Govor Željka Komšića u Briselu

Vaše ekselencije, dame i gospodo,

zahvaljujem na pozivu i prilici da vam se obratim! Za razliku od prethodnog sastanka Vijeća za implementaciju mira održanog u Sarajevu, oni koji organizuju ove sesije, odlučili su da bi bilo dobro čuti i mišljenja članova Predsjedništva BiH o nekim od najvažnijih pitanja za zemlju na čijem čelu se nalazimo! Nadam se da će, ono što mislimo i kažemo, biti korisno i vama i nama! Nastojaću, u vrlo kratkim crtama, da izenesem svoje stavove i mišljenja vezano za neke od tema ove sesije PIC-a.

• Mislim da je već općepoznata činjenica da gotovo svi politički faktori u BiH ne dovode u pitanje, po meni jedan od najvažnijih, strateških ciljeva BiH – postati zemljom članicom EU! Također, siguran sam da većina Bosanaca i Hercegovaca, građana, običnih ljudi, a što je naravno mnogo bitnije, vidi Bosnu i Hercegovinu u budućnosti kao punopravnu članicu EU! Uvjerenost da evropski put BiH, jednostavno nema alternative važna je činjenica u političkom životu BiH. To je činjenica oko koje postoji, za BiH, gotovo nevjerovatan stepen konsenzusa, kako politike, tako i građana! Dakle, mi u BiH, na nivou opredjeljenja, za razliku od nekih zemalja regiona, nemamo dilema kada je u pitanju opredijeljenost naše zemlje ka punoj integraciji u EU! Naravno da se onda postavlja pitanje zašto sve, kada postoji toliki stepen saglasnosti, ide nepodnošljivo sporo? Toliko sporo da se pitamo da li se uopće krećemo putem ka EU! Po mom mišljenju razloge za ovakvo stanje možemo naći u sastavu aktuelne vlasti u BiH i neriješenom osnovnom političkom pitanju u BiH – pitanju ustavnog uređenja naše zemlje. Aktuelnu vlast u BiH čini šest političkih stranaka koje, u osnovi, zastupaju tri različita koncepta ustavnog uređenja BiH. Sasvim logičnim se onda čini, kada već nije riješeno osnovno unutrašnje - političko pitanje – pitanje budućeg ustavnog uređenja, da svi politički faktori u BiH koriste sve političke događaje, dešavanja, procese, itd. kao mogućnost da zauzmu i nametnu što bolju poziciju za sebe pred neupitnim pitanjem za BiH – pitanjem ustavnog uređenja zemlje! U tome, po mom mišljenju, treba tražiti uzroke svih političkih, ali i ekonomskih problema zemlje!

• Procesi promjena na bolje, ili kako se popularno zovu – reformski procesi, neophodni da bi BiH nastavila svoj evropski put, put ka boljem životu, jesu u fazi zastoja. Suštinsko pitanje, u ovom trenutku, jeste da li ovo što, i mi i vi, zovemo reformama, jesu zaista reforme, odnosno da li se uopće krećemo tim putem ka boljem, putem ka EU?! Mišljenja sam da, izuzev reforme odbrane, ovo nisu reforme, niti da reformski proces teče! Ja bih ovo nazavao virtualnim reformama, reformama bez ikakve sadržine, pukim zadovoljavanjem forme. Bio bih veoma zadovoljan kada bi me neko ubijedio da ovo što zovemo reformom policije u BiH, jeste reforma. Odnosno, kada bi mi neko odgovorio na jednostavno pitanje, šta je tu reformisano, i sta je tu bitno drugačije i bolje od onoga što sada imamo? Svakako, odgovornost domaćih političara i stranaka se podrazumijeva, ali podrazumijeva se i odgovornost Visokog predstavnika, koji treba da bude onaj koji, u svakom trenutku, zastupa evropske vrijednosti i standarde, kako u detaljima tako i generalno.

• Budućnost Ureda Visokog predstavnika i njegova uloga u BiH po mom mišljenju nije sporna. BiH, nažalost, još uvijek treba OHR i to sa punim nadležnostima i kapacitetom. Dvije su vrste razloga za ovakvo moje mišljenje. Nazivam ih, krajnje uvjetno, unutrašnji i vanjski razlozi. Unutrašnji razlozi su sadržani u nedovoljnoj snazi institucija na državnom nivou i njihovoj moći da preuzmu najveći dio funkcija koje ima svaka uređena država. Te instutucije u ovim političkim okolnostima nisu sposobne da kreiraju i vode bilo kakve reforme bez asistencije, ili budimo pošteni, bez svojevrsnog pritiska međunarodne zajednice. Vanjske razloge, a koji se prije svega tiču sigurnosno-političke situacije u regiji, nadam se da vam ne moram posebno objašnjavati. Pokušaji da se druga pitanja u regionu, u ovom konkretnom slučaju – pitanje proglašenja nezavisnosti Kosova, vežu sa situacijom u BiH, ne prestaju. Naprotiv, sve govori da dobijaju na intenzitetu. Pasivnost aktuelnog Visokog predstavnika po ovom pitanju je neobjašnjiva i nedopustiva. Izuzev, ako nije riječ o nedostatku političke volje njega kao pojedinca da reaguje, ili je riječ o dobijenoj političkoj instrukciji, nalogu, da ne reaguje?! Kako god, bilo da je riječ o jednom ili drugom, radi se o vrlo opasnoj situaciji po BiH, koja će nastaviti da produbljuje političke i etničke napetosti, da dijeli BiH kao državu, ali i bh. društvo! Ja spadam u red onih koji misle da je neophodno, čak bez unaprijed određenog vremenskog roka, dalje zadržavanje institucije OHR-a, sa punim nadležnostima i kapacitetom. Bez tih nadležnosti, i što je vrlo važno, njihove upotrebe, postojanje takvog ureda je besmisleno! Pa zar nismo, upravo ovih dana, svjedoci kako OHR izgleda tragikomično bespomoćno izražavajući svoju zabrinutost, i samo zabrinutost, dok se ozbiljno prijeti cjelovitosti države za koju je nadležan, i zadužen od strane međunarodne zajednice. Imati bonske ovlasti a ne koristiti ih je isto kao da ih nema. OHR je zabrinut, a na raspoganju ima takve ovlasti koje mogu, pored svega ostalog, i da eliminišu tu “strasnu zabrinutost” koja vlada u OHR-u i vrate osmijehe na zabrinuta lica Visokog predstavnika i djelatnika njegovog Ureda!? Da ne govorim o nama, građanima BiH, i želji da se i mi malo osmjehujemo!

Znam da ovo što sam rekao neće biti presudno kada budete donosili odluke, znam i da se u donošenju svojih odluka rukovodite vlastitim procjenama, i primarno interesima država iz kojih dolazite, ali dopustite, da se i ja, u svom nastupu, rukovodim svojim procjenama i interesima svoje države, naravno, onako kako ih ja vidim!