Gradnja Crkve sv. Petra i Pavla u Mostaru: Primjer istinske tolerancije među narodima
Dr. Senad Hasanagić, koji je nedavno odbranio doktorsku tezu na Univerzitetu "Džemal Bijedić" u Mostaru o zaštiti etničkih i drugih aspekata u okviru osmanske tolerancije, za Anadolu Agency (AA) prokomentirao je pismo zahvale koje je katolički biskup Barišić poslao sultanu zbog izgradnje crkve u Mostaru, napisano 15. novembra 1864. godine.
U tom pismu se jasno naglašava da je od strane padišaha katoličkom narodu dobrostivo dana dozvola za izgradnju crkve sa baštom. Zbog ove vijesti su, ističe Barišić, i svećenici i vi bili izvanredno zadovoljni. Barišić je napomenuo da bi volio posjetiti Istanbul i lično se zahvaliti sultanu, ali da ga u tome sprečava bolest. Barišić je još stigao započeti granju Crkve svetog Petra i Pavla, koju je prema projektu talijanskog arhitekte i franjevca Mattea Lorenzonija nastavio njegov nasljednik fra Petar Bakula.
Izgradnja je završena 1875. godine, 1932. se postavlja sat na zvoniku i obnavlja vanjski dio crkve. U Drugom svjetskom ratu je crkva teško oštećena prilikom bombardiranja. Druga obnova crkve je završena 1988. postavljanjem kamenih kipova svetog Petra i svetog Pavla. Crkva je u potpunosti uništena samo četiri godine od strane JNA koji su je u maju 1992. gađali zapaljivim granatama. Današnja crkva svojim dimenzijama i izgledom dominira gradom Mostarom.
"Izdavanje dozvole za izgradnju crkve u Mostaru nije rijedak dokument. Mi imamo i druge dokumente kojima se gvardijanima franjevačkih samostana izdaje dozvola za izgradnju devet crkava. To je jednostavno bilo načelo osmanskih sultana još od 16 stoljeća, bez obzira radilo se o katoličkim ili pravoslavnim crkvama“, tvrdi dr. Hasanagić.
Napomenuo je da je takav stav izgrađen na osnovu odluke sultana Fatiha da će se, ukoliko se ukaže potreba, na prostoru cijelog osmanskog carstva moći graditi i crkve uz džamije. Taj stav, prema mišljenju Hasanagića, bio je presudan da u mnogim bosanskohercegovačkim gradovima imamo u svega nekoliko metara bogomolje različitih vjerskih zajednica. Najmanja udaljenost između crkve i džamije bila je u Nevesinju. Dijelilo ih je svega 10 metara.
"Sultani su, ne samo u Mostaru već i širom carstva, uz dozvole darivali i donatorska sredstva za njihovu gradnju“, ističe Hasanagić. Pravna praksa u okviru osmanske države je bila da su svi budući vladari podržavali i vodili računa o povlasticama koje je ukazao njegov prethodnik. Takav je slučaj i sa obnovom prve Ahdname sultana Fatiha i brojni dokumenti koji svjedoče o autentičnom sporovođenju zagarantovanih vjerskih i kulturnih prava.
Prema Hasanagićevom mišljenju, na širem planu Evropa nikada nije dostigla takve stepene tolerancije.
"Sultani su zabranjivali da se bilo ko miješa u izbore i imenovanja u crkvi. U zadnjem stoljeću osmanske vladavine broj nemuslimanskih škola je impresivan To Evropa ni dan-danas ne može dostići“, kaže Hasanagić.
Na tragu dokumenta zahvale katoličkog biskupa Barišića, dr. Hasanagić je prokomentirao i inicijativu Islamske zajednice u Mostaru koja već 13 godina čeka dozvolu za gradnju zgrade Islamskog kulturnog centra.
"Ako analizirate uslove za gradnju jedne bogomolje u vrijeme osmanske vladavine, vidjećete da se radi o halal imetku. Rušene su džamije koje su počete na tuđem zemljištu. Takvih je slučajeva širom Anadolije, od Bosne, preko Albanije do unutrašnjosti Turske. Princip kod osmanskih sultana bio je da postoji potreba za izgradnju bogomolje, da pravi svojim sredstvima i na svome zemljištu. Zbog toga ne razumijem zašto se pojavio toliki otpor u Mostaru protiv izgradnje Islamskog kulturnog centra, kada je to normalna praksa sistema u kojem su živjeli svi bosanskohercegovački narodi, a i savremena evropska prava o slobodama vjere makar deklarativno zagovaraju takve principe, jer takvi stavovi prema drugom i drugačijem učvršćuju i sisteme i društvo, učvršćuju mir među narodima i različitim religijskim skupinama“, zaključio je Hasanagić.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
