Haris Fazlić, Bosanac koji je osvojio Emmy, sanja da se vrati kući
"Nisam očekivao da ću osvojiti ovu nagradu. Ta pobjeda znači da bosanski narod napreduje u svijetu. Drago mi je što sam prvi Bosanac s Emmyjem", kazao nam je na početku razgovora autor koreografije, plesač i izvodač muzike nagrađenog programa.
Malo je mladih ljudi koji godinama žive u inozemstvu, a koji s tolikim oduševljenjem govore o zemlji iz koje potječu njihovi roditelji. Haris Bosnu i Hercegovinu doživljava kao zemlju iz najljepših bajki, san mu je vratiti se u nju i pomoći njenom narodu. Njegova dječačka zaljubljenost u sevdah oplemenjuje, a optimizam zrači iz svake njegove riječi.
"Ako Bosanac može dobiti ovako značajnu američku nagradu, zar to ne znači da Bosanci mogu sve postići?", pita se naš sagovornik i dodaje da je Emmy samo stepenica na njegovom putu ka uspjehu.
Haris je rođen 1993. u Njemačkoj. Njegova porodica je iz Bosanske Dubice, a u Sjedinjene Američke Države su stigli 1997. Još dok je bio srednjoškolac njegovu porodicu u St. Louisu je kontaktirala Stacy West, direktorica poznatog plesnog društva MADCO. Harisov otac, inače iskusni koreograf, prenio je svoja znanja na sina, tako da je Haris bio spreman naslijediti ga i uspješno odgovoriti na sve izazove. Za performans "Veza", koji slavi bh. društvo i kulturu, Haris je osmislio cijeli program, odigrao Glamočko kolo te odsvirao pjesme "Sa tvojih usana", "Kad procvatu behari" i jednu autorsku numeru.
"Učestvovao sam u tome ne samo da bi se BiH slavila, nego i da američka publika nauči gdje je Balkan i šta znači biti Bosanac", objašnjava ovaj 19-godišnjak, koji piše za MOVE Magazine. Sa 17 godina objavio je i knjigu "Memories and Revelries". Sada radi na drugom djelu, nazivajući ga svojim najznačajnijim poduhvatom, čija će tema biti socijalni i kulturni preokret u Bosni i Hercegovini od 1980. do danas.
"Istražujem i sakupljam snimane razgovore sa starijim Bosancima i Hercegovcima, a to je veliki projekt i trebat će mi dosta vremena da ga dovršim", kaže Haris za Klix.ba.
Kad ne uči, uživa u igranju i gledanju fudbala. Najdraži fudbaleri su mu Miralem Pjanić i Edin Džeko. Voli i trčati, svirati gitaru i družiti se sa američkim djevojkama, za koje uz osmijeh kaže da se ne mogu porediti sa našim. Ispričao nam je i kako je jedno ljeto neslavno završio njegov pokušaj romantičnog osvajanja jedne djevojke.
"Bosanska Dubica je podijeljena na dva dijela: brdo i čaršija. Moja mati je sa brda, a otac iz čaršije. Prije nekoliko ljeta ja sam ašikovao s jednom krasnom djevojkom s brda. Sakrio sam se s tamburom iza šadrvana njenog oca, tiho zapjevušio, ona se pojavila na pendžeru, nasmijala mi se, a taman kad sam pomislio da će mi otvoriti kapiju, pripremio sam posljednju pjesmu. Ali, prije nego što sam je otpjevao otvorio je stari Alaga svoju kapiju i naučio me neke psovke koje dotad nisam čuo. Kad je počeo bacati kamenje, sakrio sam se uza zid. Kad sam čuo: Mira, vadi pušku! znao sam da je vrijeme za moj odlazak", priča Haris svoje dogodovštine, objašnjavajući kako takvi doživljaji ne postoje u Americi.
"Život je ovdje prebrz, nema ašikluka ni akšamluka", kaže ovaj mladić. Mladi Amerikanci ga smatraju talentovanim, svaka naša pjesma im lijepo zvuči. Kad svira za starije bira lagane melodije, starogradske pjesme, a često svira i sevdah, pa dobije priliku i da objasni šta znači svaka pjesma. S druge strane, mlađa raja je podijeljena. Njegove pjesme se, priznaje, najviše sviđaju djevojkama.
"Neki Amerikanci su obuzeti našom kulturom. Oni koji jednostavno nisu imali priliku da je okuse", smatra Haris. On privatno sluša američki jazz pedesetih i šezdesetih godina, španski flamenko, engleski rock, domaću muziku - rock, pop, ali i staru narodnu muziku. Ipak, sevdah zauzima posebno mjesto u njegovom srcu.
Na pitanje hoće li BiH za nove generacije koje se rađaju i odrastaju u Americi postati samo neka mala zemlja u Evropi iz koje su nekad davno došli njihovi roditelji, Haris sa žaljenjem priznaje kako je to već tako.
"Bosna je već sada ta zemlja", kaže on objašnjavajući kako je, dok je živio u St. Louisu, vidio da nema puno mladih koji gaje posebne osjećaje prema svojoj domovini i kako brzo zaboravljaju maternji jezik.
U Evropu bi se Haris volio vratiti čim dobije diplomu, te najprije steći iskustvo radeći u zapadnoj Evropi, prije nego se vrati u BiH. Najveća inspiracija i uzor mu je njegov rahmetli djed Muharem.
"Izbjegavam misliti o budućnosti, ne zato što se bojim, nego zato što želim da me život iznenadi. Volio bih raditi u Evropi kao novinar dok ne steknem dovoljno novca i iskustva da bih mogao raditi u Bosni. Naposljetku se želim vratiti kući. To mi je najvažnije. Šta bude, bude. Životni san mi je da budem bosanski putopisac, da pišem o našim gradovima poput Zuke ili Evlije, ali to je daleki san", kaže Haris i dodaje: "Ako postanem novinar žudit ću za velikim stvarima, Pulitzerom, Nobelovom nagradom... Sit sam umanjivanja. Amerikanci misle da smo mi Bosanci samo žestoki radnici, pušači, pijandure, kreteni ili fudbaleri. Moj cilj u životu je da uništim te bezvezne stereotipe. Svijet još ne razumije šta je BiH, ni ko su Bosanci i Hercegovci. Ja ću to promijeniti".
