{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Gostujuća kolumna Lamije Tanović: Zašto učiti cijeli život?

S
25.4.2008. u 15:40
3
6
Gostujuća kolumna Lamije Tanović: Zašto učiti cijeli život?
3
Gostujuća kolumna Lamije Tanović: Zašto učiti cijeli život?
Profesorica Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, Lamija Tanović, za naš portal napisala je gostujuću kolumnu, čime se serijal ovih kolumni nastavlja. Cijenjena profesorica i predsjednica Liberalno demokratske stranke BiH osvrnula sa na pitanja važnosti nauke i cjeloživotnog obrazovanja.
Piše: prof. Lamija Tanović

Ubrzani naučno-tehnološki razvoj u svijetu permanentno proizvodi nova znanja. Ta proizvodnja novoga znanja neprestano se ubrzava pa ono zato sve brže zastarijeva. Životni vijek većine stručnih znanja, tokom kojeg su ona korisna organizacijama, iznosi najviše 4 do 5 godina i neprestano se skraćuje.

Dakle, glavni razlog nastanka i primjene koncepcije cjeloživotnog obrazovanja, odnosno učenja, jesu sve brže tehnološke i društvene promjene zbog kojih postojeće znanje, vještine, vrijednosti, stavovi i navike sve brže zastarijevaju. Količina potrebnog znanja postala je tako prevelika da bi se mogla naučiti u toku godina školovanja. Zbog toga je potrebno učiti čitav život, a ne samo u djetinjstvu i mladosti.

Budući da se učiti mora čitav život, ali se čitav život ne može ići u školu, obrazovanje i odgoj se u odrasloj dobi neće odvijati u školi, već u neškolskim organizacijama, odnosno tamo gdje odrasla osoba radi i živi.

Do sedamdesetih godina prošlog vijeka nedostatak znanja tj. kriza obrazovanja nastojala se riješiti produžavanjem i intenzifikacijom školovanja. Neuspjesi i na tome utemeljena reforma te enorman porast troškova za školovanje, doveli su u međunarodnim organizacijama koje se bave obrazovanjem (UNESCO, OECD, ILO, Evropska komisija) do formulisanja koncepta "cjeloživotnog obrazovanja".

Šta radi Evropa?

Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj OECD je 1996. godine, u nastojanju da ubrza razvoj društva koje uči, predložila integrativnu strategiju koja se temelji na cjeloživotnom učenju. Tu istu 1996. godinu Evropski je parlament proglasio Evropskom godinom cjeloživotnog učenja. Tim povodom, Evropska komisija je objavila Bijelu knjigu o obrazovanju - Prema društvu koje uči. U njoj su izloženi osnovni postulati i načela cjeloživotnog učenja, kao učenja kojim se trajno obnavljaju sposobnosti potrebne čovjeku za ravnopravno sudjelovanje u kompetitivnom društvu.

Danas, nakon deset godina implementacije ovog koncepta smatra se da će zemlje i organizacije koje ne usvoje koncept cjeloživotnog obrazovanja, biti razvojno marginalizirane. Činjenica je da se već oko 50% obrazovanja odvija izvan škole, a oko 75% učenja čak izvan obrazovanja.

Cjeloživotno učenje je jedan od najvažnijih uslova postavljenih pred sve Zemlje članice Bolonjskog procesa. Prihvatajući obavezu reformiranja visokoškolskog obrazovanja, univerzitetske ustanove su također preuzele odgovornost za postizanje kvalitetnih sistematskih procesa uspostavljanja i razvijanja cjeloživotnog učenja.

Brze i stalne promjene u tehnologiji zahtijevaju neodložno restrukturiranje visokoškolskog obrazovanja kako bi se išlo u korak sa svjetskim trendovima i pružala najsavremenija edukacija o novim tehnikama i metodama. „Svježe” informacije su od krucijalnog značaja za ekonomski razvoj jedne zemlje, naročito u zemljama u razvoju. Cjeloživotno učenje predstavlja instrument za zadovoljavanje ovih potreba.

Šta se dešava u BiH?

Cjeloživotno učenje je posebno važno za nas u BiH. Zašto? Zato što smo mi u BiH vrlo slabo obrazovani, zato što je obrazovanje u BiH „zapuštena oblast“ i u posljednjih 15 godina mu se nije poklanjala odgovarajuća pažnja.

Razlozi za marginaliziranje obrazovanja u našem društvu su mnogobrojni: rat, poslijeratna ekstravagantna državna struktura koja obrazovanje daje u ruke 14 ministarstava, odliv kadrova, neadekvatno finansiranje.

Kroz sve to dobili smo generacije sa vrlo oskudnim znanjem, punim praznina i nespremnim da se uhvate u koštac sa izazovima društva znanja.

Da smo zaista loše obrazovani Evropljani govore mnoge činjenice kao što su najveći procenat nepismenih u Evropi (oko 20%), velika apstinencija od pohađanja čak i obaveznog osnovnog obrazovanja, naročito u ruralnim područjima i naročito ženske djece, mali procenat prelaznika iz osnovne u srednju školu, mali procenat od starosne generacije koja upisuje fakultete (između 13 i 15%, dok je prosjek u EU preko 50%, a u SAD čak 81%).

Kako je moguće popraviti ovu tužnu sliku bh. obrazovanja? Na više načina, a djelimično i cjeloživotnim učenjem. Tako omogućujemo onima koji su nešto propustili da to naknadno nauče, ali ne tako da ih vratimo u standardnu osnovnu školu, nego da ih naknadno u sistemu efikasne obuke prilagođene njihovom dobu, obučimo.

Pored toga, cjeloživotno učenje je izvanredan metod obučavanja za potrebe tržišta rada. Višak i manjak kadrova u raznim oblastima privrede najbolje se reguliše putem dodatnog, intenzivnog obrazovanja koje je dio cjeloživotnog obrazovanja.

Ovdje je od presudnog značaja uloga civilnog društva, uloga nevladinog sektora. Međutim, civilno društvo bez podrške države nije efikasno pa se zato i ovdje, kao uostalom i u mnogim drugim sektorima funkcionisanja društva, nameće potreba za dobro organizovanom, snažnom i efikasnom državom što Bosna i Hercegovina, nakon Dejtona, uopće nije.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: