

Tu se, dakle, ne treba previše sekirati za rat, ali ni potcjenjivati: birokratski dijelovi evropske administracije (u šta li se Lajčak upetljao, to ćemo još vidjeti, ali čini se da je na strani etničke podjele Bosne) podržavaće Dodika sve dok njegova produkcija nestabilnosti bude mogla pokrivati njihov nerad. Kad se to dogodi, a dogodiće se kad Sjedinjene države nekog povuku za uši, Dodik ide i za sobom ostavlja pustoš: praznu Istočnu Bosnu, Istočnu Hercegovinu, prazne kase i prazne duše koje nisu dočekale suverenitet Republike Srpske. Beograd se, u tom smislu, neće previše počešati, jer njihov put u Evropsku uniju zavisi od toga koliko će biti regionalno kooperativni.

Vježbe uz antenu

Kod Hrvata, odnosno kod ekipe HDZ-ova (Hrvatskoj previše i jedan, a mi veseli imamo dva) stvari stoje tako da pomalo narasta svijest o tome da je slijeđenje Dodika put u provaliju. S druge strane i površan pogled u Hrvatsku govori da HDZ vjerovatno neće preživjeti sljedeće izbore. Sve i da nije tako, zaduženje Hrvatske tjera njihove građana i političare da se o svom jadu zabave. U tim mislima neće biti previše mjesta ni vremena za spasavanje Borjana Krišto, Nika Lozančića i sličnih gutača putnih dnevnica i državnih stanova.

Ivo Lučić, jedan od preostalih tuđmanoida sa znanstvenim pretenzijama, neki je dan upozorio da Bošnjaci samo čekaju da napadnu Hrvate, što se najbolje vidi iz njihovih medija, dnevnika Federalne televizije i Hayata koji počinju s masovnim grobnicama, ubijenom djecom i žrtvama koje traže pravdu. Mogu vam reći da je stvarno tako: ujutro se budim i prije jutarnje kafe na balkonu uradim vježbe. Pritom samo mislim kako ću napadati Hrvate. Na balkonima oko mene ista slika: komšije puštaju vijesti s Hayata i Federalne, i vježbaju, a na usnama im krikovi, sve protiv Hrvata. Uvečer kad liježemo, dobro se nagledamo vijesti Hayata i Federalne i čekamo jutro, da ponovo radimo vježbe, i dan u kojem ćemo se obračunati s Hrvatima. Dobro, što kažu u Hercegovini, đava odnija i budale i zajebanciju, da pogledamo šta se događa među Bošnjacima, u tom nesretnom narodu koji je trenutno razapet između pohlepnog i mentalno rastresenog "duhovnog" vođe, političara koji su u dobroj mjeri sami sebi vezali ruke i svjetla na kraju tunela, čarobnjaka i prijatelja kornjačolikih bića iz kosmosa – Mekkija Torabija. No, nije se teško složiti da je unutar bošnjačkog političkog tijela scena, ipak, najrazuđenija i da se u tom kotekstu, ipak, javlja najveći broj različitih političkih ideja. Što je, u jednom smislu, i paradoks.

Mustafino ljeto obračuna

Svi trube o evropskim integracijama i važnosti formiranja vlasti na državnom nivou. Ako kandidat "platformaša" Slavo Kukić ne prođe, SDP je najavio da ide u opoziciju. Onda bismo dobili "proevropsku" vladu u kojoj bi bili SNSD, SDS, HDZ-i, te SBB i Stranka za BiH. To je, naravno, smiješno. Ali, ima nešto što nije. Jer, ako je vjerovati navodima iz "Slobodne Bosne" (broj. 762, 16.6. 2011.), a ovaj put nema razloga da im se ne vjeruje, 1. septembra ove godine istomišljenici reisa Cerića spremaju udar na Fakultet islamskih nauka, odnosno na one profesore koji nisu sto posto odani ideji nesuđenog evropskog muftije. Radi se, naravno, o onim ljudima koji se drznuli misliti svojom glavom: Rešidu Hafizoviću, Dževadu Hodžiću, Enesu Kariću, Adnanu Silajdžiću, Mustafi Spahiću, Ismetu Bušatliću, Almiru Fatiću. Nekim "odbjeglim" pastirima, zbog čijeg autoriteta i staža se ne može otvoreno krenuti na njih, ako budu slušali, biće, asli, ponuđena i ruka pomirenja. Ostalima – zna se.

Tu, dakle, postoji sasvim realna opasnost. I jedino tu, odnosno prvo tu međunarodna zajednica - bez obzira na svu mučninu u želucu dijela njihovih parlamentaraca kad se spomenu muslimani, imigranti i ostala bijeda koja se vuče po evropskim putevima - mora odigrati svoju ulogu.

Zaštita sekularizma u Bosni i Hercegovini trebao bi biti primarni zadatak svih onih koji ovoj zemlji žele budućnost. Evropa je stara dama koja glumi da ima neodložne poslove i ozbiljnije probleme od Bosne, a s Amerikom je nekako tako da ona, gospođa u ne više najboljim godinama, doista ima ozbiljnije probleme: Afganistan, Pakistan, Irak, Sjever Afrike... U toj priči mi smo, zaista, kap u moru. Ali, treba li dozvoliti da nas popiju vlašću i naciideologijom opijeni avanturisti? I da nas odvedu u novi rat, koji, bi, ma kako on završio, ovu zemlju, konačno, bacio na koljena.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: